Što je današnja Hrvatska?

Izdvajamo

• Za Republiku Hrvatsku ovo je trenutak u kojemu se bez pretjerivanja može reći: ili sada, ili nikada. Ovo je prijelomna točka. Ovo je trenutak kada treba jasno i bez ikakvih rezervi reći što je (i kakva je) današnja Hrvatska. Nastavi li se službeni Zagreb izvrdavati pravnim razlozima, budućnost je jasna. Koliko jasna, toliko i mračna. To bi moralo biti jasno svima u Hrvatskoj, oporbi na prvome mjestu. No, to bi moralo postati – napokon - jasno i onima u svijetu koji su se predugo pravili kao da ništa ne čuju i ne vide, onima o kojima je Hrvatska do te mjere ovisna, da je gotovo ravno podsmjehivanju, kada je se opisuje kao neovisnu. Na žalost. I nije to priča o ustašama i partizanima. To je mnogo više od toga. To je ključ naše budućnosti.

Povezani članci

• Barbika i Ken trče na Pantovčak
• Hrvatska: Vlasti građanima moraju omogućiti pristup informacijama
• Marinko Čulić: Katolička kolonija
• Zabranite ustaška obilježja, nijekanja koncentracijskih logora smrti i veličanja ustaških zločinaca
• Bilježnica Robija K.: Čiji je veći?
• Esad Bajtal: CINIZAM POLITIKANTSKOG LICEMJERJA

Ili će Hrvatska priznati da je sljednica ustaške para-države (koju čak ni Vatikan nikada nije priznao!), pa će tako sankcionirati praksu najprije puzajuće, a u posljednje vrijeme i galopirajuće fašizacije, ali i snositi sve konzekvence takvoga svrstavanja na početku 21. stoljeća; ili će prihvatiti da to nije, što znači i priznati svoje stvarne povijesne korjene (što ni na koji način niti umanjuje, niti negira žrtvu i rezultate borbe branitelja u Domovinskom ratu) i početi se ponašati u skladu s time. A to znači – radikalni raskid s povijesnim revizionizmom, priznavanje uloge i mjesta Narodno-oslobodilačke borbe i onih koji su je vodili u povijesti hrvatskoga naroda, kao i svih građana Hrvatske, prihvaćanje sklopa vrijednosti antifašizma (ne prigodničarskoga, nego trajnoga) kao jednoga od temelja današnje Hrvatske i čvrsto svrstavanje u krug demokratskih zemalja koje su (pa i one koje su u Drugome svjetskom ratu bile na strani naci-fašizma) jednom za svagda raskrstile sa svojom prošlošću, odnosno postavile stvari iz svoje prošlosti na mjesto što im pripada.

Piše: Tomislav Jakić

Pitanje na prvi pogled ne samo suvišno, nego i krajnje glupo. Što je današnja Hrvatska? Pa četvrt stoljeća nam govore (mada ih realnost često u tome demantira) kako je Republika Hrvatska neovisna, demokratska i međunarodno priznata država. Ako je tako, a formalno-pravno jest, čemu onda takvo pitanje, čemu sada? Pa eto, događaju se neke čudne stvari koje će ili nagnati hrvatsku politiku da se čvrsto opredijeli za jednu stranu, da definira svoj (politički) identitet, ili da sama sebe definitivno i za sva vremena prokaže kao licemjernu, odnosno da prizna kako je politika ustupila mjesto licemjerju.

Dovedeni smo, svi mi – građani Republike Hrvatske – pred teško rješivu dilemu. Traži se od nas da odgonetnemo je li današnja Hrvatska sljednica one ratne, ustaške para-države što se kitila imenom Nezavsne Države Hrvatske; ili su pak njezini temelji položeni na zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske u Topuskom, što je održano nakon povijesnog zasjedanja ratnog “parlamenta”, Antifašističkog vjeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, održanoga u Jajcu (jedinstveni primjer u cijeloj okupiranoj Evropi), pa je slijedom toga sljednik Jugoslavije. Dilema nije pravna, nego stvarna, a ne bi se postavljala da posredovanjem američke ambasade u Zagrebu u ovdašnje Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova nije stigla skupna tužba nekolicine ljudi iz Sjedinjenih Država koji – zbog progona Židova, Srba i Roma u ustaškoj državi – traže golemu odštetu od današnje Hrvatske, tretirajući je kao njezinu sljednicu, dakle kao sljednicu NDH.

Ministarstvo, očekivano, ni časa nije časilo, nego je odmah odgovorilo kako Republike Hrvatska nije sljednica NDH “što izričito stoji u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske”. I opet – formalno-pravno to je točno. No, pogleda li se svakodnevni život u Hrvatskoj, slušaju li se izjave ključnih političara koji praktično svakodnevne neofašističke ispade “u najboljoj tradiciji” NDH ili jednostavno ne vide, ili minimiziraju i relativiziraju, preporučujući kako vijestima o njima treba dati prostor na “sedmoj stranici novina ili u desetoj minuti TV Dnevnika”(dok se u stvarnosti ne daje uopće!), nužno se nameće pitanje je li hrvatska politika napravila kopernikanski obrat, ili je naprosto povukla prizeman i proziran pragmatični potez, nadajući se kako nitko neće biti raspoložen da primijeti tu prijevaru. Naime, ako je točno da u izvorišnim osnovama Republike Hrvatske stoji (a stoji!) da je ona zasnovana (i) na temeljima ZAVNOH-a, a nasuprot NDH, što onda s donedavnim ministrom kulture (i dalje vrlo popularnim i utjecajnim članom čelne stranke vladajuće koalicije) koji je javno proglašavao antifašizam floskulom, tvrdeći kako o njemu u Ustavu RH nema ni spomena? Što onda s braniteljskim udrugama (nekima, naravno) koje uporno tvrde kako su branitelji i samo oni stvarali hrvatsku državu koja nikakve veze nema s onom proizašlom iz Narodno-oslobodilačkog rata? Što onda, napokon, s uredno registriranom udrugom koja u svojim programskim načelima traži da se iz Ustava izbaci pozivanje na ZAVNOH (o pitanju kako je takva udruga s takvim načelima koja nisu ništa drugo, nego napad na ustavni poredak RH mogla uopće biti registrirana, sada nećemo)? I što – to ne smijemo nikako zaboraviti – sa svima onima koji antifašističke borce prikazuju kao koljače i ubojice hrvatskoga naroda, koji podižu širom Hrvatske križeve u spomen na žrtve komunističke Jugoslavije, a sada – eto – čak i hrvatsko ministarstvo tvrdi kako Hrvatska nije sljednica NDH?

Dobro, Ministarstvo pokušava biti lukavo, pa ne kaže čija je sljednica onda Hrvatska. Vjerojatno bi se ruka osušila onome tko bi u priopćenju za javnost napisao proskribiranu riječ “Jugoslavija”. No, činjenice su tvrdoglave. Ako današnja Hrvatska nije nastala ni iz čega, a nije, ako nije sljednica NDH, a sada i službeno kaže da nije, pa odakle se onda stvorila? Ostaje samo jedan, jedini odgovor, onaj koji je jasan svakome kojemu uspaljeni nacionalizam, mržnja, netolerancija i uskogrudnost nisu pomutili mozak. Hrvatska je, naime, jedna od država sljednica nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Pa ako je tako, a tako jest, kako ćemo onda nastaviti s demoniziranjem te Jugoslavije, kako ćemo nastaviti prikazivati one koji su položili temelje novije hrvatske državnosti kao zločince i ubojice vlastitoga naroda, kako ćemo i dalje reciklirati nebulozu o vođi antifašističke borbe i jednom od najistaknutijih svjetskih državnika druge polovice 20. stoljeća kao o čovjeku s popisa “deset mega-ubojica” toga istoga stoljeća? Kako ćemo se suočavati s posljedicama “nedemokratskih režima”, a to je formula kojom premijer nastoji izjednačiti naci-fašizam i njegovu “državu” s komunizmom i federacijom stvorenom pod vodstvom komunista, a u kojoj je Hrvatska, kao federalna jedinica, bila definirana kao država? Nije valjda da ćemo se zbog nekoliko bijednih milijardi dolara (a toliko se tužbom traži) odreći onoga što je postao “život naš svagdanji”? Da ćemo odjednom početi primjećivati neoustaške incidente (koji odavno više nisu samo to), da ćemo ih početi čak i sankcionirati, i to ne kao “remećenje  javnog reda i mira”, da ćemo odjednom početi “čuti” urlike raspomamljene mase na nogometnim stadionima što ih naše nacionalne televizije u pravilu ne čuju, ili eufemistički opisuju kao “neprimjerene poklike”? Nije valjda da ćemo se tako lako odreći “heroja, mučenika i šehida”, onih za koje podnositelji tužbe u Sjedinjenim Državama tvrde da su udarili temelje današnje Hrvatske? Zar ćemo se odreći povijesnoga revizionizma baš kada nam je tako dobro krenulo, pogotovo na području obrazovanja, publicistike i medija?

Dilema je teška. Ona definitivno nije pravna, jer s te točke gledišta sve je jasno, sve je uvijek i bilo jasno. Dilema nije ni povijesna, jer su se povjesničari, ili oni koji se takvima izdaju (čast zaista rijetkim izuzecima), pretvorili u udvorice i sluge politike. Dilema je samo i jedino politička i zato je samo i jedino politika može razriješiti. Ili će Hrvatska priznati da je sljednica ustaške para-države (koju čak ni Vatikan nikada nije priznao!), pa će tako sankcionirati praksu najprije puzajuće, a u posljednje vrijeme i galopirajuće fašizacije, ali i snositi sve konzekvence takvoga svrstavanja na početku 21. stoljeća; ili će prihvatiti da to nije, što znači i priznati svoje stvarne povijesne korjene (što ni na koji način niti umanjuje, niti negira žrtvu i rezultate borbe branitelja u Domovinskom ratu) i početi se ponašati u skladu s time. A to znači – radikalni raskid s povijesnim revizionizmom, priznavanje uloge i mjesta Narodno-oslobodilačke borbe i onih koji su je vodili u povijesti hrvatskoga naroda, kao i svih građana Hrvatske, prihvaćanje sklopa vrijednosti antifašizma (ne prigodničarskoga, nego trajnoga) kao jednoga od temelja današnje Hrvatske i čvrsto svrstavanje u krug demokratskih zemalja koje su (pa i one koje su u Drugome svjetskom ratu bile na strani naci-fašizma) jednom za svagda raskrstile sa svojom prošlošću, odnosno postavile stvari iz svoje prošlosti na mjesto što im pripada.

Za Republiku Hrvatsku ovo je trenutak u kojemu se bez pretjerivanja može reći: ili sada, ili nikada. Ovo je prijelomna točka. Ovo je trenutak kada treba jasno i bez ikakvih rezervi reći što je (i kakva je) današnja Hrvatska. Nastavi li se službeni Zagreb izvrdavati pravnim razlozima, budućnost je jasna. Koliko jasna, toliko i mračna. To bi moralo biti jasno svima u Hrvatskoj, oporbi na prvome mjestu. No, to bi moralo postati – napokon – jasno i onima u svijetu koji su se predugo pravili kao da ništa ne čuju i ne vide, onima o kojima je Hrvatska do te mjere ovisna, da je gotovo ravno podsmjehivanju, kada je se opisuje kao neovisnu. Na žalost.

I nije to priča o ustašama i partizanima. To je mnogo više od toga. To je ključ naše budućnosti.