O krivici i odgovornosti branitelja

Ladislav Babić
Autor 8.6.2014. u 08:35

Izdvajamo

  • Krivnja i odgovornost za počinjena (ne)djela imaju različito značenje. Ako si ubio čovjeka, snosiš krivicu. Ako si gledao kako ga ja ubijam a ništa nisi poduzeo da me spriječiš, onda si odgovoran. No, i nečinjenje se može – doduše, ne u svakom slučaju – tretirati kao kriminalno djelo. Pa za što su krivi i odgovorni hrvatski, i ne samo hrvatski branitelji (svi su uvjereni da su nešto samo branili. Indikativan je primjer BiH gdje smo u jednom trenutku imali rat sviju protiv svih
  • jeli onda čudna nemogućnost konsenzusa oko zajedničkog smisla borbe)? Zanemarimo ironične kvazidomoljubne floskule tipa "zato što su branili svoju zemlju", čiji je jedini cilj da se perfidno sa svih – en masse – skine krivnja i odgovornost za gadosti koje su činjenje u hvale vrijednoj obrambenoj namjeri, teorijski neopterećenoj floskulama.

Povezani članci

O krivici i odgovornosti branitelja

Svi skupa, prikrivatelji istine – šutnjom ili lažju – snose odgovornost i prema budućim naraštajima, indoktriniranima ovako devijantnim ponašanjem da ih i sami nastave. Odgovornost je bezvremenska kategorija za poricatelje istine, ma koliko revizionisti povijesti to ustrajno negirali.

Piše: Ladislav Babić

Krivnja i odgovornost za počinjena (ne)djela imaju različito značenje. Ako si ubio čovjeka, snosiš krivicu. Ako si gledao kako ga ja ubijam a ništa nisi poduzeo da me spriječiš, onda si odgovoran. No, i nečinjenje se može – doduše, ne u svakom slučaju – tretirati kao kriminalno djelo. Pa za što su krivi i odgovorni hrvatski, i ne samo hrvatski branitelji (svi su uvjereni da su nešto samo branili. Indikativan je primjer BiH gdje smo u jednom trenutku imali rat sviju protiv svih; jeli onda čudna nemogućnost konsenzusa oko zajedničkog smisla borbe)? Zanemarimo ironične kvazidomoljubne floskule tipa “zato što su branili svoju zemlju”, čiji je jedini cilj da se perfidno sa svih – en masse – skine krivnja i odgovornost za gadosti koje su činjenje u hvale vrijednoj obrambenoj namjeri, teorijski neopterećenoj floskulama.

        Nepobitno je da su se u proteklom ratu, na svim stranama i od svih učesnika “domoljubnih” klanja, dešavali zločini. Jasno, ne u istom intenzitetu (što i nije odveć bitno za pojedinačnu žrtvu) i ne od strane svih koji su u njemu učestvovali, ako već preko volje zanemarimo civilizacijski ignoriranu činenjicu da je rat i sam po sebi – legalizirani zločin. Zločin je vršen masakriranjem civila, ratnih zarobljenika, silovanjima, premlaćivanjima, „humanim“ preseljenjima, rušenjem infrastrukture izvan konteksta ratnih djelovanja, krađom imovine,…, a nastavljen je i nakon završetka rata izbacivanjem nepodobnih vlasnika stanova i useljavanjem u njihovu svojinu, banditskom pljenidbom njihove pokretne imovine, premlaćivanjem aktivista NVO koji su nastojali zaštiti zakonite posjednike, a da o pretvorbenom kriminalu koji je započet već u vrijeme borbenih dejstava ni ne govorimo. Tek su rijetki, poput pokojnog Milan Levara, likvidiranog od svojih suboraca kada ga je savjest natjerala da progovori i o tamnoj strani braniteljstva, spremni svjedočiti o činima koji nikako ne spadaju pod tu sintagmu.

        Većina branitelja, dakako, nije lično učestvovala u pobrojanim zločinima, ali nije ni tako mali broj sudionika u njima. Logički je to sasvim jasno – dovoljno je spomenuti da pokolj 116 ahmičkih civila i paljevinu cijelog sela nije moglo izvršiti tek dvoje-troje ljudi. Vukovar, Srebrenicu, Trusinu, Bratunac, Pakračku Poljanu,… i ostala stratišta – kako drukčije nazvati mjesta neljudskih egzekucija nezaštićenih osoba koje, ili nisu učestvovala u ratnim djelovanjima ili su kao ratni zarobljenici bili zaštićeni Ženevskim konvencijama – da ni ne spominjemo.

        Oko direktne krivice ne bi trebalo puno raspravljati – kriv je onaj tko je vlastitim prstom povukao okidač, svojom rukom zapalio kuću, silovao ženu ili muškarca te pokrao njihovu imovinu, ili izdao zapovjed za činjenje tih zlodjela. Međutim, postoji više nivoa odgovornosti za počinjena nedjela. Prvi je ona zapovjedna – naravno, pod pretpostavkom da zapovjednik i sam nije učestvovao u njima – nedostatak namjere da se spriječi zločin, pohapse ili prijave direktni izvršioci, kao i zavjera šutnje koja prati svaku aposteriornu (u većini slučajeva beznadno zakašnjelu) istragu o zločinima. Drugi dio odgovornih čine potčinjeni – ratni drugovi počinitelja – koji možda nisu učestvovali u raboti, ali ni prstom nisu mrdnuli da je spriječe. Možda zbog straha za vlastiti život, iako su bili podjednako naoružani kao izvršitelji te su se zločinima svojih mogli direktno oduprijeti. No, kad je i neposredna opasnost po njih prošla – nakon završetka rata – oni i dalje ostaju nijemi, skrivajući svoju neljudskost domoljubnim floskulama, izgovorima o zločinima drugih, te ostalom prljavom vodom kojom misle oprati svoju zablaćenu dušu. Treći dio odgovornih čini cijeli narod, što treba donekle uvjetno shvatiti, možda bolje reći – njegova većina koja ne poteže pitanje procesuiranja vlastitih zločinaca. Odavno viđeno, i u novijoj povijesti kontinuirano se proteže od svršetka II svjetskog rata do naših dana. Jad i bijeda nacionalističkog “domoljublja”, koje metarskim naslagama prljavštine prekriva od Boga preferirano čovjekoljublje.

        Niti generacije koje nisu „ni luk jele, ni luk mirisale“, rođene nakon svih tih grozodejstava, ne mogu se tako olako oprati odgovornosti. Naizgled paradoksalna tvrdnja, no sasvim opravdana ukoliko negiraju neprijeporne činjenice koje se odnose na njihove pretke – roditelje, rođake i pripadnike njihova naroda. Nijemci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili bilo koji drugi narodi koji nisu spriječili nemile događaje – točnije, oni koji su ih šutke prevalili preko glave, nastavljajući i poslije njih svoju glasnu šutnju – snose svoj dio odgovornosti za njih. Njihovi potomci koji negiraju holokaust, ustaške, četničke i ostale zločine (i partizanske, ali bez ideološkog izjednačavanja sa fašizmom), također su odgovorni, napose u smislu da podržavanjem laži i revizijom povijesti pripremaju teren za revanšizam, za neke buduća zločinstva. Svi skupa, prikrivatelji istine – šutnjom ili lažju – snose odgovornost i prema budućim naraštajima, indoktriniranima ovako devijantnim ponašanjem da ih i sami nastave. Odgovornost je bezvremenska kategorija za poricatelje istine, ma koliko revizionisti povijesti to ustrajno negirali.

        Daklem, za koje ratne sramote su krivi i odgovorni hrvatski te ini branitelji? Oni, iznad svih ostalih građana, jer su bili neposredni sudionici događanja. Manji, ali značajan dio, za počinjene zločine u proteklom ratu i neposrednom poraću. Odgovorni su pak svi zajedno (čast izuzecima), skupa sa svojim braniteljskim udrugama, za ustrajnu šutnju kojom i dvadesetak godina nakon rata štite zločince iz vlastitih redova, pravdajući to kojekakvim budalaštinam tipa “domoljubnih osjećaja”, dok u osnovi blate vlastitu domovinu i sebe kao ljudska bića, u višem smislu od onog biološkog. Ako su nesposobni shvatiti tu činjenicu, treba podsjetiti devedesetak posto vjernika svih konfesija među njima, da “Bog sve vidi”! I svoj sud izražava preko manjine intelektualno, moralno i humano razvijenijih bića od onih koji učestvuju u zavjeri zločina, pravdanja, prikrivanja i šutnje. Ali, tko njih šljivi, zar ne? Postojanje savjesti izgleda kao stvar velike upitnosti! A kad „pravna država“ zakonskim aktima, smicalicama ili otezanjima pokušava regulirati žmirenje svojih građana, posebno na ono duhovno oko koje nas kvalificira kao ljudska bića u iskonskom etičkom smislu, a državu kao više potencijalni no aktualni konstrukt vrijedan upravo takvih, onda je sve jasno. Uostalom, ne kaže li se da narod ima vlast i državu kakvu zaslužuje?

        Braniteljska se, većma odgovornost negoli krivnja proteže do naših dana, reflektirajući se u jadnom stanju struktura ponosno nazivanim državama. Dok su u poraću sposobni bojkotirati gay parade, angažirati se oko referenduma o braku, braniti zakonski regulirano uvođenje ćirilice u Vukovar, okupiti se oko protivljenja umjetnoj oplodnji, dotle se njihovi glasovi gotovo ne čuju oko zahtjeva za preispitivanjem pretvorbe, rasprodajom društvene (državne!) imovine, prekomjernim zaduživanjima, lošim gospodarenjem, na stečajeve tek lokalizirano reagiraju, nisu u stanju oprijeti se fašizaciji društva imenovanjem ulica i postrojbi po ratnim zločincima te preko medija, miješanje crkve u nepripadajući joj dio javnog prostora više podržavaju negoli su ravnodušni, što sve dovodi u duboku sumnju temeljne motive njihove borbe. Postalo im je važnije tko će se s kime guziti negoli imaju li čime nahraniti porodicu; hoće li se veza zvati brakom ili neformalnom zajednicom, od (ne)mogućnosti školovanja svoje djece; dali ću svoje potomstvo ostvariti seksom ili umjetnom oplodnjom, od bezuspješnog dugogodišnjeg očekivanja posla. I previše je očito da su se borili za puke kosture nacionalnih država, koje sada elita oblaže pokvarenim mesom svojih konzervativnih interesa. Fragmenti nekad kompaktne cjeline izrazito vuku u desno, kao da žele obnoviti tradicije iz „onoratnog“ kvislingovanja, i u tome imaju podršku većine braniteljske populacije. Čak i nedvojbena postignuća jugoslavenskog socijalizma prezrivo se – ako se uopće – spominju. Poput općeg prava glasa, ravnopravnosti žena (manje deklarativnoj negoli danas), otvaranja prema svijetu, slobodnog prijelaza granica u oba smjera, razvoja turizma, industrijalizacije zemlje, i slično.

        Svaka vlast gudi braniteljskoj populaciji, dajući joj povlastice koje potom strahuje srezati ili oduzeti, kad uvidi da su neprimjerene. Broj zdravih, radno sposobnih penzionera u najboljoj životnoj dobi, se enormno povećao. Niti umirovljenim braniteljima pada na pamet da se prijave zavodu za zapošljavanje, niti vlasti imaju hrabrosti makar samo srezati mirovine onima koji ih nisu zaslužili svojim radom, a nisu ratni invalidi. Ima nas koji se sjećamo velebnih floskula i plakata kojima su se prozivali kadrovi (naročito vojni) bivše države za „nezaslužene privilegije“, uz obaveznu primjedbu da Hrvati ne idu u rat zbog njih, već samo obrane svog doma radi. Pa, kad su ga obranili, dosjetili se da naplate svoj idealizam! Sad, možda i stoga što su uvidjeli kako su se ratom okoristili oni koji su ih uputili u njega.

“Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je izneo kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima”,

kaže Heraklit, misleći općenito na promjene izazavane vječitom borbom suprotnosti u prirodi i društvu. Čak i kad doslovno shvatimo navod – a što ćeš zaoštreniju borbu suprotnosti među ljudima noli je rat, i veće društvene promjene negoli je on izaziva – bilo je isuviše vremena za sagledavanje koga je iznio bogovima, a koga ljudima i robovima. Kapitalističko tržište rada, kako se eufemistički zaobilazi spomenuti žive stvorove kojima se trguje, funkcionira poput antičkog tržišta robljem (a što je ono bilo doli „tržište rada“?). Nisam siguran jeli ih u tolikom postotku bilo prepušteno očekivanju „božje milosti“ i beznadnom klečeplazenju pred potencijalnim (robo)vlasnicima, kao što je danas slučaj sa njihovim suvremenim kolegama kojima „gazde“ ignoriraju zamolbe, ili ih drže na minimalcima u svakodnevnom strahu od otkaza. Pa dok branitelji koji se nisu uspjeli uhljebiti na račun općeg prolijevanja krvi tavore po zavodima za zapošljavanje – a i među njima je premnogo takvih – lijepo bi bilo znati da makar mali dio njih podvlači crtu i pravi saldo svojih dobitaka i gubitaka. Što je, moguće, prvi korak prema dijalektičkom shvaćanju prethodnog citata i osmišljenom shvaćanju vlastite uloge u nekoj budućoj promjeni. Jer – „panta rhei“ – sve teče, sve prolazi, sve se mijenja, kako je konstatirao još jedan antički mislilac. Dali nabolje, preostaje nam vidjeti.

        Čini se da autor za sva zla ovoga svijeta krivi branitelje, reći će prvo oni a potom i njihovi advokati. Ne baš za sva (i, svakako ne sve njih), ali veliki dio onih koja su snašla građane novostvorenih državica, posebice stoga što su popunili formalne i neformalne strukture moći i čine oslonac vlastima. Oni su bili ti koji su izborili ono čiji izgled nisu znali ni zamisliti dalje od vitlanja barjacima, pjevušenja himni i rabljenja domoljubnih floskula u svakoj prilici, te potonjeg ritualnog klanjanja palim suborcima koji na podjednak način ništa nisu znali. Osim da žele „nešto“ što će zvati nacionalnom državom, ma kako to izgledalo. Sad svi vidimo kako izgleda, i… I, što? – pitate se. Pa, čekamo Godota! U sažetoj umjetničkoj formi pitanje krivice još je općenitije izrazio Đorđe Balašević:

Nisu krivci depresivci, lude i psihopate,

što su rušili pa sada nama nude lopate. Krivi smo mi.

Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali.

Sorry matori, krivi smo mi koji smo ćutali.,

pa „prozivanje“ branitelja niukoliko nije aboliranje cjelokupne jučerašnje, današnje i sutrašnje generacije od propitivanja vlastitog udjela krivice i odgovornosti. Možda Godot ipak jednom naiđe!

 

 

Ladislav Babić
Autor 8.6.2014. u 08:35