Pritajeni državni udar

Povezani članci

• Antiheroji globalnog straha
• Devijacija koja teče
• Milanović: SDP iza sebe nema interesne skupine niti dugove
• Vučić i ovčica
• Revizionistički pamflet Igora Vukića o Kozaračkoj djeci
• Igor i Milan na tuti, Sejo, srcem novo-rođendanskim, u snoviđenju: Generali (is)plaćene im duše!

Prespavaju li neku od sljedećih noći „branitelji iz Savske“ u zagrebačkoj prvostolnici, najvećoj hrvatskoj sakralnoj građevini i jednim od najvrednijih spomenika hrvatske kulturne baštine, Katedrali na Kaptolu, a zašto ne bi kad su im crkveni velikodostojnici širom otvorili vrata Markove crkve, mogli bi to značiti početak stvaranja nove Hrvatske, tj. podjele sadašnje na dvije nove. Nije riječ o opasnoj tezi, nego o boljoj od mogućnosti da se Hrvati međusobno mrze, hapse, progone, privode, osuđuju

Piše: Jagoda Kljaić, e-novine.com

Crkva kao objekt, zgrada, građevina, mnogima je kroz historiju bila utočište, u kome su se nadali spasu fizičkoga života, uzdajući se u veličinu duhovnoga koju vjere propagiraju. Ali su mnogobrojne, tokom svih ratova, baš njihove i srodne im vjere izdale na najkrvaviji način – lišavanjem gologa života. Nešto su ljudi iz historije i naučili, pa tako pametniji, kud će nego opet u crkvu. Usred Evrope, dok se dvjestotinjak kilometara dalje, u Rovinju, najvažniji ljudi svjetskih turističkih organizacija i destinacija dive ljepotama Istre, umećući u nju cijelu Hrvatsku, sigurni i materijalno dobro zbrinuti građani spavaju na crkvenim klupama.

Performans za strane turiste? Što bi drugo moglo i biti kad se događa na Gornjem gradu glavnoga grada Lijepe njihove. U turističkoj meki Zagreba, crkvi svetoga Marka kao zaštićenom kulturnom dobru Republike Hrvatske. Jest malo sumnjiva, kakav je to katolički svetac kad ga eto na datum 8. maja i u pravoslavnom kalendaru. Leže ljudi na klupicama za molitvu, a jadni turisti, ne mogu ih snimati, ne dozvoljava policija. Nitko im, bez fotografije, neće vjerovati, u njihovim razvijenim demokracijama, da crkve mogu imati i drugačiju namjenu od one božje. Nitko im za to nije kriv, nisu se dobro pripremili za izlet, pa ne znaju, zapravo, gdje su to stigli. Jesu li usred katarze jednoga naroda? Početka ostvarenja sna o odabranima koji imaju pravo na bolji život, dok ih svi drugi, manje vrijedni, u tome podržavaju?

Kako inače objasniti sve ovo što grupa hrvatskih branitelja radi, i još priprema, svojoj državi i sugrađanima. Voli li ih ili ne voli – pitanje je sad. Voli ih! Vole se uzajamno!

Pričaju, ljudi, na ulici, u kafićima, pred dućanima, na kapijicama: to je sramota, to je strašno, krajnje nepošteno, koliko samo mjesečno primaju, treba ih zaustaviti, poslati kućama, kad će i kako prestati. Očekivao bi čovjek da će se građani momentalno početi organizirati u antiprosvjed. Hoće figu! Nije to njima svojstveno. I da neka antifašistička ili nevladina udruga organizira prosvjed protiv ovih hrvatskih branitelja, kojima je cilj rušenje Vlade Republike Hrvatske, i dobro je, jako dobro ako je samo to cilj, malobrojni od ovih što govore priključili bi se povorci. Ne zato što ih ne zanima, nego što najviše vole sebe i ono što imaju.

Građanstvo će reagirati – poručuju neznalice i politički nepismeni. Što je danas građanstvo u Hrvatskoj? Riječ koja se više i ne koristi, zamijenjena: pučanstvom, ne kao izvedenica od riječi „puč“, nego od riječi „puk“, što bi trebalo značiti nevažno, marginalno, nižerazredno, neobrazovano stanovništvo, nazivano i pućanstvom, jer se ni materinji jezik ne poznaje, ili, što je najsigurnije, Hrvaticama i Hrvatima.

Kakogod ih se nazivalo, pristaju na sve. Mnogobrojni su stekli određenu korist od rata koji je završio prije dvadeset godina. Ako su se priključili na samom kraju, ako su čuvali haustore, ako su prognani pa dobili dobre poslove u novim prebivalištima o kojima bi samo mogli sanjati da rata nije bilo, ako su uopće sve te godine, i ove poslije radili i primali plaću, ako su sve godine prognaništva cijelu penziju spremali na štednu knjižicu, jer su sve za život imali besplatno (poznajem neke koji se s tim hvale) – svi oni imaju neku korist od rata i hrvatske države. Bi li izašli na prosvjed? Ne bi, jer im je dobro i predobro. Samo Boga mole da nekome ne padne na pamet analizirati materijalne dobitke rata. Još ako im nitko nije poginuo ili ubijen u ratnim događanjima, ma briga ih za to što se danas u Hrvatskoj događa. Samo neka njih nitko ne dira! A ako i jest smrtno stradao, financijska odšteta dovoljna je za bezbrižan život. Osim ako nije riječ o civilnim žrtvama rata, posebno onim automatski uračunatim u neprijateljske, a zvanim Srbima.

Neće u prosvjed ni zaposleni u državnim organima i poduzećima. I oni drže figu u džepu, izbori su na pragu, rezultat je neizvjestan, ako pobijede oni drugi, mogli bi se pozdraviti sa poslom, zašto riskirati.

Ona sljedeća kategorija stanovništva, obespravljeni i uništeni u pretvorbama, privatizacijama, prodajama, ipak su brojčano manji od ovih privilegiranih. Kolikogod ova tvrdnja izgledala apsurdna, vjerujem da je, u suštini, istinita, analizirana je na uzorku ljudi i života koje poznajem.

Totalni gubitnici i oštećeni u svakom pogledu, među koje, neka mi bude dozvoljeno uzurpiranje teksta, ubrajam i sebe, nemaju ni jedan razlog suprotstavljati se legitimnom pravu na prosvjed, bilo čijem, pa ni ove ekipe. Gubitnik u svakom pogledu, osim identiteta i ličnosti, bez mogućnosti zapošljavanja, rada i osiguranja odgovarajuće penzije, sa konkretnim obiteljskim žrtvama ubijenima, direktno ili indirektno, u ratnim godinama – ma što bi meni bilo važno kako se danas ponašaju hrvatski branitelji. Da branim druge od njih? Nitko i nikad nije mene branio od onih koji su me pokušavali uništiti. Bila je to „građanska tišina“.

I kolikogod Zagreb smatram i prelijepim, i svojim, neću ući ni u kakvu povorku protiv hrvatskih  branitelja iz Savske i sa Markova trga i na kojoj god će lokaciji još biti do parlamentarnih izbora. Svjesna koliko je njihovo okupljanje štetno i opasno za Hrvatsku i za svaki oblik demokracije, duboko uvjerena da su se organizirali sa najmračnijim idejama rušenja vlasti, što će netko nazvati pritajenim državnim udarom, apsolutno sigurna da bi me sve i jedan branitelj iz ove grupe mrzio punim žarom kad bi me poznavao, što bi onda bio fašizam i ustaštvo, ne bih protiv njih. Zato što njihovo eliminiranje sa javne scene Hrvatske nije posao ni Vlade, ni Ministarstva branitelja, ni Ministarstva unutarnjih poslova, tj. policije, pa ni Predsjednice Republike koja im predugo, previše i preopasno podilazi, nego je to zadatak – hrvatskih branitelja. Onih drugih, da onemoguće ove koji su umislili da su prvi. Možda bi to značilo da rat još traje, samo su se neprijatelji promijenili. Štogod značilo, jednostavno je tako.

Prespavaju li neku od sljedećih noći „branitelji iz Savske“ u zagrebačkoj prvostolnici, najvećoj hrvatskoj sakralnoj građevini i jednim od najvrednijih spomenika hrvatske kulturne baštine, Katedrali na Kaptolu, a zašto ne bi kad su im crkveni velikodostojnici širom otvorili vrata Markove crkve, mogli bi to značiti početak stvaranja nove Hrvatske, tj. podjele sadašnje na dvije nove. Nije riječ o opasnoj tezi, nego o boljoj od mogućnosti da se Hrvati međusobno mrze, hapse, progone, privode, osuđuju.

Kakva je veza između Istre danas, konkretno spomenutog Rovinja, i zagrebačkoga Gornjega grada jučer, noćas, danas? Nikakva! Dva svijeta, dvije planete, dvije države. Sretan je onaj pojedinac koji već danas zna kom svijetu pripada.