Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – VII dio

Vinko Grgurev
Autor 9.3.2016. u 09:52

Izdvajamo

  • Gledajući televizijsku emisiju o događajima u Rumunjskoj, prijatelj koji je bio sa mnom u društvu reče kako je Tito umro u pravo doba - da je umro prije, ne bi bilo dobro za nas
  • da je umro kasnije, ne bi bilo dobro za nj.

Povezani članci

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – VII dio

Foto: arhiva

Šeparovićev HNES je proširio crnu listu “Kruga za Trg”: Budimir Lončar, Stjepan Mesić, Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Ivo Josipović, Vesna Teršelič, Zoran Milanović, Carl Bildt i – Tito. Raspravimo ozbiljno o središtu i mogućem dosegu lustracijskog kruga.

VII

Ako je Tito “civilizacijska sramota” za one koji periodički izvode dance macabre ispred HNK-a u Zagrebu i za njihovu “intelektualnu” logistiku, nisu li za njih “civilizacijska sramota” i filozofi Bertrand Russell i Jean Paul Sartre koji su prilikom prvoga najvišeg skupa nesvrstanih (tada zvanih neangažiranih) zemalja u Beogradu 1. – 6. rujna 1961. godine izjavili kako je njihov pokret – savjest čovječanstva? Koji su se svjetski uglednici tako izrazili o NATO-u i njegovoj “borbi za slobodu i demokraciju”?

86. Nakon što je u Strasbourgu 25. siječnja 2006. godine donijeta Rezolucija 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, Sabor Republike Hrvatske je na prijedlog Hrvatske stranke prava “ratificirao” taj dokument Deklaracijom 1786 Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine.

Nije li taj prijedlog HSP-a proturječan ideji pravaštva kojoj je povijesni korijen isti kao i ideji komunizma?

Kako biste, stoga, protumačili – gospodine Letica – Krležin zahtjev u Deset krvavih godina da bi Starčevića trebalo razumijevati u kontekstu Marxovih i Engelsovih Novih rajnskih novina? Misli se pritom i na Kvaternika, i na Strossmayera, Račkoga i mnoge druge.

Kakva je smislenost motiva i intencije Praške deklaracije o savjesti Europe i komunizmu koju je u Pragu potpisala 3. lipnja 2008. godine skupina političara i historičara i koju su podržali političari i ideolozi desne provenijencije Nicolas Sarkozy, Margaret Thatcher, Zbigniew Brzezinsky,…? Po čemu su spomenute osobe kompetentne da raspravljaju o pojmu komunizma?

Nakon potpisa Izjave potpore članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja na žrtve totalitarizma 23. rujna 2008. godine prihvaćeno je da 23. kolovoza, dan kada su 1939. godine u Moskvi ministri vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop, u ime Staljina i Hitlera, potpisali sporazum, bude taj dan Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Kako tumačite – gospodine Letica – to što je Predsjedništvo Matice hrvatske potkraj kolovoza 2011. godine uputilo Poziv Saboru Republike Hrvatske da parlamentarna vlast osudi “zločine komunizma” i očisti hrvatsko društvo od “ostataka komunizma”? Kako tumačite odgovarajuća nastojanja hrvatske desnice za lustracijom? Kako bi se ona provela i kakav bi bio njezin doseg? Koje je jamstvo da posljedice ne bi bile tragične?

Predsjedništvo Matice hrvatske potkraj kolovoza 2011. godine upućivanjem Poziva Saboru Republike Hrvatske povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 23. kolovoza učinilo je ono što je suprotno poslanju te hrvatske kulturne institucije kojoj je na čelu, jer, što se tiče spomenutoga problema, s obzirom na ulogu Matice hrvatske, trebalo je ono, umjesto pisanja politikantskih pamfleta i slanja zakonodavnoj vlasti, zapodjenuti filozofsku i znanstvenu polemiku o pojedinim historijskim događajima i značenjima pojedinih pojmova.

Umjesto takvoga pristupa, obilježavanjem toga dana antikomunističkim prenemaganjem uz neizbježno istjerivanje “komunističkoga” vraga tamjanom, Hrvatska (zacijelo samo jedan njezin dio) priključila se Estoniji, Latviji, Litvi, Sloveniji i Švedskoj. U baltičkim zemljama je zbog prijepora sa središnjom sovjetskom vlašću bio jak pronacizam i antisovjetizam. Niz spomenutih deklaracija započeli su švedski konzervativci. Slovenija i Hrvatska u vakumiranoj novijoj prošlosti “postkomunističku” budućnost očekuju u politici lišenoj svega lijevoga.

Tito je postao glavni kumir istjerivačima nečastivoga, među koje su se upeli čelnici Hrvatskoga helsinškog odbora Banac i Čičak ne znajući da su upali u vrtlog proturječnosti budući da je Tito jedan od sudionika Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji te potpisnik Helsinškoga završnog akta 1. kolovoza 1975. godine. Zahvaljujući Titovoj karizmi, idući najviši skup spomenute konferencije održan je dvije godine kasnije u Beogradu.

ETYK 1975 Jugoslavian presidentti Josip Broz Tito kokoussalissa Metro_2010_00142877

Nije li Hrvatski helsinški odbor udruživanjem s “Krugom za Trg” i sudjelovanjem s njime u manifestaciji na Trgu maršala Tita u Zagrebu zloupotrijebio svoju misiju i postavio pitanje o smislu vlastita postojanja budući da je njegova bitna uloga interveniranje u određenim slučajevima kršenja ljudskih prava samo pojedinaca ili skupina?

Nisu li potpisnici Praške rezolucije bili nedosljedni i pretenciozni što su izostavili sporazum kojim su britanski premijer Neville Chamberlein i francuski premijer Édouard Daladier u Münchenu 29. – 30. rujna 1938. godine priznali pravo Hitleru da pripoji dio Čehoslovačke (Sudete) Njemačkoj kada su već potpisivanje sporazuma o nenapadanju (i interesnim sferama) između Njemačke i SSSR-a (Molotova i Von Ribbentropa) uzeli kao motiv za obračun s “totalitarizmom”? Tim je sporazumom “legitimiran” Anschluss Austrije izvršen nekoliko mjeseci prije i dan ustupak Poljskoj i Mađarskoj da dijelovi Čehoslovačke budu vraćeni “matičnim zemljama”.

Nije li Sporazum Hitler – Staljin jedno od očitovanja cjeline tadašnje europske politike u kojoj ni vlade zemalja “zapadnih demokracija” nisu nimalo bile nevine, nego su, dapače, sudjelovale u onome što je formalno sasvim jednako historijskom događaju koji je inspirirao aktualnu antikomunističku kampanju pretencioznim izjednačavanjem komunizma s najgorim iskazivanjima staljinističke pragmatike i s antipodom komunizma: nacizmom?

Gledajući s onu stranu uvriježenih simpatija i antipatija prema pojedinim osobama moglo bi se ustanoviti da su njihovi životopisi usprkos antagonizmima podudarni u mnogim pojedinostima. Václav Havel je bio adorativna ikona čehoslovačkog disidentstva. Pokretač je Povelje 77 kojom su istaknuti intelektualci upozoravali čehoslovačku političku vrhušku na kršenja mnogih ljudskih prava i zahtijevali da se ona priznaju i provode. Umjesto da taj dokument bude stavljen na dnevni red političkoga raspravljanja, pa da i njegovi neprijatelji iznesu svoje argumente, jedini je argument bio zatvor za njegove protagoniste.

havel1

Vaclav Havel

Nakon dugogodišnje političke nemilosti, Havel je nakon “baršunaste revolucije” postao predsjednik Čehoslovačke, ali bez nacionalističkog naboja, naprotiv, nastojao je na ravnopravnosti i jedinstvu Čeha i Slovaka, odnosno do mirnoga razlaza, o kojem, kao zacijelo o programu međunarodne zajednice, sam nije odlučivao.

Havel je bio protiv svakoga revanšizma, protiv lustracije, na kojoj su, zbog osvete ili drugih motiva, nerijetki inzistirali. Nije li se Havel, zbog političkog oportunizma, nesvjesno stavio protiv svoje prošlosti blagoslovom vojnih intervencija protiv Srbije i Crne Gore, a u novije doba protiv Iraka i Libije?

