Što ćeš nama ti profesore?

Ivo Anić
Autor 17.3.2016. u 10:20

Izdvajamo

  • Kada jedan dosadni i drugačiji profesor, Slobodan Prosperov – Novak, kaže mojoj generaciji da što će nama Branimir Johhny Štulić on nije znate ni pomislio na ikoga drugoga doli sebe i načina da skrene vladajućima pozornost na sebe. Sam Branimir mu je sarkastično odgovorio da ga lektira ne zanima, (jer se u lektire ulazi posthumno ili umirovljeno kao muzičar) kao ni škola aludirajući na školstvo u kojem je rečeni profesor moralna vertikala.

Povezani članci

Što ćeš nama ti profesore?

– Opće grebanje za životni prostor
opći grabež za titule
fakat se ne biraju sredstva
seljačine uvijek u prve redove
gledam samo njihova lica
slavna artiljerija stiže na cilj –

Branimir Johnny Štulić

Zaokupljenost sobom je najjača žudnja. Ona je i čin i snaga i romantična hipohondrija. Otvorite oči gospodo, vikao je Foucault, vi koji se snažite obratnim uvjetima, vi kojima nedostaje posvemašnje psihološko poštenje.

Taštinu, tu bolnu svijest o osobnoj patnji koja zahtijeva potvrdu „svog ranga“ upoznali smo u ranoj mladosti i odrastanju i samo su je se veliki, oni koji posjeduju nešto više od samog talenta uspjeli osloboditi. Silno veliko značenje u tom procesu imali su naši roditelji. Prva je, u pravilu majka, držala da se treba kloniti isticanja u društvu jer isticanje donosi samo nevolje. Muška strana roditeljstva bila je kudikamo racionalnija u isticanju, isticati se da, ali mudro i proračunato, isključivo u svrhu svog osobnog probitka.

Onaj fini omjer te dvije mudrosti naslijeđene iz mladosti nazivamo karakterom, a samu spoznaju o prilici koja nam se ukazala – inteligencijom. Inteligentni ljudi u pravilu prepoznaju svoju priliku. Sudbinsko vrijeme prilike tako nije linearno već se stvori događajima u društvu, u našem slučaju promjenama vlasti. Nikako ne zanemarimo taštinu, niti je isključimo jer govorimo o ljudima koji nisu u protekle četiri godine imali potrebu sebe nametati ili isticati. Taština je to izoštreno čulo koje prepoznaje usudbeni moment i sudbonosno vrijeme. Taština je naime ta koja je izvukla našeg profesora iz izmaglice zaborava i taština je ta koja je stavila pod reflektore potvrdu ranga kojeg je neopravdano zauzeo netko drugi. Taština je ta koja se pojavila u nepravednom izboru nepoznata ministra i taština je ta koja je u mraku ostavila sve druge konotacije.

Istaknuti sebe, uz pravednički gnijev taštine (kako ste me zaboravili) postao je imperativ i naš se profesor zanemarujući činjenicu da je kupljen gradonačelnikovom milošću i samim tim upitna moralna vertikala, pojavio prvo u emisiji o politici koja se trebala baviti isključivo lektirom, a sutradan i u emisiji o kulturi koja se trebala baviti isključivo politikom i tako nam predstavio svog grandioznog sebe, sebe koji je prepoznao trenutak i sudbonosno vrijeme za svoju inauguraciju u patriotskog intelektualca koji zaslužuje pažnju vladajućih.

Pažnja vladajućih, zadržimo se moment na toj rečenici.

Pažnju vladajućih nažalost nećete steći kritikom koja, barem što se taštine tiče zasigurno ne bi izostala, kritikom koja će biti usmjerena na izjave, rad i propagandu ovaj put ministra kojeg se po habitusu emisije trebalo kritizirati. Pažnju vladajućih i reflektor koji ćete okrenuti na sebe svakako nećete izazvati moraliziranjem ili korištenjem svojih pet minuta da ukažete na posvemašnja i skandalozna ukidanja sloboda baš u resoru kulture kao i sramotnu radikalizaciju fašizma kojeg ni kultura neće biti lišena.

Pažnju vladajućih vi ćete naravno privući na sasvim jedan drugi i drugačiji način mudro koristeći kombinaciju iz djetinjstva, onu majčinu da se ne valja isticati niti s rogatim bosti i onu očevu kada si prepoznao svojih pet minuta budno pazeći da to vlasti bude milo za uši, ugodno za osjetila i meko niz dlaku. Moral tu svakako neće predstavljati problem jer se tu dionicu davno odradilo kleknuvši pred gradonačelnikom za izdašna financiranja osobnog ničega.

Dalje je sve bila samo inercija. Inercijom ste mogli mirne duše za tih nekoliko medijskih proračunatih minuta postaviti bilo koga iz “domoljubno-povijesno-revizionističke koalicije”, čak i nekog bez ikakvog kulturološkog ili intelektualnog pedigrea. Bilo tko, ponavljam, bilo tko sa zavezanom kravatom i jeftinim odijelom govorio bi slične besmislice i bedastoće, o potrebi čuvanja hrvatstva, Marulića i Judite, tekstova u dvostruko rimovanom dvanaestercu bez kojih će nam omladina biti osuđena na Balkan i narodnjake, Šuvarovih tempiranih bombi koje čine tika – tak, himne koju nekakvi komunisti i Jugoslaveni vrijeđaju i stavljaju na pola koplja, Drina, Drava i Dunava, sinjeg mora kojeg je Tito osobno izbacio iz hrvatske himne jer je moralo to biti more u kojem će se kupati podjednako i Srbi i Hrvati ali neće dok je nas, naših profesora koji će vratiti sentence i dignitet himni.

Potpuno je kažem inercijom sve dalje bilo irelevantno, laži koje se ponove tisuću puta na kraju će postati uvriježena istina, istina koja će ući isprva u svijest građana, a kasnije istom tom inercijom i u udžbenike. Nositelji laži koja će postati istina upravo su ti gorljivi agitatori i svaku večer ih manje – više gledate u istom terminu kako papagajski ponavljaju naučene pojmove u svojoj stranačkoj filijali. Iza te bukvalne kakofonije kriju se banalni i osobni interesi, sudbonosna vremena za njih i sudbonosni trenuci u kojima su oni, bili oni nepismeni šoferi ili profesori intelektualci, prepoznali sebe, svojih pet minuta.

1280x720-wly

Pet minuta i sudbonosni trenutak svakako je stigao, istina da kasni dvadesetak godina u kojima se štošta dogodilo, u kojima su domoljubi pokazali svoje pravo lice kao uostalom i intelektualci prodavši se za gradonačelnikove potpore. Sudbonosni trenutak i vlast po svaku cijenu da se zatre bilo kakav oblik spomena na drugačiju prošlost, prošlost socijalnih prava i radnika, prošlost bez kapitalizma i bez njih koji su u takvom sustavu vrijednosti bili beznačajni, marginalni profesori, šoferi i bageristi. Sudbonosni trenutak je stigao da se ustoliče sve bezlične ulizice i plazeće birokrate kojih se užasavao Johnny Štulić, ljudi bez talenta i ideje koji će jako dobro naplatiti brisanje prošlosti iz kolektivne svijesti. Djeca nam ne čitaju, krokodilski je naricao naš profesor optužujući pogađate socijalistički model školstva iz kojeg su izašli ponajbolji pisci i književnici svog vremena.

Zar gospodo da ukinemo iz lektire Marulića, a uvedemo Tomića, Štulića?, zagrmio je naš profesor kidajući košulju na prsima dok su munje parale nebo nad Prisavljem.

Nije me osobno povrijedio nedostatak morala u rečenog profesora, potpuno sam svjestan da s mojom generacijom izumire jedan drugi i dijametralno drugačiji svijet, svijet u kojem nije bilo tako jeftinog populističkog prodavanja sebe, svijet u kojem sam odrastao, svijet u kojem sam imao svog profesora, rasčupanog i neobrijanog intelektualca koji nije mario za usudbene momente i sudbonosne prilike – već ih je svojim talentom stvarao sam. Potpuno sam svjestan da će ta pohlepna kamarila koja je u sunovrat gurnula sad već generacije stvoriti svoj nakaradni svijet izvrnutih vrijednosti kao što sam siguran da će se uspomena na jedan drugačiji, bolji, pravedniji i nadasve talentiraniji ugasiti zajedno sa mojom generacijom.

No potpuno sam siguran i u još jednu stvar, mladost koju tako podcjenjuje naš profesor nije mudro baš tako otpisati. Mladi su to ljudi koji često među očevim pločama izaberu baš njega – Branimira Štulića, a on im ima itekako što kazati za razliku od njihovih profesora jer ga razumiju, jer im treba njegov bijes i njegovo buntovništvo kao i njegovi stihovi koje naš profesor nikada nije mogao razumjeti. Da bi razumjeli Štulića potrebno vam se lišiti taštine i od svih sudbonosnih prilika u životu izabrati samo jednu, a ta je usko vezana uz proletere mlade i barikade.

Kada jedan dosadni i drugačiji profesor, Slobodan Prosperov – Novak, kaže mojoj generaciji da što će nama Branimir Johhny Štulić on nije znate ni pomislio na ikoga drugoga doli sebe i načina da skrene vladajućima pozornost na sebe. Sam Branimir mu je sarkastično odgovorio da ga lektira ne zanima, (jer se u lektire ulazi posthumno ili umirovljeno kao muzičar) kao ni škola aludirajući na školstvo u kojem je rečeni profesor moralna vertikala.

Ja mu u ime svoje generacije koju su ti i takvi eksponati hrvatske kulture pretvorili u „izgubljenu“ mogu samo citirati svog barda i poručiti jedno:
„Što ćeš nama ti dragi profesore?“

– Opće grebanje za životni prostor
opći grabež za titule
fakat se ne biraju sredstva
seljačine uvijek u prve redove
gledam samo njihova lica
slavna artiljerija stiže na cilj –

Branimir Johnny Štulić

Ivo Anić
Autor 17.3.2016. u 10:20