Od Gee do Galaksije

tačno.net
Autor 15.7.2015. u 09:03

Izdvajamo

  • Ne, gospodo palančari opančari! Budućnost je previše krhka kategorija da bi vi od nje pravili lakrdiju. Parafrazirajući Krležu, poruka je jasna, lekcija kratka: Nije naše hrvatstvo ono Ivice Todorića. Naše je hrvatstvo ono Josipa Broza. Ono i onakvo hrvatstvo koje je u jednoj generaciji prevalilo put od feudalizma do nuklearnog doba. Put od Gee do Galaksije.

Povezani članci

Od Gee do Galaksije

foto: newartcolorz

A gdje smo mi, naivni….na ozemlju Meda i Krvi, kojima nude još samo tribalizam? Tranzicijom retrogradirani u Prošlost Sadašnjosti gdje novovjeki Tahy giljotinira novovjekog Gupca, prodajući kapital pod domoljublje. U maniri najboljih holivudskih blockbustera nude čak i nastavak. Domovinski Rat II. Ali bez Prvog Doktora. Njegov je ostao samo zadah kovanica jezika XIX. stoljeća s kojim se ni međusobno ne možemo kvalitetno posvađati, a kamoli što drugo iskomunicirati. Teško je tako shvatiti Svijet, teže još i ideju i ostvarenja oslobođenja radničke klase, koju zdušno napuštaju, jer ipak – bilo je to prije Devedesetprve. A nakon nje – Stoljeće Sedmo. Zar opet?

Piše: Josip Bešta

Nazivi su različiti. Industrijska revolucija 4.0. Postinformatičko društvo. Kibernetički komunizam. Svi pišu o istim stremljenjima. Svi pišu o povijesti budućnosti s nadom, oprezom i brigom Henrija Sheldona. U toj budućnosti ekonomski problemi čovjeka su nestali, no s time ne nestaju i ostali izazovi. Samodjelatnost i dokolica, sukob s robotima, kolonizacija Kozmosa…Sve kao posljedica prelaska iz Carstva Nužnosti u Carstvo Slobode, iz rascjepkane nepomirene Pretpovijesti Homo sapiensa sapiensa u Povijest globalnog virtualnog i realnog zajedništva Homo cosmicusa. Iz tame rimskih katakombi još su glasni natpisi članova Jeruzalemske crkve čije sljedbenike danas nazivamo kršćanima: “omnia esse comunia” – sve će biti zajedničko. Zato – kibernetički komunizam.

Marx je bio u pravu.

Možda je najbolji dokaz tome činjenica da su se real-socijalističke tvorevine raspale upravo na onim pilarima o kojima je i Karl govorio da se tako ne mogu graditi i uspjeti. Ne može vulgarni komunizam izopačenih kolektivističkih mastodonata poduprtih kleptomanskom birokracijom i vojno-nuklearnim arsenalom stvarati svijet znanstvenog komunizma ujedinjenih i slobodnih solidariziranih individua u kome je pojedinac oslobođen svakog rada i uživa u samodjelatnosti svih mogućih umnih djelovanja.

Stvari treba razjasniti.

Čovjek s Geom ima Priču. Geogenezom smo dobili dom i nastanili se na Planetu zajedno s ostalim Životom. U toj biogenezi prešli smo put od tribalizma preko agrarizma do industrijalizma. Nakon dvije industrijske revolucije i intermezza potpune negacije komunizma kroz brutalni boljševizam koji nije razvio potrebne proizvodne snage i “pri preskakanju stepenica polomio zube” te naudio Marxovim učenjima – od ’70-tih godina XX. vijeka permanentna znanstveno-tehnološka revolucija uvodi nas u novo doba postindustrijskog razvoja, zajednice virtualnog i realnog u kojoj Čovječanstvo prvi puta stvara materijalne uvjete i društvene pretpostavke da se svakoga oslobodi mučnoga rada.

Naravno, uvjete i pretpostavke treba stvoriti. Njih stvaraju Revolucionari. No nisu Revolucionari takozvane povijesne veličine čije portrete uljane, polaroidne ili sutra možda hologramske, viđamo u udžbenicima povijesti. Ne, nikako. Četiri su velika Revolucionara obilježila zadnjih dvjestotinjak godina, a znamo ih pod imenom: vodena para, električna iskra, nafta i mikročip. Ovaj zadnji čak je dospio na naslovnicu Time Magazina kao osoba godine 1982. Njihovim pojavama mijenjali su se načini rada i na njima sagrađeni odnosi rada. U ukupnosti – načini proizvodnje i odnosi proizvodnje. Kako se isti mijenjaju, nastupa, čas skriven, čas otvoren, čas brži, čas sporiji – proces oslobođenja radničke klase. Ona traži famozne tri osmice – osam sati rada, osam sati kulturnog uzdizanja i osam sati odmaranja. Svijest o sebi kao klasi, isprepletena s tehnološkim napretkom, prokrčila je put prema masovnom obrazovanju, strukovnom organiziranju, sigurnom zapošljavanju, zdravstvenom njegom, skraćivanjem radnog vremena, socijalnim zbrinjavanjem, kupnjom dionica, uključivanjem u potrošačko drušvo i svim onim idejama koje dovršavaju prvi dio Marxove Revolucije, da bi se na nju nastavio drugi – proces oslobođenja rada.

Rad ne oslobađa. Nikada nije. Ponajmanje u mračnjačkim poremećenim umovima prošloga vijeka. No rad treba osloboditi. Da budemo temeljiti – ne osloboditi se od rada, nego osloboditi rad.

Osloboditi rad konkretno znači ukinuti rad.

Zašto?

Rad je izvor svih nejednakosti, suprotnosti, iskorištavanja, sukobljavanja i podjarmljivanja.

I ekonomisti ga definiraju kao svaki napor uma ili tijela koji je, djelomično ili potpuno, usmjeren na neko dobro, a ne na zadovoljstvo koje potječe neposredno od rada. Vanjski su mu uvjeti, utjecaji, motivi, interesi i ciljevi, a takav način rada, odnosno način proizvodnje rađa odnosima proizvodnje koji sve to vanjsko odražavaju i održavaju. Nema stoga rada koji nije prisilna djelatnost – bilo da je to prisila drugog čovjeka ili prisila fizičkih potreba. Ukidanjem rada ukida se i samo ropstvo obezljuđenog čovjeka.

No nije to nikakav politički nasilni akt. Njega doista nastavlja oslobođena radnička klasa kao konačno djelo u svom postojanju, ali ujedinjeno s čitavim Čovječanstvom koje je doseglo proizvodne snage tog stupnja u kome robotizirane i automatizirane jedinice u potpunosti preuzimaju materijalnu proizvodnju, čime se rad ukida i zamjenjuje samodjelatnošću.

Da se razumijemo – nije to bijeg od svake djelatnosti, već samo od one koja iscrpljuje čovjeka onim što je izvan njega. Zato se govori o prijelazu iz Carstva Nužnosti u Carstvo Slobode. Nestaju vanjski motivi, interesi i ciljevi. Nema, stoga, drugog dijela Revolucije bez materijalnog razvoja društva. Proces je to i pokret svih nas u kojemu se dovršava Čovjekova emancipacija i ozbiljuje Marxova ideja. Taj proces i ta ideja je – komunizam.

No za takvo što trebamo novu paradigmu.

Stara, iscjepkana kartezijansko-mehanicistička vizija mora se zamijeniti novom holističko-ekološkom, gdje će do sada etnički, religijski, teritorijalno, klasno i kastinski razjedinjeno Čovječanstvo naći svoje mjesto u Galaksiji, pa i u čitavom Kozmosu.

Komunizam se, dakle, ne uspostavlja političkim činom, već se rađa dugotrajnim naporom svih radi opstanka u daljnjem usponu Čovjeka. Nije to nikakvo društveno stanje, već povijesni proces kojega oživotvorujemo stvaranjem tehnološkog univerzuma, društva znanstvenog znanja okrenutog novim vremenima, gdje se znanstvene informacije mrežno organiziraju, otklanja se njihovo rasipanje, a najvažnija obilježja nove kulture postaju povjerenje i odgovornost.

Evo niti koja to opisuje.

U “Osnovnim crtama filozofije prava” Marx polazi od narednog:

Ono opće objektivno u radu leži, međutim, u apstrakciji koja uzrokuje specifikaciju sredstava i potreba, a time ujedno specificira proizvodnju i stvara podjelu radova. Rad pojedinčev postaje podjelom jednostavniji, a time postaje veća vještina u njegovu apstraktnu radu, kao i količine njegovih proizvoda. Ova apstrakcija vještine i sredstava upotpunjuje ujedno ovisnost i uzajamnu povezanost ljudi za zadovoljavanjem ostalih potreba do potpune nužnosti. Apstrakcija proizvodnje čini rad, nadalje, sve više mehaničkim, a time na kraju i podobnim da čovjek može od njega odstupiti, a da na njegovo mjesto može nastupiti mašina.

Nadalje, u “Osnovama kritike političke ekonomije” nailazimo na razdoblje u kome Čovjek upoznaje vlastito unutarnje bogatstvo opisano riječima:

Slobodno vrijeme – koje je i dokolica i vrijeme za višu djelatnost – pretvorilo je svog vlasnika prirodno u jedan drugi subjekt, i kao taj drugi subjekt on sada ulazi i u neposredni proces proizvodnje. Taj je proces u isti mah disciplina u odnosu na čovjeka koji nastaje i djelatnost, eksperimentalna znanost, materijalna i stvaralačka i opredmećujuća znanost u odnosu na nastalog čovjeka, u čijoj glavi egzistira akumulirano znanje društva.

Komunistička budućnost stoga leži u kontinuiranom tehnloškom, tehničkom i duhovnom revolucioniranju koji će za nju izgraditi proizvodne snage tako da Čovječanstvo neće poznavati ekonomski problem, ali neće biti bez izazova, kao što smo ranije naveli. Začecima toga razdoblja upravo svjedočimo. Tek nam slijedi budućnost iz znanstveno-fantastičnih romana, kojoj trenutno biotehnologija i nanotehnologija pokazuju smjer. Obilježja novom vremenu dat će maštovitost, inspiracija, idealizam, entuzijazam i humanizam. Proces proizvodnje se već preobražava u znanstveni proces. Omogućuje se svima podjednako individualno razvijanje, ravnopravno se uživaju svi plodovi Kulture i Civilizacije.

Isaac Asimov konkretizira Marxovo apstrahiranje pišući da će:

Roboti raditi u svemiru, u rudnicima, pod vodom; barat će eksplozivom, radioaktivnim materijalom, otrovnim kemikalijama, patogenim bakterijama i djelovati na neuobičajenim temperaturama i pritiscima, na velikim visinama i tome slično. A što je važnije od svega, oni mogu obavljati poslove koji se, iako nisu opasni u fizičkom smislu, beskrajno ponavljaju i tako su jednoliki da zaglupljuju i srozavaju svaki ljudski duh, kada su ljudi prinuđeni obavljati ih duže vrijeme. Taj je rad koji zatupljuje mozak kao stvoren za robote, sposobne da ga beskonačno ponavljaju i da im nikada ne dosadi niti ih ozlovolji; oni su isto tako u stanju obavljati ga s boljim učinkom, pouzdanije i ispravnije. Zahvaljujući tome, ljudska bića oslobođena takvog rada nedostojnog ljudi, bit će slobodna da se posvete kreativnim pothvatima.

I Oscar Wilde zapisuje:

Strojevi trebaju da rade umjesto nas….sve ono što je dosadno i mučno…Nema nikakve sumnje da je takva budućnost čovjeka, i baš kao što drveće raste dok čovjek spava, tako će i strojevi obavljati sav neugodni i nužan posao dok se čovječanstvo bude zabavljalo, ili uživalo u kulturnoj razonodi, ili proizvodilo lijepe stvari, ili naprosto zadivljeno i oduševljeno promatralo svijet oko sebe, što je uostalom pravi čovjekov cilj, a ne rintanje…Čovjek će razviti svoj individualizam iz samog sebe…Bit će to ono za čim su stari Grci težili ali nisu mogli potpuno ostvariti, osim u duhu, zato što su imali robove i hranili ih; bit će ono za čim je renesansa težila, ali nije mogla potpuno ostvariti osim u umjetnosti, zato što je imala robove i izgladnjivala ih. Novi individualizam jest novi helenizam.

 A gdje smo mi, naivni….na ozemlju Meda i Krvi, kojima nude još samo tribalizam? Tranzicijom retrogradirani u Prošlost Sadašnjosti gdje novovjeki Tahy giljotinira novovjekog Gupca, prodajući kapital pod domoljublje. U maniri najboljih holivudskih blockbustera nude čak i nastavak. Domovinski Rat II. Ali bez Prvog Doktora. Njegov je ostao samo zadah kovanica jezika XIX. stoljeća s kojim se ni međusobno ne možemo kvalitetno posvađati, a kamoli što drugo iskomunicirati. Teško je tako shvatiti Svijet, teže još i ideju i ostvarenja oslobođenja radničke klase, koju zdušno napuštaju, jer ipak – bilo je to prije Devedesetprve. A nakon nje – Stoljeće Sedmo. Zar opet?

Ne, gospodo palančari opančari!

Budućnost je previše krhka kategorija da bi vi od nje pravili lakrdiju.

Parafrazirajući Krležu, poruka je jasna, lekcija kratka:

Nije naše hrvatstvo ono Ivice Todorića.

Naše je hrvatstvo ono Josipa Broza.

Ono i onakvo hrvatstvo koje je u jednoj generaciji prevalilo put od feudalizma do nuklearnog doba.

Put od Gee do Galaksije.

tačno.net
Autor 15.7.2015. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija