Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio

Vinko Grgurev
Autor 27.1.2016. u 12:55

Izdvajamo

  • Kako biste obrazložili i razriješili proturječnost između pohvalnih riječi židovskih značajnika o Titu i tirada o njemu kao “najvećem zločincu u hrvatskom narodu”? Koji su motivi i interesi “domoljubnih” Hrvata da do besvijesti prihvaćaju “istinu” kako je Tito “jedan od najvećih svjetskih ubojica”? Kakva je povijesno-politička orijentacija “domoljubnih” Hrvata koji se naklanjaju fantazmagorijama o Titu i kojima ništa ne znači to što je u Auschwitzu Titova slika na počasnom mjestu uz zahvalne riječi za njegovu ulogu u svjetskom antifašističkom pokretu?

Povezani članci

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio

Foto: Flickr

Nije li neekonomično stigmatizirati Tita, kao jedinog poznatog i priznatog Hrvata u svjetskoj politici, jer, ako je Tito, kako nazovipovjesničari naklapaju, zločinac, po čemu to nije nijedna srednjovjekovna hrvatska dika, nijedan knez ni kralj, ni Domagoj, ni Tomislav ni bilo koji drugi? Uostalom, po čemu su značajniji od njega Zrinski, Frankopan, Trenk, Jelačić, Starčević, Kvaternik, Strossmayer, Rački, Trumbić, Supilo, Radić, Maček, Tuđman,…?

Piše: Vinko Grgurev

Sasvim je izvjesno da je Josip Broz Tito signum temporis. To potvrđuju i oni za koje je on ugledna povijesna ličnost i oni koji ga gledaju kao osobu suprotnu tom sudu. Opreka o Titu kao pozitivnoj povijesnoj osobi i blasfemiji o njemu kao “komunističkom diktatoru” pokazala se prošle godine u sučeljavanju za predsjedničko mjesto Republike Hrvatske kandidata Ive Josipovića koji je protežirao Titovu pozitivnu povijesnu ulogu i kandidatkinje Kolinde Grabar – Kitarović koje se ocjena Titove politike temeljila na frazeologiji hrvatske političke desnice.

Idiosinkrazija prema Titu pokazana je nekidan na Hrvatskoj televiziji povodom prve obljetnice izbora Kolinde Grabar – Kitarović za predsjednicu Republike Hrvatske u izjavi Slavena Letice kako je jedan od njezinih najznačajnijih poteza simboličan raskid s titoizmom uklanjanjem poprsja Josipa Broza Tita iz Predsjedničkih dvora na Pantovčaku u Zagrebu.

Ako inicijativa da se ukloni Titova bista doista nije primarno inicijativa aktualne hrvatske predsjednice, onda Predsjedničino prihvaćanje govori o tome kako svoju politiku zasniva na striktnom otklonu od bilo koje reminiscencije na Tita. Ta politička simbolika proširuje svoj doseg pitanjem o tome kojeg se oklopa prošlosti Hrvatska nastoji razriješiti prema tom Predsjedničinom činu i njegovom Letičinom potvrdom.

Po čemu bi antitioizam Kolinde Grabar – Kitarović i Slavena Letice bio blagotvoran za hrvatsku budućnost? Što je titoizam i na čemu se on temelji? Po čemu bi nečiji titoizam bio poguban za Hrvatsku i njezinu međunarodnu komunikaciju?

Nije li jedno od bitnih obilježja titoizma Titova politička principijelnost: biti dobar sa svakim i ne biti loš ni prema kome. Po čemu Hrvatskoj ne bi odgovaralo to načelo kakvo je bilo promovirano u Pokretu nesvrstanih zemalja? Po čemu bi blokovska politika, koja je na pomolu svoje reafirmacije, bila za Hrvatsku prosperitetnija? Nije li politika po kojoj bi Hrvatska bila granična država između “civiliziranog” Zapada i “barbarskog” Istoka (bojišnica prema istoku i dno za svaki talog sa zapada) protivna Titovoj političkoj načelnosti?

Koja je pozadina i koja je intencija Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, odnosno njegova predsjednika Zvonimira Šeparovića – što je 31. listopada 2015. godine u Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu na pomalo pompozan način okrunilo svoje “moraliziranje” osudom Josipa Broza Tita za “zla učinjena hrvatskom narodu”.

Posljednjih godina krajnja desnica ponavlja do besvijesti top-listu “najvećih zločinaca svih vremena” na kojoj je stanoviti “povjesničar” rangirao Tita na sedmo-osmo-deveto mjesto. Ako se sav kineski mortalitet može pripisati prvom na toj listi Mao Zedongu, onda što bi hrvatski domoljubi mogli zaključiti o svojem, inače u svjetskim razmjerima minijaturnom, narodu gledom mjesta Tita na toj tablici? Nije li to potvrda onih infamija o hrvatskom narodu kao “genocidnom narodu”? Ni oni koji su pripisali Hrvatima genocidnost, nisu učinili dobro svojem – srpskom – narodu, jer, pobogu, koja je to, za bijeli svijet, bitna razlika između hrvatskoga i srpskoga naroda?

Budući da Tito nije ni nakon korjenite promjene ideološko-političke i ekonomske paradigme, u domaćim i svjetskim razmjerima, ni nakon više od tri i pol desetljeća od svoje smrti, zapao u anonimnost, nego se, štoviše, u vezi s njegovom povijesnom ulogom, pobuđuje zanimanje mnogih činitelja za legitimiranje i manifestiranje vlastitih ideološko-političkih stavova, riječ o njemu je nesumnjivo aktualna za osvjetljavanje postojećih povijesnih i političkih prijepora.

Ni pojedinci ustaškoga usmjerenja ne bi imali osnove obrušavati se na Tita, jer, uostalom, nije li i sam Ante Pavelić, za svojeg izbjeglištva u Argentini, u vrijeme kad je imao prilike shvatiti pogubnost vlastite politike, nekom prilikom istaknuo kako je Tito, ipak, zaslužan za očuvanje hrvatske državnosti (u jugoslavenskoj državnoj zajednici)?

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma, u okretanju od apologije do izbijanja na vidjelo zatomljene mržnje, osebujna je hermeneutička pojava vrijedna polemičke pozornosti. Ne bi li, ipak, trebalo razumjeti, bez obzira na bilo čiji ukus ili neukus, da su u “starom sustavu” manifestacije u vezi s Titom i prenaglašavanje njegove povijesno-političke uloge bile u funkciji kohezije višenacionalne zajednice nakon što su njezini narodi izvojevali pobjedu u međunarodnoj antifašističkoj koaliciji nasuprot bratoubilačkim obračunima koji su bili rezultat nastojanja nacionalfundamentalističkih “elita” oslonjenih na nacifašističke sile?

Svaka povijesno-politička ličnost nije samo osoba sama po sebi nego i simbol određenih vrijednosti. Koje su vrijednosti došle do izražaja u “tranziciji” da je Tito i kao simbol, pa možda i kao osoba sama po sebi, postao inkompatibilan s novim političkim zahtjevima? Ako nije poželjna apologija ni bilo koje, pa ni određene ličnosti, realno bi bilo očekivati umjerenu, racionalnu, liniju, međutim, kako je došlo do provale mržnje i bijesa protiv određenih pojedinaca, onda bi zacijelo trebalo postaviti pitanje o razlogu pogotovo zbog toga što takav diskurs politički može biti vrlo štetan.

Kako objasniti osebujan paradoks da se unatoč činjenici što je Titovo povijesno mjesto nesumnjivo među pobjednicima u internacionalnoj antifašističkoj koaliciji i što je desetljećima diljem svijeta bio uvaženi političar kojem su stotine svjetskih političkih prvaka odale počast prisutnošću na zadnjem ispraćaju, ipak, događa se to da se čak i njegovi nekadašnji poklonici udaljavaju od njega isticanjem kako nisu titoisti, ni komunisti, nego su liberali i socijaldemokrati, ma što to značilo (najčešće ništa), pa i isprikama onima koji su, kao ideološki nasljednici, otkrili svoju potisnutu odbojnost prema kompleksu povijesno-političkih ideja i orijentacija koje obilježava Tito?

Ako nije poželjna apologetika, jamačno, nije poželjna ni stoput gora dijabolizacija, jer pobuđuje resentiment koji doveden na rang principa može biti humus svakoga zla. Kako je kritika, kao plauzibilna metoda u otkrivanju istine, s onu stranu svake krajnosti, onda bi u inzistiranju na njoj najprihvatljiviji način bila polemika.

Članak je zamišljen kao polemički izazov ponajprije Slavenu Letici. Zašto baš njemu?

Po nekadašnjim je istupima lijevi, velepoznati hrvatski intelektualac promaknuo ljeti 2006. godine u Saboru, mimo bilo koje smislene eksplikacije o tome što je komunizam, stanovitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom “totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine”, bez sumnje, na tragu antikomunističke rezolucije donijete nekoliko mjeseci prije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe.

Poseban motiv za polemički izazov, naime, za kritiku nasuprot dijaboličnoj isključivosti, jest to što je “Krug za Trg”, barnumska udruga koja na Trgu maršala Tita u Zagrebu dva puta godišnje “zaziva dodole” da se satre (dobar) spomen na hrvatsko “najveće zlo”, pridobila 2011. godine Ivu Banca i Slavena Leticu za fokusne podupiratelje.

Čelna osoba tih manifestacija izjavila je kako bi, u tinejdžerskoj dobi, u potrebi da kupi za pismo marku od deset dinara namjerno kupila, tobože za dvije razglednice, dvije od po pet dinara, na kojima su cvijeće ili gradovi. Razlog? Na onoj od deset dinara bio je Titov lik! Umjesto da odbije legitimaciju tom osjećaju, Letica potiče prikupljanje potpisa, sumnjive vjerodostojnosti, za uklanjanje Titova imena s “najljepšega zagrebačkog trga” napisavši radi toga plaidoyer da se nazove Trg Republike Hrvatske.

Unatoč Bančevoj objektivnoj mogućnosti da s emigrantsko-imigrantske distancije njegov sud o hrvatskim povijesno-političkim prilikama i neprilikama bude specifičan, u svakom je slučaju za raspravu pozvaniji od njega Slaven Letica, koji je, za razliku od Banca, formativne godine proživio u “jugoslavenskom komunističkom totalitarizmu”.

I.

Podupiratelj Udruge “Krug za Trg”, u njezinoj kampanji da se ukloni naziv trga, u Zagrebu, usred kojega je Hrvatsko narodno kazalište, po maršalu Titu, klevetanjem da je “zločinac” – Slaven Letica – trebao bi obrazložiti svoje znakovite motive.

1. Ako Titu nijednim službenim postupkom nije oduzeta aureola narodnoga heroja i nigdje (službeno) nije proglašen “zločincem”, nisu li eskapade na zagrebačkom trgu nazvanom po njemu kažnjive zbog insinuacija i kleveta? Ne očituje li se u potpisivanju peticije, makar bila riječ o akademicima, logička greška per enumerationem simplicem? Ne bi li potpisnici trebali obrazložiti svoje stajalište da se vide njihovi motivi i svrha?

Nije li se u potpisivanju te peticije pokazala logička greška prijelaza u drugi rod, jer, ako je netko ekspert u matematici i književnosti ili je virtuoz na kazališnim daskama, zašto bi on po tim kvalifikacijama trebao biti mjerodavan u ocjenjivanju podobnosti/nepodobnosti pojedinih povijesnih ličnosti? Nisu li neki potpisnici, ako to doista jesu, došli u proturječnost s vlastitim vrijednosnim stajalištima ili stajalištima članova vlastite obitelji.

05_6_prosvjed_Krug_za_Trg

2. Ne bi li bilo realnije i primjerenije da “Krug za Trg” i pojedinci koji ga podupiru (Ivo Banac, Slaven Letica,…) pokrenu sudski postupak, pa da se, štoviše, pred međunarodnim tribunalom, utvrdi što jest Tito – heroj ili zločinac? Ne bi li pritom na vidjelo došlo ono na čemu se temelje nečiji argumenti i stajališta koja zastupaju pojedine strane u tom sporu?

