OPROSTI IM GOSPODINE, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE

Tomislav Jakić
Autor 15.7.2013. u 18:14

OPROSTI IM GOSPODINE, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE

Sve se to može podvesti pod premijerovu izjavu o „zaštiti zločinaca“, mada je on evidentno mislio samo na šutnju koja nije bila ništa drugo nego zaštita, u posljednjih dvadeset godina. Pa bi se zato na reagiranje Hrvatske biskupske konferencije koja traži premijerovo objašnjenje i ispriku najprikladnije moglo reagirati rečenicom: Oprosti im Gospodine, jer ne znaju što čine. A možda i znaju? Možda se osjećaju dovoljno jakima da tako nastupe – povijesnoj istini usprkos?

Piše: Tomislav Jakić

Hrvatskoj biskupskoj konferenciji trebalo je prilično dugo da reagira na izjavu premijera Milanovića kako su HDZ i Crkva dvadeset godina štitili zločince. Izjavu je predsjednik Vlade dao na sebi svojstven način, „ispalio“ ju je u žaru rasprave oko toga štiti li njegova stranka, odnosno Vlada kojoj je na čelu „udbaške“, odnosno kako bi to radije rekao šef oporbe: komunističke zločince. I nije dalje obrazlagao, osim što je izrekao onu poznatu prijetnju o tjeranju lisice, pri čemu će oni koji je tjeraju zapravo istjerati King Konga. Pa su biskupi očito dugo premišljali bi li reagirali i kako, da bi se napokon odlučili za to da traže i objašnjenje, ali i ispriku. Objašnjenje – to bi se još moglo razumjeti, jer obje su izjave takve da ih se može shvatiti na razne načine. No – ispriku? Zbog čega? Pa zar Crkva, zdušno pomažući HDZ u svakoj prilici, nije gromoglasno šutjela na sva kršenja ljudskih i manjinskih prava što su se u Hrvatskoj bjelodano događala otkako je postala neovisna država? Može li itko navesti neku decidiranu i konkretnu izjavu Hrvatske biskupske konferencije, ili kardinala – bilo Kuharića, bilo Bozanića – kojom se osuđuje izbacivanje ljudi iz stanova, ili otpuštanje s posla isključivo na nacionalnoj, odnosno političkoj osnovi? Postoji li zabilježena ma i jedna izjava kojom bi se barem tražilo progon i sudsku osudu počinitelja ubojstava civila na oslobođenom području nakon operacije Oluja, ili odgovornih za paljenje čitavih sela i i sustavno razaranje kuća u tzv. Krajini? A što je s paljenjem srpskih sela nakon operacije Bljesak? Nisu li ta djela bila zločini – pa makar ne i ratni zločini, nego „samo“ zločini počinjeni u ratu, kako HDZ voli relativizirati te stvari?

I nije li šutnja na sve to ravna zaštiti zločinaca? Pitanje je retoričko, a odgovor  je jasan. Umjesto da bude savjest naroda čiji su pojedinci, pa i oni na najvišim funkcijama, dobrano zabrazdili, Crkva je svojom šutnjom (pa i pokroviteljstvom) implicite štitila počinitelje nedjela, „kumujući“ tako monstruoznoj tezi što je svojedobno došla iz samoga Vrhovnog suda, da – naime – Hrvat u obrani ne može počiniti ratni zločin. Je li itko iz Crkve našao za potrebno reagirati na izjavu svojedobnog ministra koji je držao kako djecu, naravno hrvatsku, još u školi treba učiti da mrze Srbe? A je li šutnja o svemu tome ravna zaštiti zločinaca? I opet retoričko pitanje, a odgovor je potpuno jasan.

No, cijela je stvar zapravo daleko dublja od aktualne rasprave. Crkva u Hrvatskoj (a ne Crkva u Hrvata) ima problem s osudom zločina još od vremena Drugoga svjetskog rata. Mislimo, naravno, na zločine počinjene – na žalost – pod zaštitom hrvatskog imena. Nikada, ama baš nikada, od 1945. pa do dana današnjih, nitko iz crkvene hijerarhije nije povezao riječ „zločin“ s ustaškom kvislinškom državom, nije tu para-državu nazvao zločinačkom, njezinu politiku zločinom, a njezinoga Poglavnika – zločincem (nego mu uredno služi mise zadušnice). Mada za sve to ima i više nego dovoljno razloga. A rijetki svećenici koji bi se to usudili napraviti dobivali su epitet „crvenih“ i nisu mogli napredovati. Da se svećenike u redovima Narodno-oslobodilačkog pokreta (a nije ih baš bilo malo) uredno i sistematski prešućuje, zaista je nepotrebno i govoriti. Još jedna gromoglasna šutnja! Na komemoraciju na mjestu ustaškog koncentracionog logora Jasenovca godinama dolazi samo mjesni župnik, dok biskupi uredno hodočaste na Bleiburg, odajući počast i nevinim žrtvama (kojih je nedvojbeno bilo), ali i onima koji su u četiri sumorne godine postojanja tzv. NDH itekako okaljali ruke krvlju nevinih. I zatvaraju pri tome i oči i uši pred očitom politizacijom toga okupljanja.

Samo se jednom kardinal Bozanić, ali ne na dan komemoracije, uputio u pratnji impresivne povorke crkvenih velikodostojnika u Jasenovac, da bi posjet sramotno prekinuo na pola puta do spomenika pobijenima – Kamenoga cvijeta. I to zbog čega? Zbog poodmaklog vremena. Bilo bi smiješno, da nije i više nego tužno. Dapače: da nije opasno. Jest – opasno, jer utjecaj Crkve u Hrvatskoj ne treba podcijeniti, pa tako ni utjecaj njezine šutnje na sve što se događalo u proteklih dva desetljeća (ali i u vrijeme NDH) i prave galame, kada je u pitanju ono što se jest (pa i nije) događalo u vrijeme Jugoslavije (famozni komunistički zločini). Crkva se tu profilira kao glavni saveznik i oslonac desnice koja neutoljivo žudi za konačnim obračunom s istinom o prošlosti, koja čezne za trenutkom kada će moći – uz pristanak vlasti i uz blagoslov s oltara – reći: pobjednici iz godine 1945., hrvatski antifašisti, to su bili ubojice, pljačkaši i zločinci, a oni koji su – doduše – kolaborirali s nacistima i fašistima – okupatorima – i uveli po uzoru na njih svoj krvavi teror u kojemu se glava gubila zbog drugačije rase, vjere, nacionalnosti ili mišljenja, to su bili domoljubi, to su bili pravi Hrvati. Ta teza mogla bi uz Crkvenu šutnju o jednim zločinima (zaštita zločinaca!) i uz prenaglašavanje drugih stvoriti plodno tlo na kojemu će stasati generacije koja neće pojma imati o tome što se doista događalo i koje će – da tako kažemo – biti pretprogramirane za nove sukobe na nacionalnoj osnovi. „Mi“ i „oni“, ne zvuči li to tako poznato, ali i tako kobno?

Skori svetac, tadašnji nadbiskup, a kasniji kardinal Alojzije Stepinac u cijeloj toj igri dobiva značajno mjesto. Sam po sebi kontroverzna osoba, solunski dobrovoljac, postao biskup uz pristanak Dvora u Beogradu (koji je taj pristanak uskratio nekim drugima), žestoki i zaslijepljeni antikomunista, pozdravio uspostavljanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske, mada ona nije imala nikakvu demokratsku legitimaciju i mada Vatikan s njome nikada nije uspostavio diplomatske odnose, taj je Stepinac – doduše tek nakon što su mu ustaše ubile brata – javno u nekoliko propovijedi iskazao neslaganje s rasnom politikom i progonom ljudi na rasnoj osnovi. No, ni u tim istupanjima nije se mogao osloboditi u osnovi rasističkog pristupa pa je govorio o „Crncma ili uglađenim Europejcima, o omraženim Židovima ili ponosnim Arijcima.“ Istina je, u tadašnjem Zagrebu i to je bilo mnogo. No, istina je i to, da je spremno davao sklonište ustaškim čelnicima u bijegu, da je spremio njihove arhive i zlato (da im se nađe, kada se ubrzo vrate?), da su vrata Nadbiskupskog dvora bila otvorena križarima – ustaškim teroristima ubacivanima u Jugoslaviju nakon poraza 1945., a koje se danas prikazuje kao gerilce i o kojima se izdaju knjige.

Sve se to može podvesti pod premijerovu izjavu o „zaštiti zločinaca“, mada je on evidentno mislio samo na šutnju koja nije bila ništa drugo nego zaštita, u posljednjih dvadeset godina. Pa bi se zato na reagiranje Hrvatske biskupske konferencije koja traži premijerovo objašnjenje i ispriku najprikladnije moglo reagirati rečenicom: Oprosti im Gospodine, jer ne znaju što čine. A možda i znaju? Možda se osjećaju dovoljno jakima da tako nastupe – povijesnoj istini usprkos? Možda smo u povratku u prošlost otišli dalje no što i slutimo, bez obzira na to što smo postali članica Evropske unije? A možda je i Evropska unija, zatvarajući oči pred procesima koji u Hrvatskoj (ali i u nekim drugim novim članicama Unije) nisu od jučer, i sama pomogla takvome kretanju unatrag? Pitanje do pitanja. Na odgovore vjerojatno neće dugo trebati čekati. Ako odgovor već nismo dobili kroz izjave što dolaze od ljudi Crkve koji aktualnu vlast bez ikakvog suzdržavanja nazivaju „protunarodnom“ i „protuhrvatskom“. A sljedeći je korak . . .

Tomislav Jakić
Autor 15.7.2013. u 18:14