NB Intervencija protiv Miloševićeva srpsko-crnogorskog saveza bila je i nakon Vukovara i nakon Srebrenice, ali, i nakon što je Milošević bio jedan od potpisnika Daytonskoga sporazuma koji je nametnut od “demokratskog” svijeta kao dokument “privremenog” rješenja stanja, prije svega, u Bosni i Hercegovini.

Bombardiranje Srbije i Crne Gore bila je demonstracija vojne moći određene militarističke korporacije u svrgavanju svojega (istrošenog) vazala koji je odbio poslušnost suverenima otkazom da im prizna upravu nad Kosovom, na sastanku u Rambouilletu, kod Pariza. Tih je dana Češka primljena u NATO!

Nije li se primjerenije od Havela ponio Mesić koji je, što se tiče Libije, ali i Iraka, inzistirao na mirnom rješavanju sukoba koji, bez obzira na bilo kakvo stanje u zemlji, eskaliranjem u rat, može dovesti do dugoročne tragedije naroda. Ni oni koji poslije dođu na vlast ne mogu biti puno bolji sve kada bi i htjeli.

Sve u svemu, nije li Havel Praškom deklaracijom pokazao historijsku i političku inkonzistenciju time što je apostrofirao sporazum između Hitlera i Staljina ostavljajući pritom po strani za Češku mnogo pogubniji Münchenski sporazum?

Nije li “antipatični” Gustáv Husák trebao u Havelu, u vrijeme njegova utamničenja, i svoje vlasti, vidjeti svoju sliku?

Nije, ako je postojeća politička kompetencija dovedena do apsolutnosti.

Jest, ako je u prijeporu između savjesti i prilagodbe postojećoj politici.

Husák je bio sudionik otpora nacističkoj okupaciji. Nakon tragične sudbine Rudolfa Slánskog dospio je u zatvor, kao Havel koje desetljeće kasnije, također zbog otpora staljinizmu. Ne bi li Husáku trebalo pridjenuti kao pozitivan detalj pregovor s Brežnjevom nakon intervencije 1968. godine da se pusti oteti Dubček?

Ne bi li o političarima, pogotovo što ste i sami eksponirali ambiciju da budete na čelu države, trebalo – gospodine Letica – raspravljati, nasuprot crno-bijeloj matrici, bez mržnje, kritički, uvažavajući njihovu osobnu dramatiku, u historijskom kontekstu?

Knjiga Stéphanea Courtoisa & Co Crna knjiga komunizma “procjenom” o stotinu milijuna “žrtava komunizma”, kao “krunska svjedokinja” u diskreditiranju komunizma, u liniji je francuskih “novih filozofa” kojima je osamdesetih godina Solženjicinov Arhipelag Gulag ilustrirao “zemaljsku prisutnost” ideje komunizma.

slaven_letica

Letica

Kako biste Vi – gospodine Letica – razumijevanjem pojma komunizma u toj liniji i onoga kako im se suprotstavio Henri Lefebvre knjigom Misao postala svijet. Treba li napustiti Marxa? izveli vjerodostojnu misao o biti komunizma? Oprečna stajališta otkrivaju da ništa nije nužno jednoznačno i preporučuju da se njihovim nadilaženjem ustanovljava bit.

87. Gledajući televizijsku emisiju o događajima u Rumunjskoj, prijatelj koji je bio sa mnom u društvu reče kako je Tito umro u pravo doba – da je umro prije, ne bi bilo dobro za nas; da je umro kasnije, ne bi bilo dobro za nj.

Da je umro desetak godina prije, bilo bi to prije zadnjega jugoslavenskog ustava, ionako formuliranoga u avnojevskoj tradiciji, na osnovi kojeg je Badinterova komisija potvrdila hrvatsku državnost.

Da je umro desetak godina kasnije, sudeći prema silovitosti malograđanske klase u svim jugoslavenskim nacijama, na njezinu pomolu da zasjedne na vlast i preuzme vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, zadesila bi ga sudbina Nicolaea Ceauşescua.

Postmortalni atentat na Tita očit je u blasfemiji da je Tito sedmi-osmi-deveti na top-listi “svjetskih zločinaca”. Ne daje li taj hohštapleraj koji su usrdno prihvatili mahom takozvani krajnji desničari, pa među njima i neki koji se nazivaju znanstvenicima, neizbježnim poopćavanjem, pogotovo što ga do besvijesti ponavljaju “iskreni domoljubi”, ustupak vjerodostojnosti teorije o Hrvatima kao “genocidnom narodu”?

Nije čudno što je Mao Zedong na prvom mjestu jer mu se može pripisati čitav kineski mortalitet, međutim, kako je Tito, bez sumnje, po nacionalnosti Hrvat, kojih je “šaka jada” u svjetskim razmjerima, onda njegova “krivnja” za raspon od pola milijuna do milijun i dvjesto tisuća nevinih žrtava proteže se na masu Hrvata koji ništa drugo ne znaju nego ubijati sebe i druge. Kad se tome pridoda Ante Pavelić, pobogu, što bi bilo od Zemaljske Kugle da je Hrvata samo deset puta više nego li ih ima?

Ako doista treba prihvatiti tu optužbu za više od milijun žrtava koji se pripisuje jednom čovjeku, neka se onda pomno utvrdi u kojim je okolnostima završila život svaka pojedina žrtva i po čemu je određena osoba neupitno kriva za njezinu tragičnu sudbinu.

Ideolozi velikosrpskog nacionalnog fundamentalizma zacijelo nisu bili svjesni da prema načelima dijalektike otvaraju “prazne” stranice za odgovor na teoriju o “genocidnosti” Hrvata, naime, o “genocidnosti” Hrvatima po mnogim obilježjima, dapače, najbližega naroda. I ta bi teorija imala temelj na istinitim sudovima, naime, na izdvajanju iz hrvatske, ali, i srpske prošlosti crnih mrlja i na sastavljanju “panoptikuma” potkrijepljenoga izjavama, kadšto neodmjerenima, pojedinih hrvatskih (srpskih) uglednika, izvan konteksta, izvan kojega su njihova značenja sasvim suprotna prvotnoj namjeri.

Umjesto nadilaženja zajedničkih historijsko-političkih neuralgičnosti potenciranjem povijesnih vrijednosti, u svijetu, u kojem su ionako hrvatske, srpske,… specifičnosti svima zadnja briga, spomenuta “kvalifikacija” Tita svjedoči o prisutnosti duhovne bijede u hrvatskoj historiografiji, publicistici, politici,…

Kakvu politiku postulira izjednačavanje komunista s paklenim vragovima i žaljenje što Tita nije zadesila Ceauşescuova sudbina?

NB Nije riječ o apologiji nečije vlasti, ali ni o legitimaciji ubojstva koje, u svakom slučaju, pokazuje tendenciju reproduciranja historijskih traumatičnosti. Nije li se likvidacija Romanovih, usprkos zločinima za koje su i sami dali motiva, pokazala kao Arhimedova točka Oktobarske revolucije? Nije li istovjetno bilo u Francuskoj revoluciji s kojom je Oktobarska revolucija gotovo sasvim podudarna?

Sudbina “nepolitičkih” ličnosti, Sokrata i Isusa, govori, u činu Anita i Jude, o problemu vjerolomnosti i izdaje koja je došla do izražaja u Brutovu izvođenju atentata na Cezara.

Od legendarne smrti kralja Zvonimira i njegove tobožnje kletve do dekapitacije Karađorđa svjedoči se kako je regicid, makar bio rezultat pojedinih interesnih skupina, u Hrvata i Srba, refleksija politike vlastite zemlje u širem europskom opsegu.

Posljednja stoljeća su unatoč proklamaciji humanizma regicid doveli gotovo do političkoga načela: sudbina dvojice Aleksandara, Obrenovića i Karađorđevića, Ferdinarda Habsburga i Stjepana Radića, samo u našem okružju, tema je temeljite rasprave.

Kako Vi – gospodine Letica – gledate na ritualnost i teatralnost regicida, od Nicolaea Ceauşescua do Saddāma Husayna i Mu’ammara al-Qaddhāfīa? Pripadaju li atentati na Johna Kennedya, Olofa Palmea, Indiru Gandhi, Benazir Bhutto, … istoj kategoriji regicida?

Otmicom i ubojstvom Alda Mora sedamdesetih godina u Italiji Crvene brigade su bile usmjerene na potkopavanje Povijesnoga sporazuma i kompromitiranja ljevice istupanjem u njezino ime. Nije daleko od toga ni grupa Baader-Meinhof, odnosno njezin motiv istodobnih ubojstava gospodarskih čelnika u Njemačkoj? Ima li taj teror svojih opravdanih argumenata?

U knjizi Humanizam i teror raspravljao je Maurice Merleau-Ponty o tome smije li nasilje biti opravdano u dopiranju do inače legitimne svrhe? Može li cilj biti human ako se do njega dolazi na način koji je bitno nehuman? Nasilje nije opravdano budući da su svrha i metoda imanentne. Ako je nasilje opravdano, onda su svrha i metoda suprotstavljeni, pa je pitanje kako je moguća njihova sinteza i na kojoj je točki i kako moguće zaustaviti nasilje.

Smije li regicid biti legitiman? Ako nijedan nije legitiman, kako gledate na ubojstva spomenutih vladara, ali, ako neki mogu biti legitimni, po čemu samo ti, odnosno gdje je granica? Po čemu i u ime čega bi netko imao pravo na legitimaciju za taj čin?

Budući da su mogući mnogi sofizmi u odgovoru na ta pitanja i proizvoljnosti u djelovanju, humana svrha ne podrazumijeva nasilje kao bitnu metodu u dolaženju do sebe.

Svega tri godine prije intervencije “najjačih zapadnih demokracija”, uz pomoć domaćih pouzdanika, u Libiji, jamačno radi situiranja multinacionalnih kompanija na tom mediteranskom području, u Palači Matignon Sarkozy je primio, po nekim nagađanjima pomagača svoje predsjedničke kampanje, Al-Qaddhāfīa. Ta činjenica opovrgava fantazmu da je libijski pukovnik uklonjen zbog “nepodnošljivosti četrdesetogodišnje diktature”.

Nije li svojevrstan regicid, odnosno postmortalni atentat, ono što je učinjeno početkom devedesetih godina spram historijskih tragova Lenjina i Dimitrova? Ima li socijalna psihologija odgovor na to kakva li je mogućnost politike koja skrnavi (Dimitrovljev) grob i podlaže se ad nauseam središtima svjetske ekonomske i vojnopolitičke moći?

Bi li i po čemu bi dijaboliziranje moglo postati razdjelnicom istine i neistine historijske (povijesne) uloge tih ličnosti prema kojima su se nekoć iskazivale božanske počasti?

Nisu li “postkomunistički” regicidi prije izražaj “reaktivne formacije” u dodvoravanju predvodnicima novih političkih tokova, nego li razbješnjelosti i ozlojeđenosti nečijom politikom? Emotivnih impregnacija inače ne bi smjelo biti u racionalnoj politici.

O kakvom mentalitetu govori Njegošev ep Lažni car Šćepan Mali?

Kakve psihološke profile podrazumijeva regicid, prije svega, njegov izvršitelj?

Nije li – gospodine Letica – u toj liniji akcija Udruge “Krug za Trg” protiv Tita?!

Po čemu bi to moglo jamčiti optimalnu hrvatsku budućnost?

2015050941824c69924a389044816318

88. Početkom šezdesetih godina je Erich Fromm boravio u Jugoslaviji – u Hrvatskoj – pa je u Zagrebu, svojim kolegama, u razgovoru, za objedom, u Gradskom podrumu, rekao kako nije dobro što se previše povodimo za Amerikom i da bismo trebali raskrčivati vlastite putove. Kako to nije bila prilika za sustavno izlaganje, vrijedilo bi dosegnuti to što je pritom mislio i što bi inače ta misao mogla značiti. Nije riječ ni o zatvaranju samih sebe u vlastiti kavez, ni o pripisivanju neprijateljstva, naprotiv, nego o tome da se kritičkim razlučivanjem u usporedbi i u vezi s drugima promaknu autonomne vrijednosti.

Treba li čovjek biti u funkciji ekonomskoga procesa ili bi trebao biti njegov subjekt?

Ako se doista promovira demokracija, pa bi trebao biti njegov subjekt, postavlja se pitanje odgovara li tome načelu privatizirano zdravstvo i školstvo ili je njihova socijalizacija bitan uvjet ozbiljavanja građanskih prava svakoga čovjeka?

Ekološka svijest koja je tih godina počela sazrijevati upozorila je na prijepornost profitne ekspanzije i postulirala ekonomiju koja bi se trebala zasnivati na usklađivanju čovjekovih potreba i mogućnosti prirode. Nije li demokracija problematična u zemlji koje vlast odustaje od potpisivanja Protokola iz Kyota? Ni zemlje “najjače demokracije” nisu homogene, u svojim pozitivnostima, koje valja prihvaćati znajući ono što je suprotno tome.

Potkraj pedesetih godina je povjerenik za kulturu u jugoslavenskoj ambasadi, u Parizu, književnik Petar Šegedin donio određeni Krležin tekst uredniku Modernih vremena Jeanu Paulu Sartreu za tematski blok o europskim problemima. Premda je osobito cijenio Krležu, Sartre je Šegedinu rekao da nije zadovoljan tim prilogom, u kojem se o Europi izriču visoke ocjene. Ističući kako namjerava Europu oslikati u njezinu “naličju”, Sartre je rekao kako se ona manifestira izvan svojih granica, od Alžira do Indokine.

To što je Sartre izjavio o Europi u vrijeme splašnjavanja francuske dominacije u Vijetnamu i početka američke koja je kulminirala potom dugogodišnjim ratom, te rata za nezavisnost Alžira u kojem je bjesnio OAS, svjedoči o polidimenzionalnosti “slobodnoga svijeta zapadne demokracije” i nameće potrebu da se Europa sagledava u svim aspektima.

Nasuprot djetinjastoj oduševljenosti trebalo bi na svašta, pa i na “europske vrijednosti” gledati skeptički, u rasponu između krajnosti, od nastojanja na slobodi i sigurnosti svakoga čovjeka, odnosno ljudskih prava do posljedaka “tradicije” od konkvistadora i drugih kolonijalističkih osvajača do nacifašizma i staljinizma.

Europska unija je problematična zbog toga što u njoj nije riječ o romantičnom bratstvu među narodima, na što smjera njezina himna, nego o pukoj kapitalističkoj eksploataciji koja se pokazuje u financijskoj krizi, prije svega, u zemljama podalje od njezina centra.

Prijelom 1989. godine usporediv je s Berlinskim kongresom 1878. godine. Prispodoba Osmanskoga Carstva sa zemljama istočne Europe uočljiva je u ekonomskom posustajanju pred ekspanzijom kapitala industrijski razvijenijih zemalja. Bila je to prilika pojedinih nacija za državno konstituiranje i zametak blokovskih vojnopolitičkih interesa.

Ta činjenica ne bi trebala biti, iako se osjeća da jest, motiv jednostranoga tumačenja njihovih historijskih vrijednosti. Nije Zapad u svemu optimalan, štoviše, retrospektivno se može utvrditi da je na Berlinskom kongresu bilo potmulog nagovještaja onoga što je tih desetljeća Nietzsche prorekao da će “dvadeseto stoljeće biti stoljeće svjetskih ratova”.

Nisu istočni narodi bili inferiorni, pa zašto bi to bili sada, dapače, u nekim su vidovima pokazali veće civilizacijske domete. Zašto bi im bila potrebna bilo čija tutelacija i promocija?

Nisu zapadni narodi superiorni, sami po sebi, pa bi valjalo uočavati i mogućnost onoga što se bjelodano pokazivalo kao antipod proklamiranim ljudskim vrijednostima. Mnogi stereotipi i predrasude posljedak su zatomljivanja onoga lošega u “povlaštenim” dijelovima svijeta, ali i onoga dobroga s onu stranu njihovih granica. Najgora je njihova politička artikulacija, makar bila, izrično, u najboljoj namjeri. Samosvijest se ogleda u sposobnosti nadilaženja stvarnosti kako bi osvijetlio njezin doseg s dostignute misaone točke. Kako bi Hrvatska trebala razumjeti svoj status i postaviti se u svijetu?

4-marshal-josip-broz-tito-photo-by-joco-znidarsic

Po čemu je Josip Broz Tito specifičan u historijskom kontekstu?

Prva povijesna kvalifikacija Tita je njegov antifašizam.

Premda bi se s obzirom na Plessnerovu konstataciju o “zakašnjelom” dolasku njemačke nacije na historijsku scenu onda kada su nacije koje su se ranije konsolidirale završile kolonijalistička osvajanja moglo tvrditi kako je u Drugom svjetskom ratu bilo riječi gotovo o izjednačenom sučeljavanju imperijalističkih sila, ipak, do izražaja je došlo ono što prije nije bilo eksplicitno prisutno: holokaust.

Oslanjanje ustaškog i četničkog pokreta na ideologiju nacionalnoga fundamentalizma i, stoga, na politiku nacifašističkoga ekspanzionizma, bilo je pogubno i za hrvatski i za srpski narod. Posljedica takve politike bila je međusobno istrebljivanje i predaja vlastite zemlje na upravljanje nacifašističkom zavojevaču.

Suprotstavljanje toj politici bila je prijeka potreba za bilo koji (jugoslavenski) narod, jamačno, i za hrvatski, pa je Narodnooslobodilački pokret i njegovo pristupanje svjetskom antifašističkom pokretu bilo nužno radi vlastite povijesne egzistencije.

Ozloglašavanjem predvodnika Narodnooslobodilačkog pokreta i jedne od najznačajnijih osoba u međunarodnom antifašističkom pokretu, Tita, valja ponoviti, retroaktivno se hrvatski narod isključuje iz svjetskoga antifašizma i priklanja, pogotovo što je imao s nacifašizmom jak kolaboracionistički pokret, svjetski povijesno nelegitimnim politikama.

Povijesna kvalifikacija Tita je i njegov antistaljinizam, unatoč tome što je otpor protiv pokušaja Staljinove dominacije vrtio u krugu sličnih obilježja.

Otpor Rezoluciji Informbiroa bila je reafirmacija onoga što je u svoje vrijeme izjavio ban Ivan Erdödy: “Regnum regno non praescribit leges”!

Promocija prava naroda na samoodređenje, kao politička kvalifikacija u rješavanju nacionalnoga pitanja, bila je motiv i rezultat Titove konzistencije antifašizma i antistaljnizma.

To je u dokumentima AVNOJ-a i nacionalnih antifašističkih vijeća došlo do izražaja nasuprot unitarizmu Kraljevine Jugoslavije i nacionalnom fundamentalizmu ustaškoga i četničkog pokreta.

Kako je Kraljevina Jugoslavija bila međunarodno priznata država, a NDH se postavila u službu nacifašističke politike kao njezin provizorij na europskom jugoistoku, hrvatski povijesno-politički interes bilo je moguće očuvati i promaknuti samo u međunarodnom antifašističkom pokretu otkrivanjem i promicanjem nacionalne specifičnosti u “najbližem rodnom pojmu”.

Zajedništvo jugoslavenskih naroda bilo je imanentno i ustaškoj i četničkoj politici!? Ali, nasuprot međusobnom uništavanju, radi interesa svojih nacifašističkih sponzora, Tito je smatrao, protivno tome do čega je vodio ustaški i četnički nacionalni ekstremizam, da se posebnosti svakoga naroda otkrivaju i razrješavaju u suradnji s drugim narodima.

Na pomolu devedesetih godina, u vrijeme kada je francuski socijalist Jacques Delors bio predsjednik Europske komisije, bilo je izgleda da sve tadašnje republike/države, u jugoslavenskom kompletu, budu kandidirane za ulazak u Europsku zajednicu (uniju) i valjda budu primljene s manje problema, nego što je potom Hrvatska morala činiti uz mnoga poniženja.

Svaka nacionalna republika/država mogla je u tom europskom kontekstu, bez rata, uspostavljati i razvijati svoju (državnu) autonomiju. To nije bilo u interesu nacionalnim elitama koje su poslije zauzele vlast. Titovo nasljeđe nije protivno europskom zajedništvu.

Proturječno bi bilo da je nakon otpora Rezoluciji Informbiroa Tito pristupio zapadnom vojno-političkom bloku. Svrstavanjem na jednu stranu bio bi podložan njezinim zahtjevima te u latentnom sukobu s “protivničkim” narodima.

Logično je, stoga, bilo konstituiranje politike nesvrstanosti, koja je imala svojevrsnu filozofiju: principijelno jednak odnos prema svakome koji podrazumijeva odbacivanje bilo čije majorizacije direktivama iz centra.

Ta Titova povijesna kvalifikacija spojiva je s mišljenjem da je ravnopravnost među narodima, odnosno autonomija vlastita naroda među njima, moguća samo promaknućem ravnopravnosti građana, u proizvodnji i svakodnevnom životu. To se očituje u Titovu prihvaćanju samoupravljanja.

Samoupravljanje nadilazi građansku demokraciju inzistiranjem na kontroli i upravljanju proizvodnim cjelinama i uvjetima u (neposrednoj) životnoj zajednici.

Samoupravljanje podrazumijeva solidarnost među ljudima i konsenzus u odlučivanju.

Samoupravljanje (Selbstbestimmung, selfgovernment, autogestion,…) je tendencija i u “kapitalističkim” zemljama, pa se nijedna odluka ne može donijeti bez radničke potvrde.

Slavodobitnim “izlaskom iz socijalizma” – u Hrvatskoj – na pijedestal su dospjeli mnogi “poduzetni” likovi ispod razine nekadašnjih feudalaca u krilu kojih je nastajala građanska klasa i koji su bili značajni za kulturni napredak i koji su, uostalom, brinuli o sudbini svojih kmetova znajući da sami ovise o njihovu radu.

Ako je u vrijeme Tita vladalo mračnjaštvo, kako onda svjetlo slobode i demokracije nije došlo do izražaja posljednjih dvaju i pol desetljeća, nego se, dapače, izgubilo mnogo vrijednosti koje su potvrđene u “komunističkom totalitarizmu”?

Koja je to savršenost u Europi, u kojoj se potvrđuje da je nasuprot ideji romantičnoga bratstva među narodima, ipak, u prvom planu kapitalistička eksploatacija kao princip? Ne dokazuje li to aktualna financijska kriza europske “margine”?

Poplavom makulature o Titu kao jednom od najvećih svjetskih zločinaca i pomahnitalosti da se Hrvatska liši “totalitarnih” simbola potapa se mogućnost ozbiljnoga sagledavanja historijskoga kontinuiteta i uloge pojedinih ličnosti u prijeporu između njihovih subjektivnih povijesnih nastojanja i objektivnih ograničenosti.

Opterećenost “komunističkim totalitarizmom” pokazuje da mnogi svjesno ili nesvjesno utiru put modernim totalitarizmima koji se u ime demokracije uvode i provode financijskom, tehnološkom i svakom drugom manipulacijom.

Jedan od korifeja manifestacija protiv Tita izjavio je kako bi Tita trebalo optužiti za Bleiburg po “liniji zapovjedne odgovornosti” jer nije pokrenuo istragu nakon koje bi bili suđeni glavni krivci (ako on nije među njima). Taj “kritičar” nije svjestan ni razlike između odgovornosti i krivnje ni osjetljive situacije u poratnom vremenu, jer, treba znati da je Tito i lik, ali i ličnost, pa je pitanje koliki je bio doseg njegove osobne moći, u bilo koje vrijeme, pogotovo što je imao nemalo dodvorica koje su mu držale nož iza leđa.

Kako svi putovi vode u Bleiburg, onda bi trebao i ovaj, u ocjeni Titova lika i djela.

General Janko Bobetko je izjavio na Dan antifašističke borbe 22. lipnja 1993. godine u Brezovici kod Siska kako bi bilo deset Bleiburga da nije bilo Narodnooslobodilačkog pokreta.

Dakle, ako je Tito kriv za jedan Bleiburg (historijska negativnost), a zaslužan za to što se deset nije dogodilo (historijska pozitivnost), onda je – po tome što je minus jedan plus deset jednako plus devet – u odnosu negativnih i pozitivnih Titovih djela, saldo uvjerljivo pozitivan.

Tito je po svojoj historijskoj ulozi, bez sumnje, povijesna ličnost.

KRAJ

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – II dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – IV dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – V dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – VI dio 

Vinko Grgurev
Autor 9.3.2016. u 09:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija