Predrag Lucić: Hebrang pokopao sve ustaše

Povezani članci

• Budilnik Toma Buzova
• DANKE DEUTSCHLAND
• Zlatne devedesete
• Faktor nestabilnosti
• REZIME DEBATA O KOŠARKAŠKOM TESLI
• Ima li urednik sina za Ukrajinu?

Svašta nam Andrija Hebrang otkriva ovih dana: i zašto je morao smijeniti svojega pomoćnika Milana Kujundžića, i kako je Franjo Tuđman iz neznanja držao do Tita, i kako je došlo do toga da danas više nema nijednoga živoga ustaše…

Piše: Predrag Lucić, novilist.hr

Toliko su nam novine ovih dana pune Andrije Hebranga i njegovih izjava da čitatelji, najednom suočeni s tolikom količinom prijesnih istina, ne znaju u koju bi od njih prije povjerovali.

   Jer kako ne povjerovati najvjerodostojnijemu među svim hrvatskim političarima kada on, koji je nakon osobnog debakla na prošlim predsjedničkim izborima izjavio da se više neće baviti politikom, eto baš u vrijeme nove izborne kampanje osjeti potrebu da diskreditira kandidata Milana Kujundžića nazivajući ga dezerterom i prevarantom? I kada pritom samoga sebe proglasi sukrivcem za Kujundžićev politički uspon?

   Kako ne povjerovati da je Andrija Hebrang bio toliko naivan da Kujundžiću – koji mu je »2004. došao i uporno moljakao da ga postavi na nekakvu političku dužnost jer da on ima političke ambicije« – dopusti da prevari i njega kao ondašnjega potpredsjednika Vlade i Hrvatsku demokratsku zajednicu koja je tada sa Sanaderom na čelu povela zemlju u blagostanje od čijih se posljedica još nije oporavila?

   Zar posumnjati u Hebrangove riječi da je politički ambicioznoga kolegu liječnika postavio za svoga pomoćnika u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi bez da od nadležnih službi zatraži rutinsku sigurnosnu provjeru Kujundžićeva lika i djela, s naglaskom na ratni put? Zar pomisliti da je za stupanje na dužnost pomoćnika ministra bilo potrebno išta osim da zainteresirani kandidat bude član vladajuće stranke i da na jedino Hebrangovo pitanje – gdje je kao liječnik bio za vrijeme rata? – dovitljivo odgovori kako je »dragovoljno ušao ravno u sanitet brigade«?

   Zar pokazati ikakvu skepsu glede istinitosti Hebrangove izjave u Večernjem listu: »Nakon toga sve što je Kujundžić u političkom životu postigao, na sve funkcije sam ga postavio ja vjerujući onome što mi je tvrdio.«? Ili sitničariti oko njegove verzije prvoga Kujundžićeva političkog pokliznuća: »Mogu reći da je kao pomoćnik ministra doživio fijasko jer su u Saboru zastupnici SDP-a otkrili da je bio na misi na grobu Ante Pavelića u Madridu. Ne diram u njegovo osobno opredjeljenje, ali to je bilo vrijeme kada smo intenzivno radili na obnovi pregovora s EU pa sam zbog toga dobio brojne kritike. Naravno, morao sam ga smijeniti…«?

   Zar je sad važno što nitko nije spominjao nikakvu misu na grobu ustaškoga poglavnika? Ili što ministar Hebrang te 2004. nije govorio ni o kakvom „osobnom opredjeljenju“ svoga pomoćnika, kao što govori danas, nego je baš naprotiv tumačio da se »vjerojatno radi o tome da je Kujundžić šećući po groblju u Madridu kao turist slučajno naletio na Pavelićev grob«? Zar je važno što se tek sada ispostavlja da ni sam Hebrang nije vjerovao u tu svoju priču o Kujundžićevu nadgrobnom turizmu i što je najbližega suradnika smijenio pod pritiskom, kako ne bi ugrozio obnovu pregovora s EU na kojoj se tada intenzivno radilo?

   I kakvog uopće smisla ima prisjećati se što je Andrija Hebrang govorio nekoć i pitati se je li o budućnosti hrvatskih pregovora s Europskom uniji razmišljao i 2009. godine, kada je iskoristio prigodu da Vjekoslava Maksa Luburića, patološkog ubojicu i zapovjednika svih endehazijskih konc-logora, u intervjuu beogradskome NIN-u proglasi »vizionarom« i »borcem za hrvatske interese«?

   Treba vjerovati da Andrija Hebrang istinu govori ovih dana, kada najprije kaže da u NDH nije bilo genocida nad Srbima, e da bi već u sljedećoj rečenici izustio da je taj genocid – »ako je i počinjen« – tako »debelo sankcioniran« i da su krivci tako kažnjeni da »danas npr. više nemate nijednog živog ustašu«. Treba vjerovati da taj istinozborac smatra ne samo uvredom nego i »najnižom razinom morala« to što Kujundžić uokolo priča da su se otac Ive Josipovića i otac Andrije Hebranga borili pod istom crvenom zvijezdom petokrakom, jer Andrija Hebrang mlađi ima pravo ne vjerovati da je njegov otac ikada nosio ikakvu zvijezdu na kapi, kao što ima pravo širiti antikomunistički vjeronauk po kojemu je jedina istina da je Andrija Hebrang stariji »dao život za obranu hrvatskih granica« i po kojemu je svetogrdno spominjati da je ikada bio visoki jugoslavenski i komunistički dužnosnik.

   Vjerovati stoga treba Andriji Hebrangu i kada danas govori da je za odnos Franje Tuđmana prema Josipu Brozu Titu ključna bila težnja ka pomirbi, ali i to što hrvatski predsjednik u vrijeme zagovaranja pomirbe »još nije imao dokaze da je Tito naredio pokolj na Bleiburgu«. A zašto mu te dokaze nije podastro njegov ministar zdravstva? – e, to već nije zdravo pitati.

   Zdravo je vjerovati, i to bezrezervno, u sve što kaže Andrija Hebrang. A ne samo u ono: »Ja ne lažem niti izgovaram laži, samo povremeno govorim neistinu, a to je puno pristojnije.« Ili u ono da znate već tko ne smije lagati više od znate već koliko posto.