3. Ako je manifestacija “Kruga za Trg” svojevrsna kontrapozicija okupljanju devedesetih godina na (tadašnjem) Trgu hrvatskih velikana u nastojanju da se vrati naziv po žrtvama fašizma, kako bi Letica objasnio sličnost (identičnost i razliku) tih manifestacija, njihovih motiva i protagonista? Po kojim je intelektualnim i političkim referencijama profesorica stranih jezika Maja Runje mjerodavna u ocjenjivanju moderne hrvatske historije te po čemu je mjerodavnija u ocjenjivanju Titove povijesne uloge od povjesničara koji respektiraju njegovu ulogu i čelnih ljudi Društva “Josip Broz Tito” (od Tomislava Badovinca nadalje)? Kakva se sloboda i demokracija može očekivati od nje i “prosvjednika” ispred Hrvatskoga narodnog kazališta? Kakva je njihova socijalna struktura? Kakvi su njihovi kulturni postulati? Kakva je njihova sveukupna ideološko-politička upravljenost?

4. Kako bi trebalo ocijeniti govor predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića 15. veljače 2012. godine u Jerusalemu – u Knessetu, u kojem je, istaknuvši samoga sebe kao sina Titova partizana, kvalificirao Tita kao povijesnu ličnost na koju se hrvatski narod i drugi narodi trebaju pozivati u obrani svojega povijesnog dostojanstva?

Zašto je Knesset prihvatio Josipovićevu kvalifikaciju Tita bitno protivnu onoj koju zastupa stanovita udruga koju podupirete? Tko je u toj disjunkciji u pravu, ili Knesset ili “Krug za Trg”? Ako je Knesset, po čemu onda jest i kakva je, stoga, povijesno-politička legitimacija spomenute udruge i njezinih manifestacija ispred Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu?

5. Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović je u Jerusalemu istaknuo da je hrvatski narod, u svojoj većini, sudjelovao u antifašističkom pokretu, te da su ustaštvo, odnosno njegov, između ostalog, antisemitizam, bili bitan otklon od istinskoga hrvatstva. Nije li u tome bila presudna Titova povijesna uloga, naime, da Hrvati, i ne samo oni, budu među pobjednicima u Drugom svjetskom ratu?

6. Kada je u prijeporu oko Tita riječ o Josipovićevu posjetu Izraelu, uz podsjećanje na posjet prijašnjega predsjednika Stjepana Mesića, bi li Letica mogao odgovoriti na to zašto su prilikom prekida diplomatskih odnosa Jugoslavije s Izraelom nakon Lipanjskoga rata 1967. godine neki njegovi političari, kao Yitzhak Navon, iskazali osobitu zahvalnost Titu na antifašističkoj borbi i borbi protiv holokausta, a predsjednik Svjetske židovske organizacije Nahum Goldmann se u jesen te godine obratio Titu kao mogućem posredniku s arapskim svijetom u svrhu smirivanja napetosti?

7. Nisu li atentati na Anwara el-Sadata te Yitzhaka Rabina indikacije da politički odnosi između izraelskoga i neizraelskoga svijeta na Bliskom istoku funkcioniraju po načelu (intendirane) atrakcije i repulzije, naime, nakon mirovnih sporazuma, između El-Sadata i Menachema Begina ili, pak, Yassera Arafata i Rabina, odnosno Shimona Peresa, nastupi vrijeme napetosti i oružanoga sukoba? Da je Izrael samostalan, zacijelo bi sa susjedima lakše našao modus vivendi, međutim, kao ekspozituri svjetskih vojno-političkih krugova najveća mu opasnost prijeti od njegovih “zaštitnika”.

Što se tiče Židova, bilo je, i u samoj Hrvatskoj, grubih propusta u politici prema njima, na primjer, nije restaurirana sinagoga u Praškoj ulici u Zagrebu. Nije li to bilo moguće u suradnji sa Svjetskom židovskom zajednicom?

8. Ako je Tito osvjedočeno zagovarao i palestinsku autonomiju i izraelsku državnost, to jest svojevrsni kondominij, dakle, onakav kakav je bio među jugoslavenskim republikama, nisu li nazovipovijesna podmetanja da je Tito za Lipanjskoga rata nagovarao Arape da napadnu Tel Aviv i da su zbog toga neko vrijeme američki državnici bili podozrivi prema Titu zlonamjerna i besmislena?

Ne bi li to bilo protivno načelima Pokreta nesvrstanosti koji je u početku zainteresirao glavnoga osnivača izraelske države Davida Ben-Guriona? Nije li arapski lobby učinio veliku grešku što je zaustavio to nastojanje, pa je ostavljanjem Izraela samome sebi i njegovim pokroviteljima proizveo vlastitoga “neprijatelja”?

9. Kako biste obrazložili i razriješili proturječnost između pohvalnih riječi židovskih značajnika o Titu i tirada o njemu kao “najvećem zločincu u hrvatskom narodu”? Koji su motivi i interesi “domoljubnih” Hrvata da do besvijesti prihvaćaju “istinu” kako je Tito “jedan od najvećih svjetskih ubojica”? Kakva je povijesno-politička orijentacija “domoljubnih” Hrvata koji se naklanjaju fantazmagorijama o Titu i kojima ništa ne znači to što je u Auschwitzu Titova slika na počasnom mjestu uz zahvalne riječi za njegovu ulogu u svjetskom antifašističkom pokretu?

10. Kako biste ocijenili izjavu dugogodišnjega predsjednika Hrvatskoga nogometnoga saveza, nekadašnjega istaknutog igrača i trenera Vlatka Markovića da hrvatske reprezentativce ne bi htio voditi u posjet Auschwitzu, u kojem je bio prije pedesetak godina?

NB U kvalifikacijskoj utakmici za natjecanje na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. godine u Čileu igrali su 25. lipnja 1961. godine u Chorzowu (nedaleko od Auschwitza) Poljska i Jugoslavija (1 : 1), za koju je nastupio i Vlatko Marković.

Nijedan državni dužnosnik, a Marković, u određenom smislu, to jest, svoje traume iz ranih godina ne bi smio nametati cjelini. Bilo bi mu najbolje da se suzdržao od svake izjave. Zlo je najčešći posljedak poopćavanja vlastitih sentimenata i njihovo podizanje na rang (povijesno-političkog) načela.

Umjesto racionalizacije osjećaja, pritom se osjećaj postavlja kao razlog.

Hrvatski nogometni reprezentativci su, kao sudionici Europskog nogometnog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini 2012. godine, posjetili u Warzsawi spomenik ustanicima protiv nacističke okupacije i holokausta (ipak je posjećen i Auschwitz pod vodstvom glavnoga tajnika HNS-a Zorislava Srebrića).

11. Kako se postaviti prema proturječnosti između naglašavanja da je Tito Hrvat kako bi hrvatski diplomati iskamčili međunarodne beneficije i stava u Hrvatskoj koje zastupaju Ivo Banac, Ivan Zvonimir Čičak, Zvonimir Šeparović, Zdravko Tomac,…?

Nije li neekonomično stigmatizirati Tita, kao jedinog poznatog i priznatog Hrvata u svjetskoj politici, jer, ako je Tito, kako nazovipovjesničari naklapaju, zločinac, po čemu to nije nijedna srednjovjekovna hrvatska dika, nijedan knez ni kralj, ni Domagoj, ni Tomislav ni bilo koji drugi? Uostalom, po čemu su značajniji od njega Zrinski, Frankopan, Trenk, Jelačić, Starčević, Kvaternik, Strossmayer, Rački, Trumbić, Supilo, Radić, Maček, Tuđman,…?

Ne bi li državna politika trebala biti konzistentna, jer, ako je Tito bio to što mu se imputira, onda bi moralno bilo da se ne “zavarava” ljude diljem svijeta njegovom ulogom, prije svega, među nesvrstanim zemljama?

slaven_letica

12. Budući da ste se – gospodine Letica – zbog združivanja u potpori “Krugu za Trg” i u prikupljanju potpisa za peticiju da se ukloni Titovo ime, obvezali na to da budete odgovorni i mjerodavni za istup Ive Banca 5. svibnja 2012. godine na Trgu maršala Tita (Republike Hrvatske u Vašem prijedlogu) – ne biste li onda, pogotovo što, kao sociolog, možete suditi s distancije, trebali obrazložiti njegova (i svoja) stajališta?

13. Po čemu bi Tito bio simbol svih poraza nekoliko hrvatskih generacija? Svih ili nekih? Ako svih, koji su nasuprot njima bili pobjednici, a ako nekih, koji su to? Po čemu ne bi bilo tih poraza da su umjesto Tita na povijesnoj sceni bili neki drugi? Koji su to drugi trebali biti i zašto nisu bili? Budući da pojedinac kreira društvo u kojem je i sam njegova kreatura, jer zacijelo ne ovisi sve o jednom čovjeku, nego i o strukturi društva u određenoj historijskoj situaciji, gdje je, što se tiče Tita, kritična razdjelnica?

Po čemu Tito, kao osvjedočeni predvodnik antifašističkog pokreta, nije zaslužan za opstojnost Hrvatske, nego je, štoviše, bio njezin najveći neprijatelj? Ako jest, zašto bi to i po čemu bio, ali, koji su onda (bili) i po čemu jesu “pravi” Hrvati i prijatelji Hrvatske? Sve u svemu, kako biste ocijenili spomenute Bančeve tvrdnje?

14. Bez obzira na to je li Banac svjestan ili nije, u njegovim “filipikama” osjeća se, u ovoj sveopćoj krizi, strah od bezizgledne budućnosti, pa je neophodan “povratak u prošlost” dijaboliziranjem Tita, Jugoslavije, komunizma,… To može impresionirati samo okorjele nacionaliste koji “ljubav” prema svojoj domovini pokazuju mrzeći ono što je “ugrožava”. Za sustajanje “tragova diktature i neslobode” Banac se žali na to što je hrvatska politička elita “proizvod Titova vremena”. Misli li pritom i na Leticu koji je također “proizvod Titova vremena”? Koja je Bančeva bitna razdjelnica između onih koji perpetuiraju (u čemu i po čemu?) “tragove diktature i neslobode” i onih po kojima je (u čemu i po čemu?) moguća “sloboda i demokracija” unatoč tome što su (mnogi od njih) “producirani” u Titovu vremenu?

15. Nije li u Hrvatskoj potrebna politička radna snaga koja se profilirala u drugačijem miljeu? Po čemu bi bila nužno bolja od one koja je “indoktrinirana” u Hrvatskoj (Jugoslaviji)?

Nije li Banac bio svojevrstan komandos kada je prihvatio ministarsko mjesto u premijerskom mandatu par exellence “proizvoda Titova vremena” Ivice Račana? Kakva bi lustracija trebala u Hrvatskoj, kojih i koji bi je mogli, ali i s kojim jamstvom, izvesti (u hrvatskom interesu)?

16. Kako je hladnokrvnost znanstvene akribije bitan metodološki zahtjev u istupima svakog sveučilišnog profesora, Banac bi trebao problemima prilaziti analitički i kritički kloneći se “deklarativnih” stavova. Banac se ne bi trebao obraćati podjarenoj masi koja reagira instinktivno, nego publici spremnoj na usmenu ili/i pisanu repliku, na sučeljavanje argumentima i kontraargumentima.

Nije nepoželjno neposredno obraćanje znanstvenika širokoj javnosti. Ali, kako u tom slučaju valja imati na umu osobitosti mase, pa i eventualnost njezina pretvaranja u gomilu, jamačno, i vlastiti dignitet, onda bi trebao nastojati na afirmaciji prihvatljivih vrijednosti koje bi imale u sebi potencijala da opovrgavaju historijske negativnosti.

Pobijanje povijesnosti ustaštva i četništva bilo bi besmisleno pukom grožnjom. Smisleno je u imanentnosti isticanja povijesnoga značenja europskoga antifašizma, u afirmaciji Narodnooslobodilačkoga pokreta. Pokazivanje razumijevanja za tragične pojedince koji su ustaštvu odnosno četništvu pristupili u prostodušnom očekivanju da bude restaurirana hrvatska država ili da se obrani kraljevska kruna može biti samo prinos nakani da se legitimira Narodnooslobodilački pokret. Samo u tome može biti kvalificirane riječi o pokretima koji su promovirali nacionalni fundamentalizam i bili u službi holokaustičnoga imperijalizma.

Ne bi trebalo biti za nužnu optužbu ni to kada bi netko htio u pozitivnom vidu predstaviti ustaštvo ili/i četništvo, ali, ako to nastoji optužbama i klevetanjima protivničke strane, onda dokazuje koja mu je razina i da nema argumenata.

17. Zbog neutemeljenih argumenata s neskrivenim iskazivanjima mržnje, Bančevo nastojanje da dezavuira Tita razbija se o zid diskursa koji je ispod razine ozbiljnoga znanstvenika. Kako je Banac, kao protivnik ustaštva i četništva, devedesetih godina govorio na Trgu hrvatskih velikana, u nastojanju da mu se vrati naziv po žrtvama fašizma, nije li onda inkonzistentan njegov nastup kao pridruženog člana “Kruga za Trg” na Trgu maršala Tita (Republike Hrvatske u Letičinom naumu) u Zagrebu?

Ako Banac misli da je komunizam jednak fašizmu i nacizmu, onda načelno silazi s tribine na kojoj je bio i stavlja sebe u iskušenje da u akademskom krugu obrazloži bitna obilježja pojedinih pojmova (komunizma,…).

Po čemu je Tito bio rušitelj nacionalne pripadnosti i kakve slobode? Nije li se uspjeh njegova pokreta pokazao u intenciji da se – u jugoslavenskom kontekstu – priznaju nacionalne posebnosti i da, štoviše, svaka ima svoju državnu instituciju (republiku)? Nije li za taj maksimum u njegovu vremenu bila potrebna poprilična politička mudrost? Ako je bila moguća povoljnija alternanta, koja je to i po čemu nije došla do izražaja?

18. Neki su “mjerodavni” povjesničari “otkrili” da su partizani, odnosno komunisti izvršili gotovo sve zločine u prošlom svjetskom ratu i nakon njega, fašisti, nacisti i četnici “razmjerno” malo, a ustaše, isto tako, malo, zacijelo u “nužnoj samoobrani”. S kojim bi ciljem Tito potpisivao sve te jame koje spominje Banac?

Ako je, na primjer, u jednome dalmatinskom mjestu, u Vodicama, poginulo na 3024 stanovnika 1941. godine – 238 partizana, a 63 osobe završile život kao žrtve fašističkoga terora, u kojim su oni jamama? Zaslužuju li pijetet i povijesnu slavu ili ih treba stigmatizirati kao neprijatelje svega što je ljudsko? Kako to da nijedan partizan nije ni u jednoj jami, nego su to samo oni koji su bili na protivničkoj strani? Mora li Tito biti okrivljen i za njihovu smrt?

19. Ako je Tito provodio klasnu diskriminaciju, onda je, svakako, jednoj dao veća (nezaslužena) prava nego drugoj (kojoj?). Nije li Tito inzistirao na nadilaženju klasnih odnosa, pa i klasne diskriminacije, u težnji da svaki čovjek upravlja vrijednošću vlastita rada?

20. Ako je katastrofa što su stotine tisuća jugoslavenskih radnika (ne samo hrvatskih) radili u inozemstvu, pa zbog toga Banac razapinje na križ Tita, koji, po nekim svjedočenjima, ni sam nije bio zadovoljan tom činjenicom, nije li onda trebalo zatvoriti granice, pa onemogućiti odlazak u pečalbu, u tadašnje najveće svjetsko gradilište: Zapadnu Njemačku?

Razumije li Banac da je fluktuacija radne snage sila sama po sebi, da je nijedan pojedinac ne može regulirati ni uz kakvu volju ili zlovolju? Što je po Bancu trebalo biti umjesto samoupravljanja koje je načelno svakom radniku jamčilo radna prava inače obezvrijeđena i napuštena u “demokraciji”?

21. U kakvu je ilegalu bačeno hrvatstvo Titovim inzistiranjem na nacionalnoj ravnopravnosti? Na kojem su jeziku pisali veličajni hrvatski pisci, filozofi i publicisti ako je dovedena u pitanje posebnost hrvatskoga jezika? Razumije li Banac da odnosi u svjetskom kontekstu determiniraju nečiju suverenost i samostalnost? Je li Hrvatska danas samostalna i suverena kada i sami njezini diplomati govore o “direktivama” iz Bruxellesa i Washingtona?

22. Po čemu bi obeščašćivanje Titova povijesnoga autoriteta bio neophodan uvjet hrvatske slobode i samostalnosti? Po čemu su, pogotovo oni u masi na mitingu ispred Hrvatskoga narodnog kazališta povijesno-politički osviješteni? Nije li simptomatično i indikativno zašto čelni ljudi hrvatske politike to (tobože) ne razumiju?

 

(Iduće srijede II. dio )

Vinko Grgurev
Autor 27.1.2016. u 12:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija