Nagon aparata

Viktor Ivančić
Autor 23.12.2018. u 10:40

Izdvajamo

  • Treba li, dakle, vjerovati vlastitim očima ili saopćenju vlasti? Ili je to ipak lažna dilema? Naime – nije li lakoća pobijanja onog očiglednog impresivnija od puke namjere da se sakrije istina? Nije li tu jedina realna dvojba ona što ju je davnih godina postavila Hannah Arendt, pitajući se je li u stvarnoj biti istine da bude nemoćna, a u stvarnoj biti moći da bude prijetvorna?

Povezani članci

Nagon aparata

Zbog čega ministar policije Davor Božinović, iako zna kako svi znaju da laže, ipak nastavlja lagati? U taj ga pothvat gura nagon aparata. Nije, naime, primarna namjera ministrova da prikrije istinu, nego da učvrsti svijest o tome kako su životi onih o čijoj se sudbini sistematski laže potpuno bezvrijedni

Ne postoji ljudsko pravo na migracije – rekao je u intervjuu Jutarnjem listu ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Ono što je potom uslijedilo moglo bi se podvesti pod ostvarivanje ljudskog prava na laž.

‘Odbijam optužbe da hrvatska policija u zaštiti granice prekoračuje svoje ovlasti’, kazao je u nastavku ministar. ‘Istražili smo sve prigovore i nismo naišli na potvrdu onoga što se policiji stavlja na teret. A i ti prigovori se nikada ne odnose na konkretne pojedince i konkretne događaje.’

Onda ide pitanje novinarke: ‘Objavljene su fotografije ilegalnih migranata na kojima se vide tragovi nasilja kakvo nastaje udaranjem policijskim palicama. Netko je ipak prebio te ljude. Zar ne?’

Onda ide odgovor ministra: ‘Istodobno imate sve više vijesti iz BiH o tome da se ilegalni migranti međusobno sukobljavaju, da se sukobljavaju s građanima i policijom BiH. Nema niti jednog čvrstog uporišta tvrdnji da se to dogodilo u Hrvatskoj. Netko tko želi prijeći granicu izvan graničnog prijelaza već je u prekršaju.’

Čim sam ga pročitao, taj me živahni dijalog odveo u daleku prošlost i podsjetio na marginalnu epizodu iz bogate historije ovdašnjega policijskog udarništva, staru blizu četiri desetljeća. Elem, negdje sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka, u predbožićno vrijeme, pripadnici organa reda (tadašnje) socijalističke Jugoslavije uhapsili su skupinu mladića u Splitu, pod optužbom da su u (tadašnjoj) Maslešinoj ulici, gdje su bile organizirane ilegalne moto-utrke, ‘pjevali nacionalističke pjesme’. U prostorijama (tadašnje) Službe državne sigurnosti, na Katalinića brigu, propisno su ih nalemali, a jednoga od njih tako kvalitetno da je momak s odvaljenim bubrezima i slezenom završio na hitnome kirurškom prijemu splitske bolnice, gdje su mu liječnici na jedvite jade spasili život.

Za događaj se saznalo nekoliko mjeseci kasnije, kada ga je mladić – tada već s dijagnozom doživotnog invalida – ispripovjedio novinarima Mladine, omladinskog tjednika koji je izlazio u dalekoj i otuđenoj Sloveniji, a ovi to raspalili kao udarnu temu.

Reakcija lokalnih vlasti i lokalnoga medijskog ešalona na ‘gnjusne insinuacije iz Mladine’ bila je promptna. Preko čitave stranice najtiražnijega splitskog lista uskoro je objavljen intervju s dvojicom neimenovanih (!) uposlenika Službe državne sigurnosti, korisnika kancelarija na Katalinića brigu, koji su o pozadini slučaja izjavili sljedeće: da je navedena osoba mlađe životne dobi privedena zbog remećenja javnoga reda i mira, da je u skladu s važećim propisima i pravilima postupanja pritvorena i zaključana u ćeliju, da je potom ista osoba po svemu sudeći doživjela neku vrstu nervnoga sloma, da se u napadu histerije u više navrata svom snagom zalijetala u zid i radijator i tom si prilikom nanijela teže tjelesne ozljede, te je zahvaljujući hitroj i odgovornoj intervenciji dežurnih službenika SDS-a prebačena na hitni kirurški odjel splitske bolnice, gdje joj je u zadnji tren spašen život.

U slučaj sam se uključio bočnim kanalom, napisavši za jedan splitski tjednik članak pod naslovom ‘Klice skakačice’ i potpisavši ga pseudonimom Robi K. U tekstu je bio podrobno opisan neobičan fenomen, zabilježen samo na lokalitetu kolokvijalna naziva Katalinića brig, što ga ni najveći medicinski i biološki eksperti nisu uspijevali objasniti: očito zbog udisanja klica, bakterija ili kakvih drugih čestica prisutnih u zraku, osobama koje se zateknu i neko vrijeme borave na Katalinića brigu popuštaju živci do te mjere da nastupa sveobuhvatno motoričko rastrojstvo, pa počinju nekontrolirano skakati u smjeru najbliže tvrde površine, zabijajući se glavama i rebrima u zidove, radijatore, okovana vrata ili gvozdene rešetke na prozorima, te je izvjesno da će – ukoliko se štetne čestice ne uklone iz zraka – broj ranjenika progresivno rasti, a ni mrtvih neće manjkati.

Epilog toga članka, uzgred rečeno, ispisao je općinski državni tužilac i poslao ga nadležnome sudu, uz napomenu da je riječ o ‘širenju lažnih vijesti s namjerom da se uznemiri javnost i destabilizira ustavnopravni poredak’.

Danas, skoro četiri desetljeća kasnije, hrvatski ministar unutarnjih poslova siše resurse iz slavne policijske tradicije i koristi uvlas istu metodu uvjeravanja kakvom su se koristili (nekadašnji) službenici SDS-a: ako se na fotografijama migranata ‘vide tragovi nasilja kakvo nastaje udaranjem policijskim palicama’, to je zoran pokazatelj da su se migranti međusobno tukli. Izbjeglice su napustile svoje domove i mjesecima se potucale od nemila do nedraga samo zato da bi se na hrvatskoj granici svojski pošorale. Nema tog Sirijca koji se neće odati migraciji ako mu se pruža šansa da na hrvatskoj granici premlati Afganistanca.

Godine dakle neumoljivo protječu, epohe se smjenjuju, temperatura Zemljine kore opasno raste, novine nestaju pod najezdom elektronskih medija, kompletni arhivi CIA-e i Stasija staju u memorijsku karticu pametnoga telefona, kompjutorski pogoni veličine gradskoga kvarta smanjuju se do formata kutije šibica, a dobri stari policijski um postojano odolijeva zubu vremena, zrači nepromijenjenom tupošću i računa s istim debilom na mjestu recipijenta.

Dva dana nakon intervjua ministra Božinovića u Jutarnjem listu udruga Border Violence Monitoring objavila je snimke zabilježene u šumi blizu mjesta Lohova nedaleko Bihaća na kojima se vidi kako pripadnici hrvatske policije naoružani automatskim puškama, služeći se nesuzdržanim nasiljem, protjeruju migrante: psuju ih i udaraju, oduzimaju im mobitele, šutiraju kao pse one koji se izdvajaju iz kolone, pucaju u zrak radi zastrašivanja…

Svega par sati kasnije saopćenjem se oglasilo Ministarstvo unutarnjih poslova: ‘Utvrđeno je da se radi o zakonitom postupanju hrvatske policije na samoj graničnoj crti s Bosnom i Hercegovinom… Hrvatska policija postupa isključivo u skladu s pozitivnim propisima uz uvažavanje svih visokih standarda temeljnih ljudskih prava… Navode o ‘protjerivanju stotina migranata’ najodlučnije odbacujemo…’

Medijsko posredovanje omogućuje višestruku recepciju: gledajući snimke što ih je emitirala nevladina organizacija svi se na svoje oči mogu uvjeriti kako hrvatski policajci bezdušno šakama, kundacima i nogama udaraju migrante, a u isto vrijeme zaprimati objašnjenje MUP-a da policija postupa ‘isključivo u skladu s pozitivnim propisima’ i ‘uz uvažavanje svih visokih standarda temeljnih ljudskih prava’.

Treba li, dakle, vjerovati vlastitim očima ili saopćenju vlasti? Ili je to ipak lažna dilema? Naime – nije li lakoća pobijanja onog očiglednog impresivnija od puke namjere da se sakrije istina? Nije li tu jedina realna dvojba ona što ju je davnih godina postavila Hannah Arendt, pitajući se je li u stvarnoj biti istine da bude nemoćna, a u stvarnoj biti moći da bude prijetvorna?

Drugim riječima – zbog čega ministar Davor Božinović, iako zna kako svi znaju da laže, ipak nastavlja lagati?

Sva je prilika da ga u taj pothvat gura nagon aparata, ista tupa sila koja je mobilizirala one trudbenike (nekadašnje) Službe državne sigurnosti, sila u čijoj suštini leži čelično pravilo da je organizirano laganje samo verbalizirani segment organiziranog nasilja. Umjesto da svoj puni smisao crpi u opoziciji istini, laž je, poput kundaka, čizme ili pendreka, prije svega dio temeljnog naoružanja organa državnog reda. A to će reći: nije primarna ambicija ministrova da prikrije istinu, nego da učvrsti svijest o tome kako su životi onih o čijoj se sudbini sistematski laže potpuno bezvrijedni.

Ono što je istinski odvratno u istupu ministra unutarnjih poslova stoga ne treba tražiti u njegovu prozirnom negiranju policijske brutalnosti, već u poruci kako ‘ne postoji ljudsko pravo na migracije’. Ako to pravo ne pripada ljudima, što ima normalnije nego da one koji ga ipak pokušaju konzumirati tretiramo kao životinje?

portalnovosti.hr

Viktor Ivančić
Autor 23.12.2018. u 10:40

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija