Peticija kao petica iz vladanja

Povezani članci

• Ekskluzivno: JOSIP BROZ TITO I MATE PARLOV
• Dobri ljudi u vremenu zla u Hrvatskoj
• OKLOPNO PRAVOSLAVLJE
• KOVANJE U TUĐMANA
• Od Jakuševca do Mattana
• Nataša Jovičić, zadnja pošta Jasenovac

Ako Kolinda Grabar-Kitarović ozbiljno, ali baš ozbiljno, misli da je peticija akademika, biskupa, nogometaša i ostalih kvocijenata domoljubne inteligencije – kojom se od nje kao predsjednice Republike i vrhovne zapovjednice Oružanih snaga te od Tomislava Karamarka kao predsjednika HDZ-a i pričuvnog vojnog obveznika traži da predlože izmjene Zakona o Hrvatskoj vojsci kojima bi se omogućilo da zloglasni ustaški poklič »Za dom – spremni!« postane službeni pozdrav Hrvatske vojske – »neozbiljna, neprihvatljiva i na razini provokacije«, kao što je to priopćeno iz njezina Ureda, onda bi je takvo ozbiljno mišljenje moglo dovesti i do ozbiljnih problema.

Gospođa Grabar-Kitarović je kao ozbiljna žena i odgovorna državnica, pretpostavljam, svjesna da su tu »neozbiljnu, neprihvatljivu i na razinu provokacije« svedenu peticiju potpisali mnogi ljudi koji su do sada uživali njezino ozbiljno poštovanje, kao što je i ona uostalom uživala njihovu ozbiljnu potporu, pa čak i obasipanja blagoslovima s oltara. Predsjednica je – takva ozbiljna kakvu nam ju je NATO dao – i prije nego što joj je upućena peticija zasigurno znala kakve stavove o službenom pozdravu pod kojim su izvršeni svi zločini Pavelićeve Endehazije iskazuju i akademik Josip Pečarić i biskup sisački dr. sc. Vlado Košić i pomoćni biskup zagrebački prof. dr. Valentin Pozaić i nogometni reprezentativac Josip Šimunić i predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta dr. sc. Zvonimir Šeparović i čelnik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Tomislav Josić i predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dr. sc. Stjepan Razum i novinar Velimir Bujanec s kojim je i u izbornoj kampanji, a i poslije osvajanja Pantovčaka, surađivala na obostrano zadovoljstvo…

Ništa oni pred njom nisu skrivali, niti je išta u njezinu ponašanju upućivalo da ih ona neće prigrliti takve kakvi jesu, otvoreno za dom spremne, kakve ih je zakrilio i sam Tomislav Karamarko. Jer zašto bi oni inače tu svoju polupismenu epistolu adresirali samo na nju i Karamarka, a ne i na premijera Zorana Milanovića i predsjednika Sabora Josipa Leku? Ili – ako je doista riječ o provokaciji – kako to da Pečariću i kompaniji nije palo na um da pokušaju isprovocirati neke saborske zastupnike koji na radnome mjestu borave neusporedivo češće od šefa parlamentarne oporbe? Naprimjer: Jadranku Kosor, Dragutina Lesara, Gorana Beusa Richembergha, Mirelu Holy, Boru Grubišića ili – kad su već toliki frajeri – Milorada Pupovca?

Jasno je, naravno, i predsjednici države da se u slučaju peticije adresirane na njezino i Karamarkovo ime radi o vokaciji, a ne o provokaciji. Jasno joj je da su potpisnici računali kako će baš ona, njihova vila i kraljica, zajedno s neizostavnim predsjednikom najveće hrvatske stranke imati ponajviše razumijevanja za ugrađivanje njihove za-dom-spremnosti u legislativu Republike Hrvatske i u svakodnevno općenje unutar Oružanih snaga. I jasno joj je da se povjerenje domoljubnih inteligenata i predstavnika tako ozbiljne institucije kao što je Katolička crkva ne stječe tek tako.

Pa ako je uopće zanima čime je zaslužila njihovo povjerenje, neka se prisjeti svih svojih predsjedničkih poteza i istupa kojima je pobrala njihove aplauze i kojima je rajcala njihova očekivanja da će upravo ona ostvariti sve što su oduvijek željeli, ali se to nisu usudili zatražiti ne samo od »veleizdajnika« Mesića i Josipovića nego ni od Franje Tuđmana, ćaće rođenoga. I neka sada ne koluta očima praveći se da nema pojma što su to bujanci i pozaići, zvonkeci šeparovići i joe-josipi šimunići vidjeli u njoj. Jer posve sigurno nisu vidjeli ništa čega nije bilo. Ili što je u međuvremenu netragom nestalo.

Neozbiljno je stoga od predsjednice države da peticiju svojih za dom spremnih fanova naziva neozbiljnom. Jer oni smrtno ozbiljno misle da ustašku inačicu hitlerovskog sieg-heila treba uzdignuti iz sfere običajnog prava na ravan zakonske obaveze, za početak u vojsci, pa onda vjerojatno i u školama i vrtićima, na sudovima i tržnicama, u autobusima i tramvajima, po domovima i spremištima… Smrtno ozbiljno kao što su mislili i dok su snimali selfije s nasmiješenom predsjednicom u plavom kostimu.

Bilo bi od Kolinde Grabar-Kitarović ozbiljnije i poštenije, i prema sebi samoj i prema onima koji su joj u dobroj vjeri pisali, da je njihovu peticiju primila kao peticu iz vladanja.