POVIJEST, MUČITELJICA ŽIVOTA

Božica Jelušić
Autor 21.4.2016. u 13:14

Izdvajamo

  • I uopće, kakav je to nebulozni mit o državi kao vrhunskoj vrijednosti postojanja? ZAVIČAJ mogu shvatiti, kao mjesto koje me othranilo, formiralo, zakrililo. DOMOVINU mogu voljeti, ona je samo jedna i uvijek me veže jezikom, predačkom vezom, kulturom, vjerom, ljepotom. A država, što je ona u jednom ljudskom životu? Varijabla, jer možeš zaslužiti nekoliko državljanstava tijekom života, ako ispuniš stanovite kondicije. Država je okvir, aparat, ustroj, gdje bi se kao građanin trebao ostvarivati u osnovnim potrebama zaštite i ljudskih prava. Naglašavam: LJUDSKIH, bez obzira na krvnu sliku i kontinuitet /diskontinuitet selidbe tvojih predaka. Pa, to bi "trodjelni" Hrvati najbolje mogli znati, oni su prihvatili državljanstvo kao takvo, a sve ostalo bilo je na izbor: hoće li se odreći religije, običaja, kulturoloških finesa. Najviše poštovanja zadržali su, po meni, oni koji su ostali svoji u svome, jasno razgraničivši prostor u kome odlučuju živjeti (državu) od onoga što u svojoj suštini jesu i ostaju.

Povezani članci

POVIJEST, MUČITELJICA ŽIVOTA

Te balkanske ludorije i teze o “tri Boga, tri noža” idu mi već na uši van, izazivajući sablazan i mučninu. Dajte, postanimo građani, Europejci, pa potom zavičajnici, domoljubi, ili obratno, ako želite, a prestanimo biti “zaraćene strane” i neuki, nebulozni “istjerivači duhova” koji zaslužuju kolektivni popravni ispit iz novije povijesti, po mogućnosti kod kompetentnijeg ispitivača od naše aktualne “domoljubne perjanice” i ministra s viškom nacionalnog identiteta!

Kad bi čovjek mogao uspostaviti “jasan diskontinuitet” (Z. H.) prema svim dijelovima osobne povijesti, kad je bio nesposoban za život, nedosljedan. nepravedan, beskoristan, to bi zaista bilo sjajno. Ali diskontinuitet znači “prekid tijeka”, pa bi, stoga, svaki put trebao zamirati ili odumirati i počinjati od “nulte točke”. To je nemoguće, jednako za biće kao i za stanovitu strukturu, naime, državu. Stvari se uzimaju u tijeku i u cjelini, u “paketu” koji donosi sretnija i nevoljnija razdoblja, ali poricanje jednih i uzvišenje drugih dovode do teških aporija i lomova. Roditelji (ili djedovi) jedu kiselo grožđe, a djeci trnu zubi. I uvijek nečija “majka crnu vunu prede”, jer su građanske ovce žrtve sumanutih ideologija. Neprestano predbacivanje, prebrajanje, “ograđivanje” i “otuđivanje” uopće ne vodi ničemu, osim širenju kaosa. Jednako tako, besmisleno niveliranje i izjednačavanje žrtava režima, koji će uvijek negdje naći javne ili tajne zagovornike.

Što je “jasan diskontinuitet”? Besmislena, jezično neispravna sintagma, bezvezna zamisao i neprovediva akcija. Idemo se javno pokajati, na neki trg, u crkvu ili bogomolju što nam je u nekom “državnoustrojnom” razdoblju bilo lijepo, udobno, komotno, ili naprosto, što smo vjerovali da djelujemo u korist zajednice. Idemo urlati da su sva bratstva i jedinstva bile floskule, samoupravljanje živa propast, centralizam mučilački okvir, da su heroji bili lažni, državnici da su bili “monumentalne minijature”, aparatčiki svemoćni, kultura na dnu, standard ispod minimuma, a slobode uopće nije bilo, pa ne znamo što ona zapravo jest i koliko smo neslobodni bili u crnoj prošlosti! Hoćemo li nakon te kolektivne ispovijedi lakše disati, bolje živjeti, blistati u istini i pravičnosti?

I uopće, kakav je to nebulozni mit o državi kao vrhunskoj vrijednosti postojanja? ZAVIČAJ mogu shvatiti, kao mjesto koje me othranilo, formiralo, zakrililo. DOMOVINU mogu voljeti, ona je samo jedna i uvijek me veže jezikom, predačkom vezom, kulturom, vjerom, ljepotom. A država, što je ona u jednom ljudskom životu? Varijabla, jer možeš zaslužiti nekoliko državljanstava tijekom života, ako ispuniš stanovite kondicije. Država je okvir, aparat, ustroj, gdje bi se kao građanin trebao ostvarivati u osnovnim potrebama zaštite i ljudskih prava. Naglašavam: LJUDSKIH, bez obzira na krvnu sliku i kontinuitet /diskontinuitet selidbe tvojih predaka. Pa, to bi “trodjelni” Hrvati najbolje mogli znati, oni su prihvatili državljanstvo kao takvo, a sve ostalo bilo je na izbor: hoće li se odreći religije, običaja, kulturoloških finesa. Najviše poštovanja zadržali su, po meni, oni koji su ostali svoji u svome, jasno razgraničivši prostor u kome odlučuju živjeti (državu) od onoga što u svojoj suštini jesu i ostaju.

Gledam Bošnjake u Nizozemskoj, kako obožavaju sav Oranje folklor, narančastvu boju, socijalne privilegije, no ne mogu zamisliti da bi isti išli objašnjavati svojim izvornim sunarodnjacima dijelove njihove povijesti, niti ih poučavati o identitetu. Ili da se tuku, ostrašćuju, divljaju, radi nerješenih pitanja u sukobima vojski prije stotinjak godina! Te balkanske ludorije i teze o “tri Boga, tri noža” idu mi već na uši van, izazivajući sablazan i mučninu. Dajte, postanimo građani, Europejci, pa potom zavičajnici, domoljubi, ili obratno, ako želite, a prestanimo biti “zaraćene strane” i neuki, nebulozni “istjerivači duhova” koji zaslužuju kolektivni popravni ispit iz novije povijesti, po mogućnosti kod kompetentnijeg ispitivača od naše aktualne “domoljubne perjanice” i ministra s viškom nacionalnog identiteta!

21. travnja 2016.
Flora Green

Božica Jelušić
Autor 21.4.2016. u 13:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija