Nakon detroniziranja Tita, Bandić zaziva u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a

Vinko Grgurev, prof.
Autor 22.9.2017. u 09:27

Izdvajamo

  • Po kojoj logici onima koji se strasno naslađuju što je “pao Tito” upućivati molbe da Ivo Lola Ribar i sekretari SKOJ-a ponovno dobiju topografsku počast u Zagrebu? Isto vrijedi za Deseti zagrebački korpus i Osmi maja (svibnja) 1945. godine. U posljednji trenutak saznaje se da se aktualni gradonačelnik Zagreba Bandić zauzeo za restauraciju jasenovačkog cvijeta!?

Povezani članci

Nakon detroniziranja Tita, Bandić zaziva u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a

Foto: Wikiwand

Neka se i Milan Bandić i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović okane uzimanja Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a u svoje računice, jer su oni odavno na drugom svijetu, daleko od ove naše političke kaljuže.

Bio bi red da se ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a manipuliranjem njihovim imenima u perverznom politikantskom mešetarenju.

Ako je uklonjen naziv zagrebačkog trga usred kojeg je Hrvatsko narodno kazalište po maršalu Titu, onda je nelogično, odnosno nemoralno tražiti svojevrsne kompenzacije u spomenutih ljudi koji su pripadali istom pokretu kojem i Tito.

Tandem Bruna Esih – Zlatko Hasanbegović namargačio je aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića koji je dao da ga taj dvojac ucijeni upornim zahtijevanjem kako će mu biti, ako ukloni naziv “najljepšeg zagrebačkog trga” po maršalu Titu, koalicijom s njima osigurana većina u zagrebačkoj skupštini i produžen njegov gradonačelnički mandat.

Bandić je vjerojatno očekivao kako će izigrati taj zahtjev pa je pristao na nj, međutim, smetnuo je s uma to da je pristajanje na ucjenu jednako potpisivanju vlastite kapitulacije.

Kako su Esihova i Hasanbegović preimenovanjem određenoga zagrebačkog trga demonstrirali svoju moć u hrvatskoj metropoli – Milan Bandić – koji je ostao da samo formalno bude gradonačelnik, u panici da zbog stanovitih marifetluka gradske vlasti ne završi u poznati “hotel” na jugozapadu Novog Zagreba, počeo se hvatati svake slamke spasa: da ne izgubi uporište među mnogim biračima koji su mu bili naklonjeni pa, začudo, počeo je zazivati, nakon detroniziranja Tita, u pomoć Ivu Lolu Ribara i sedam sekretara SKOJ-a.

Spomenuti tandem je postignuo ono što je tražio postmortalnim atentatom na Tita: uništiti antifašističku tradiciju u Hrvatskoj.

Njih dvoje se pozivaju na Domovinski rat. Budimo realni, on je u svijetu samo zaboravljeni lokalni sukob. Sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu je svjetska legitimacija.

Bandićevu inicijativu o “rehabilitaciji” Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a – fama volat – podupiru čelni ljudi hrvatskih antifašista predlažući u taj skup Deseti zagrebački korpus i Osmi maja (svibnja) 1945. godine. Je li to istina?! Je li to moguće?!

Ako je zbilja tako, onda Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske čini ono što je najgore i što ga u temelju blamira.

Po kojoj logici onima koji se strasno naslađuju što je “pao Tito” upućivati molbe da Ivo Lola Ribar i sekretari SKOJ-a ponovno dobiju topografsku počast u Zagrebu? Isto vrijedi za Deseti zagrebački korpus i Osmi maja (svibnja) 1945. godine. U posljednji trenutak saznaje se da se aktualni gradonačelnik Zagreba Bandić zauzeo za restauraciju jasenovačkog cvijeta!?

Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović su uklanjanjem Titova imena tim pogotkom došli na prag konačne pobjede nad hrvatskim antifašizmom. Ne vodi izjednačenju tog rezultata upućivanje zahtjeva onima kojima smeta jedan Masaryk da ponovno osvanu na zagrebačkim ulicama ili trgovima Ivo Lola Ribar i sedam sekretara SKOJ-a.

Da taj tandem pričvrsti ploču s imenom nekoga iz tog proskribiranog imaginarija na ugao koje zagrebačke ulice ili trga ne bi to bilo nikakvo uvažavanje antifašizma, naprotiv, bila bi to prilika tom dvojcu (s kormilarom ili bez njega) za grohotan cerek pri pogledu na karikaturalan obezglavljeni torzo hrvatskoga antifašizma.

Tom demonstracijom moći i tobožnje velikodušnosti prema poniženim i uvrijeđenim hrvatskim antifašistima, odnosno partizanima, Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović bi povećali svoj omjer na dva gola prednosti i uvjerljivije potvrdili vlastitu pobjedu.

Ni oni na najvišim državnim funkcijama ne razumiju ili se čine da ne razumiju kako su sudovi o komunizmu i fašizmu, te o partizanima i ustašama, u odnosu disjunkcije te da logički ne mogu biti u istoj liniji. Predviđaju se kazne za isticanje simbola totalitarnih režima, pri čemu se misli samo na ustaški i socijalistički, kao da je ovaj puno bolji, štoviše, (…).

Nekom je prilikom, vjerojatno na uokvirivanje, nosio Trgom bana Jelačića, istaknuti pravaški čelnik, sliku Ante Pavelića. Nije li se on izazivanjem tom nonšalantnošću pokazao kao moralan čovjek jer je ostao dosljedan – usprkos svemu što je svojedobno doživljavao – svojem (ustaškom) stajalištu? Bi li zbog toga moralnog (legitimnog) čina smio biti kažnjen unatoč legalnim propisima?

Za takvo ponašanje placet mu je dala politički etablirana hrvatska ljevica!? Oni koji su se uhljebljivali odanošću Titovoj karizmi i druge zlostavljali u njezino ime odjednom su “otkrili” da je Tito zločinac, zlikovac, masovni ubojica, satrap,… Nisu li te blezgarije samo ustupak onima koji su “dokazivali”, jer, kako je Tito Hrvat, da su Hrvati “genocidan narod”?

Ako je Mao Zedong najveći svjetski ubojica, jer mu se može pripisati krivnja za sav kineski mortalitet, a Tito, po podrijetlu iz minijaturnih europskih naroda, nešto niže na toj makabričnoj tablici, onda, pobogu, kakav je to hrvatski narod koji je uz to pod permanentnom hipotekom “služenja Hitleru”? Da tako denunciraju Hrvate njihovi neprijatelji, moglo bi se donekle razumjeti, ali, kad se na to pozivaju mnogi “domoljubi”, što onda…? Kada se SDP usprotivio tim blasfemijama? Ni SABA nije bila dovoljno glasna.

Ako je Tito zločinac, nije li onda svaki partizan (jer je držao oružje u ruci) zločinac, pa je zločinačka i Narodnooslobodilačka borba? Zločinci bi onda bili i Andrija Hebrang i Franjo Tuđman pa ni oni ne bi smjeli imati nikakve počasti. Budimo dosljedni!

Mogu li više SDP, SABA i drugi obilježavati Dan (obezglavljene) antifašističke borbe?

Kako li može Hrvatska sudjelovati u svijetu na antifašističkim manifestacijama?

Neka se po proklamacijama Savezničke konferencije u Teheranu 1943. godine i Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu logički utvrdi koliko je Tito zaslužan što je uopće uspostavljena Hrvatska (u sklopu Jugoslavije) koja je ustaškim priklanjanjem nacifašističkim silama bila, to jest NDH, bez ikakve političke legitimacije.

Principijelna politička neutralnost u međunarodnim odnosima nasuprot podvrgnutosti najmoćnijoj militarističkoj korporaciji nekima je motiv da se Tito povijesno diskreditira.

Trn u oku malograđanskoj klasi etabliranoj vlasnički i na vlasti je to što je u Titovo doba bila proklamirana kao politički projekt radnička demokracija (samoupravljanje).

Bandić je u početku dobro mislio kada je nastojao provesti referendum (bolje bi bilo zapodjenuti masovnu raspravu radi konsenzusa) o nazivima ulica i trgova, međutim, totalno se kompromitirao pristajanjem na ucjenu Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića.

Nije prihvatljivo da se mimo suglasnosti građana važne odluke za image grada donose i potvrđuju u salonskom kružoku stanovitih pojedinaca.

Tito je u određenom povijesno-političkom kompleksu njegov kreator i kreatura.

Vječna će zagonetka ostati gdje je razdjelnica između toga dvoga.

Sve u svemu, neka se i Milan Bandić i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović okane uzimanja Ive Lole Ribara i sedam sekretara SKOJ-a u svoje računice, jer su oni odavno na drugom svijetu, daleko od ove naše političke kaljuže.

 

Vinko Grgurev, prof.
Autor 22.9.2017. u 09:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija