ENG
Pruga
Autor/ica 👤Heni Erceg
Povezani članci
Boje se sada stanovnici tih nekoliko zaselaka oko Gline, uglavnom stari i nemoćni, spavati u svojim kućama, pa se svaku noć skupljaju u grupe, kažu, „poput ovaca koje nanjuši vuk“. Osim pljački i razbojstava, sustavno im se, već 20 godina, siječe i krade šuma, kao rijetki izvor prihoda. Policija? Naiđe ponekad, malo se provoza i ode. Institucije države? Eh, one se samo pridržavaju onoga davnog Tuđmanova plana etnički čiste države, zato je i donesen zakon po kojemu se svatko može upisati na tuđu poljoprivrednu parcelu, još dobiti od države novčana sredstva, a da vlasnik, najčešće negdje u izbjeglištvu, to i ne zna.
Kažu da se sada u Hrvatskoj lakše diše. Da se smiješi bolja budućnost dolaskom na čelo vlade Andreja Plenkovića koji je, eto, pasivizirao svoju radikalnu desnicu, doduše samo na formalnoj razini, odricanjem od neofašističke ikone, bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. U praksi, itekako se potrudio da mu vlada ne bude uskraćena od sličnih likova, pa je ministar zdravstva svojevremeno posjećivao grob ustaškog poglavnika Ante Pavelića u Madridu, a ista ideološka nagnuća nisu strana ni novom ministru obrazovanja, inače sklonom plagiranju „svojih“ znanstvenih radova. Još gore, taj je Barišić u svojim radovima hvalio jednog svog prethodnika, ministra obrazovanja NDH i ustaškog ideologa Julija Makanca koji je otvoreno zastupao rasizam i pravo zajednice na istrebljenje nepoćudnih pojedinaca. Ipak Plenkovićev ministar naziva ga hrvatskim mučenikom, tragičnim junakom i žrtvom. Uostalom, doktrina ultrakonzervativizma ne samo da nije poražena, nego je, kao temelj nove vlasti, upravo demonstrirana, višednevnim opskurnim „festivalom“ rigidnih protivnika sekularizma i ljudskih prava, a kojega je otvorio upravo Davor Stier, desna ruka premijera i ministar vanjskih poslova. Nema zato razloga euforiji kojom je od Bruxellesa do Beograda pozdravljen novi čovjek na čelu hrvatske vlade, naročito stoga jer se, nakon osam mjeseci potpunog ludila i fašističkog divljanja radikalne desnice, svaka promjena čini boljom nego što zapravo jest.
Uglavnom, o dosezima vlade koja je dobila podršku parlamentarne većine tek će se saznati, ne gajeći velike iluzije o bazičnim promjenama jedne loše ustrojene države u kojoj stvarni život stalno puzi paralelnim kolosjekom. Zanimljivo bi utoliko bilo znati, a toga banalnog detalja nema u cifrastoj biografiji premijera Plenkovića, je li ikada putovao vlakom iz Zagreba prema Splitu? I zašto je to uopće važno? Zato što to putovanje fantastično oslikava pravo stanje stvari, nacionalističku isključivost svih hrvatskih vlasti i potpunu dehumanizirnost državnih institucija. Putovanje starom, drndavom prugom, građenom još u vrijeme Jugoslavije, predstavlja neugodni, osmosatni prolazak kroz 400 kilometara prazne, opustošene zemlje, obrasle u šikaru, sa stalnim pogledom na ruševine, spaljene krovove, podsjetnik na jedan bivši život kada su to veliko, u ratu ispražnjeno područje, naseljavali Srbi, područje u kojemu je bujao život, a stanovnici brojnih sela i gradića imali struju, vodu, tvornice, poljoprivredna dobra, šume…
Zadnji političar koji se provezao tom prugom, nekada žilom kucavicom Hrvatske koja je spajala jug i sjever zemlje, bio je predsjednik Franjo Tuđman u takozvanom Vlaku slobode, iz kojega je 1995. slavodobitno poručio Srbima koji su pred hrvatskom vojskom masovno napustili to područje kako je dobro da su otišli i na „štapu odnijeli svoje prljave gaće“. I to je bila političko-programatska najava za ono što će se u tom velikom, praznom, ruševnom trbuhu Hrvatske događati narednih desetljeća. A sažeto glasi: da, dopustit ćemo izbjeglim Srbima povratak, ali na kapaljku, otežati im život koliko god možemo, onemogućiti svaki razvoj Like, Banije…, što znači da se mladi neće vraćati, a ono malo starčadi koja se vratila u svoje ruševne kuće ionako neće još dugo.
Taj se plan, nakon etničkog čišćenja Hrvatske i masovnog egzodusa srpskog stanovništva, pokazao itekako uspješnim i zato uostalom Hrvatska nikada nije iskoristila ponuđena evropska sredstva za modernizaciju postojeće željezničke pruge, jer bi u tom slučaju morala srediti i pejsaž kroz kojega pruga prolazi. Pejsaž iscrtan potpunom destrukcijom, zgarištima, šikarom i totalnom nebrigom države za par desetaka tisuća srpskih povratnika, vlastitih građana.
Mahom starijih ljudi koji žive u uvjetima nedostojima čovjeka i pristojne države, bez struje i vode, makar im električni vodovi, za koje su u Jugoslaviji i sami izdvajali novac, prolaze tik uz kuće. Malobrojni stanovnici toga velikog područja Hrvatske zadnji su put telefon, frižider ili televizor vidjeli još prije 25 godina. U Jugoslaviji. U međuvremenu, nova ih je država Hrvatska nevoljko iz izbjeglištva pripustila natrag i zatvorila u mrak, neimaštinu i strah.
Strah od razbojnika koji harače njihovim selima, kradu im imovinu, sijeku njihovu šumu, premlaćuju ih. 85-godišnju Anku Baljak nedavno su tako izudarali, oduzeli joj bijednu ušteđevinu i potom je okrvavljenu, prijeteći da će joj sjekirom odsjeći glavu, odvukli u podrum kuće i zavezali, da bi je tek kasno popodne našli susjedi. Boje se sada stanovnici tih nekoliko zaselaka oko Gline, uglavnom stari i nemoćni, spavati u svojim kućama, pa se svaku noć skupljaju u grupe, kažu, „poput ovaca koje nanjuši vuk“. Osim pljački i razbojstava, sustavno im se, već 20 godina, siječe i krade šuma, kao rijetki izvor prihoda. Policija? Naiđe ponekad, malo se provoza i ode. Institucije države? Eh, one se samo pridržavaju onoga davnog Tuđmanova plana etnički čiste države, zato je i donesen zakon po kojemu se svatko može upisati na tuđu poljoprivrednu parcelu, još dobiti od države novčana sredstva, a da vlasnik, najčešće negdje u izbjeglištvu, to i ne zna. Zato je vitalna pruga od Dalmacije do Zagreba namjerno zapuštena, zato ono malo srpskih povratnika živi u nemogućim, neljudskim uvjetima, bez svjetla, doktora, bez puteva, kao nezaštićena, nepoželjna divljač. I zato Andrej Plenković sigurno neće od Zagreba do Splita putovati vlakom.
Autor/ica 👤Heni Erceg
