Marijan Vogrinec: Hrvatska hipoteka u „bosanskom loncu“

tačno.net
Autor 30.5.2014. u 07:16

Marijan Vogrinec: Hrvatska hipoteka u „bosanskom loncu“

Foto: RSE

Dopušta li Hrvatska, s kojom BiH ima ne samo najdužu granicu nego i Hrvate kao jedan od triju konstitutivnih naroda i višestoljetne sudbinske veze, da brdovita susjeda ostane „zaboravljena država kojom se bavi birokracija“ i da znatnim dijelom i svoje krivnje „gubi šansu da se realizira kao država“? Zbog ambivalentne i sebične „državne politike“ – da

Piše: Marijan Vogrinec

„BiH poznajem toliko koliko je potrebno da je shvatim, ali nedovoljno da bih je tumačio“, kazao je u utorak (27. svibnja) hrvatski premijer Zoran Milanović u Fojnici prigodom otvorenja nove zgrade muzeja Franjevačkog samostana Duha Svetoga, čiju je gradnju Republika Hrvatska pomogla s dva milijuna kuna (oko 300.000 eura). „To prepuštam onima koji je žive i koji je znaju bolje od mene. Za mene je BiH od susjedne zemlje koju je Hrvatska grlila postala zemlja nesreće, zločina, tragedije i zanemarivanja. Danas kao hrvatski premijer želim reći, u skladu sa željama ljudi koji žive u BiH, svoj zadatak vidim u tome da BiH što prije postane prostor slobode i sigurnosti, jer su te dvije težnje u biti ljudskog postojanja.“

Dopušta li Hrvatska, s kojom BiH ima ne samo najdužu granicu nego i Hrvate kao jedan od triju konstitutivnih naroda i višestoljetne sudbinske veze, da brdovita susjeda ostane „zaboravljena država kojom se bavi birokracija“ i da znatnim dijelom i svoje krivnje „gubi šansu da se realizira kao država“? Zbog ambivalentne i sebične „državne politike“ – da. Treba li vjerovati Milanoviću kad „darove nosi“, a istodobno tvrdi da „Hrvatska želi pomoći BiH, ali ne kao tutor i mentor, nego baš u ostvarenju pune slobode i sigurnosti“? Je li to loš izgovor da se i dalje ništa djelatno ne čini ili ozbiljna kontra skupinama unutar hrvatskog b-h korpusa, koje ne odustaju od slatkih trećeentitetskih snova?

Amerika i EU čekaju Godota?

Osim za dnevnopolitičke potrebe manjeg dijela od 147 političkih stranaka u Hrvatskoj, b-h Hrvati već neko vrijeme nisu čak ni tema respektabilnijih rasprava na ovdašnjoj javnoj sceni. Desničari su već i Bogu i ljudima dosadili istim jadikovkama o neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i njihovom odlasku s vjekovnih ognjišta, ali nema od toga opipljive koristi ni s jedne strane granice. Dok su b-h Hrvati u prvom desetljeću 1990-ih godina mogli biti svačija moneta za politikantsko potkusurivanje, Hrvatska ih je „grlila“, a poslije su veliki snovi popucali kao mjehuri od sapunice i državotvorna se ljubav kompromitirala nizom neprirodnih preljuba. “Ne želimo da Hrvati odu odavde, jer nisu odlazili stoljećima“, kaže Milanović u Fojnici. Za nekoliko je sati već bio u Bruxellesu i nije pojma imao gdje su uopće i BiH i Fojnica.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović nije mogao na nedavnoj američkoj turneji izbjeći razgovor sa svojim domaćinima o stanju u BiH, odnosima RH s tom državom „pod visokim naponom unutarnjih previranja i pred gospodarskim bankrotom“ te nezadovoljavajućem položaju Hrvata. „Bosanski lonac“, sudeći i po službenom vanjskopolitičkom očitovanju SDP-ove koalicijske vlasti, nekako je gurnut na tihu vatru kurtoaznih interesa i političkog djelovanja. Amerika i EU čekaju Godota? Stoga i predsjednik Josipović djeluje neuvjerljivo kad nasred neke američke ulice mrtvački ozbiljan govori u tv-kameru da „i SAD, kao i EU, očekuju od Hrvatske da bude lider u regiji, koji će pomoći susjedima, prije svega BiH i Srbiji, da čim prije i uspješnije svladaju prepreke na putu europskih integracija“.

Na portalu predsjednika RH o tome je objavljena samo štura informacija: „Potpredsjednik Biden uputio je pohvale Hrvatskoj kao zemlji koja svojim balkanski susjedima može biti primjer uspješne integracije u europske i transatlantske strukture te je ponovio snažnu potporu koju SAD pruža euro-atlantskim i europskim težnjama zemalja regije“. SAD i Europa će pričekati da prođu izbori u BiH, a onda će predlagati rješenja koja, sasvim je izvjesno, neće ići za tim da se zemlja razbije u tri dijela.

Ima li službena Hrvatska uopće neku jasniju službenu predodžbu o tome kako  bi se morala odnositi prema državi BiH kako bi se dio njezinog nacionalnog korpusa, Hrvati, osjećali kod kuće u zemlji koja je od doseljenja na Balkan i njihova domovina? Ne bi se baš reklo. Osobito nakon sloma separatističkih snova „hrvatske državne politike“ sredinom 1990-ih godina. Potom je uslijedilo razdoblje „otrežnjenja“ nekakvom mutavom bilateralnom ambivalencijom, koju nitko živ nije mogao uhvatiti ni za glavu niti za rep. Usto se i dominantna HDZ-ova politička ispostava u BiH rascijepila na dva dijela i eto ti rusvaja. Kobne političke, ali i egzistencijalne posljedice zabluda i nesloge među b-h Hrvatima još će im se dugo obijati o glavu.

Desetljeća bez jasne politike

A sunarodnjaci iz Tuđmanove „neprirodne kifle“? Ha, poslovično spori i zaključani onim „daleko od očiju, daleko od srca“, prepustit će sudbini da čini svoje. Europska unija je, pak, u sve većim problemima sama sa sobom i, osobito poslije izbora, desničarsko-euroskeptičnim rogovima u vlastitoj vreći. Ne zna što će sa sobom, kakva joj je budućnost, a kamoli da će znati što s BiH.

Premijer Milanović se još u veljači susreo u Mostaru s predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Vjekoslavom Bevandom, gdje je u vezi s razornim prosvjedima u Federaciji kazao i to kako nereda možda ne bi bilo „da je Europska unija imala jasniju politiku što ovdje želi“. Desetljećima nema jasnu politiku, kao što je nema ni hrvatska politika dan-danas. „S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno, što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina“, prenio je Milanovićeve riječi dopisnik Večernjeg lista Marko Karačić. „Ako želimo pomoći kao EU, čija je Hrvatska jedna članica, onda moramo pomoći državi da dobije nadu i perspektivu što će biti sutra. Odnos EU-a je odnos nezainteresiranosti koja proizlazi iz neznanja. BiH treba dobiti jasnu europsku perspektivu, ne da se cjepidlači oko marginalnih stvari, oko izmjena propisa, Ustava…, koje BiH u ovom trenutku ne može ispuniti.“

Hrvatski premijer i, moglo bi se reći, cijela njegova vladajuća garnitura više su skloni načelnom političkom larpurlartizmu i dijagnosticiranju stanja, za koje svi i s Venere vide da je bolesno, nego predlaganju rješenja. Kao SAD i EU. Izostanak učinkovitog pragmatizma u odnosu na zemlju koja se razdire u unutarnjim suprotnostima i potencira razlike, ne sluti na dobro.

„Tražiti od države kao što je BiH da promijeni svoj ustavni okvir koji je star 20 godina nije realno i zato ne postoji konsenzus“, smatra Milanović. „Prihvatimo BiH onakvu kakva jest. Nije savršena, nema najbolji Ustav, ali u EU ima barem jedna država u kojoj se zna da predsjednik mora biti jedne vjere, dopredsjednik druge vjere ili nacije. To nije dobro, ali u ovom trenutku je to jedino moguće. I s tim živimo. I to je realnost. Sve ću učiniti da ljude u EU zainteresiram za stanje u BiH. Kada plane vatra i to vide na CNN-u, onda se interes pojavi. Čim se smiri, nitko više ne mari. Ovo je BiH i treba joj pružiti šansu.“

Kako? Kome u BiH? Znade li to aktualna hrvatska politika? Ili glumata kako zna, a zapravo niti ima pojma što i kako niti je iskreno predana tome da zna.

Novi srbijanski premijer Aleksandar Vučić zna, hrvatska nacionalistička opcija s obiju strana granice zna, šef Republike Srpske Milorad Dodik zna, Katolička crkva i u BiH i u RH zna, zna i Srpska pravoslavna crkva… Rješenje je treći entitet za Hrvate, a BiH kao „Jugoslaviju u malom“, kažu – nitko ne želi! I Dayton je „mrtav i beo“! Za nedavnog posjeta Sarajevu, Vučić je, doduše kurtoazno i s jednim okom na Bruxellesu, potvrdio srbijansko priznanje državne cjelovitosti zemlje domaćina, ali i naglasio kako je Republika Srpska neupitna entitetska činjenica. „Nama je potrebno razumijevanje i poštovanje, a koliko će u tome biti ljubavi, neka svatko izabere za sebe“, odgovorio je Vučiću premijer BiH Vjekoslav Bevanda.

Hrvatski predsjednik Ivo Josipović je prije mjesec dana reagirao u emisiji Hrvatskog radija „S predsjednikom na kavi“ na Dodikove učestale probne balone o mogućem raferendumu po „krimskom modelu“. Srpski patrijarh Irinej također podupire odcjepljenje Republike Srpske od BiH i pripojenje Srbiji. „Odnosi u BiH, koju mi poznajemo kao cjelovitu državu, takvi su da mogu biti uređeni samo zajednički, odlukom svih triju konstitutivnih naroda“, smatra Josipović. „BiH je cjelovita, nedjeljiva država i referendum koji bi bio ovakav kako ga opisuje Dodik, vjerojatno ne bi imao pravnog učinka i politički bi, naravno, proizveo štetu. Sasvim sigurno da neki elementi Daytonskog ugovora danas nisu funkcionalni, ali svaka priča počinje i završava jednom vrlo jasnom tezom – o tome hoće li ili neće biti Daytona, hoće li ga se ili neće mijenjati, mogu odlučiti samo u BiH.“

Hrvatske političke stranke manje su ili više suglasne s tim da Daytonski model ne funkcionira. Međutim, dade li se na njemu izvesti generalka ili, ako ne, što umjesto njega? E, tu počinje politikantska kakofonija ne samo balkanskih nego i globalnih razmjera. Istraživanje tvrtke Alpheus, sažeto u Izvješću o stavovima hrvatskih političkih stranaka, upućuje na spoznaju o tome da se aktualna hrvatska politička scena u vezi sa stanjem u BiH nikako ne uspijeva izdići iznad entitetskog upitnika. SDP se, potvrđuju to i Milanović-Josipovićeve izjave, ne da uhvatiti ni za glavu niti za rep u odnosu na treći, poseban hrvatski entitet. HNS, OraH i IDS su odlučno za cjelovitu državu BiH, bez izdvajanja Hrvata u posebnu teritorijalnu jedinicu, a desne stranke, predvođene HDSSB-om i HSS-om, vide izlaz isključivo u – trećem entitetu.

U „bespućima povijesne zbiljnosti“

„Novi HDZ“, kako Tomislav Karamarko voli tepati svojoj stranci ne bi li ju javnost razlikovala od HDZ-a Ive Sanadera, jest i nije za treći entitet. Jest, ako ga podrže i Bošnjaci i Srbi, u protivnom – nije. „A ima li Hrvatska zbog svoje uloge u ratu u BiH svojevrsnu moralnu hipoteku čemu treba prilagoditi i svoj odnos prema susjednoj zemlji?“ – pita novinar Večernjeg lista Marko Špoljar u povodu Alpheusovih nalaza. „Za IDS i OraH dvojbe nema – Hrvatska ima ‘moralnu hipoteku’ koju uvijek treba imati na umu, dok HDZ, HDSSB, Nacionalni forum i HSS smatraju da Hrvatska ne nosi nikakvu moralnu hipoteku iz rata u BiH koja bi nas ograničavala u odnosu s tom zemljom. Laburisti su ‘neutralni’, HNS ‘nije zauzeo stav’, a SDP-ovo stajalište nije posve jasno. Naime, SDP i HDZ jedine su stranke koje nisu odgovorile na upitnik.“

Alpheusov direktor Mario Aunedi Medek pojasnio je novinaru da je službeni upitnik samo jedna metodološka razina njihovog izvješća: „Konačni pregled stavova stranaka dobili smo sintezom medijskih istupa njihovih istaknutih članova, promatranjem njihove zakonodavne aktivnosti te analiziranjem službenih programskih dokumenata“.

Zaključak može biti samo jedan: dok u „bosanskom loncu“ vrije i prijeti prsnućem, hrvatska politika prema BiH još nije ozbiljno iskoračila s „bespuća povijesne zbiljnosti“, neostvarenih aneksionističkih snova i vizije budućnosti o kojoj bi morali odlučiti svi građani susjedne države, a ne drugi za/umjesto njih. Hipoteku Tuđman-Šuškove „državne politike“, debelo umiješane u rat u BiH, nažalost, još će dugo s deviznom klauzulom otplaćivati b-h Hrvati. Koji taj rat nisu željeli i koji se njime nisu okoristili. Dapače.

tačno.net
Autor 30.5.2014. u 07:16