Svetac i zločinac

Heni Erceg
Autor 5.8.2016. u 15:50

Svetac i zločinac

Hrvatska se, uglavnom, guši u smradu institucionalnog revizionizma, i zato Glavaš nije ratni zločinac, nego heroj, i zato Stepinac nije ustaški suradnik, nego svetac. Tajming pak ukidanja presude Stepincu odlično je odabran, upravo pred izbore i na veliku radost Katoličke crkve. Koja se, ne slučajno, već godinama naziva „Stepinčevom crkvom“. Ispravno! Jer se ni službena Hrvatska, ni veći dio zatrovanog naroda, ionako ne žele udaljiti od ideala prve, nacističke države Hrvatske.

Vrhovni sud Hrvatske ukinuo je presudu ratnom zločincu Branimiru Glavašu i vratio suđenje na početak. To znači novo mrcvarenje svjedoka, ako ih uopće više bude, novu farsu, a u međuvremenu Glavaš će nastaviti biti uvaženi parlamentarni zastupnik. Još jedna je to politička odluka ovdašnjeg pravosuđa kojom se nalogodavcu strašnih ratnih zločina nad srpskim civilima unedogled odgađa, možda i briše zatvorska kazna.

A upravo je Glavaš kancerogena točka hrvatskog sudstva, ali i političkih stranaka, konsenzus oko njegove nevinosti postiže se, naime, ne samo na razini desnice, nego i unutar takozvane ljevice, ako je uopće iole pristojno ljevicom nazivati Socijaldemokratsku partiju Zorana Milanovića. Jer u svoj klijentelistički čopor Milanović je pred ove izbore priveo i Hrvatsku seljačku stranku, inače skupinu klerikalnih desničara, za čijeg je šefa notorna „činjenica da je Glavaš heroj domovinskog rata“. I smatra taj Krešo Beljak da je govoriti „o ratnom zločinu u gradu na koji svakodnevno padaju tisuće granata prilično upitno“, te zaključuje kako „u ratu općenito vrijede drugačija pravila“. A nalijevanje srpskih civila solnom kiselinom, mučenja do smrti, pucanje u potiljak i bacanje u Dravu, sve po naređenju Branimira Glavaša, za toga su Milanovićeva partnera tek „događaji u afektu, nastali zbog neposredne ratne opasnosti“. Stoga u zemlji u kojoj se svi politički akteri uglavnom slažu da je jedan notorni ratni zločinac zapravo heroj i poželjan koalicijski partner, doista nije važno hoće li za mjesec dana vlast preuzeti desnica ili takozvana ljevica. I jedni i drugi podjednako instrumentaliziraju pravosuđe, koje će se ovih dana još jednom iskazati kao ideološko–partijska batina, pa po hitnom postupku poništiti presudu zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu, osuđenom 1946. zbog ratnog zločina, od strane komunističkog suda. Sudac Ivan Turudić, blizak nacionalističkom HDZ-u, stranci koja je proces revizije i pokrenula te na njoj gradi svoju izbornu kampanju, tek je kratko i bez rasprave utvrdio da je komunistički proces Stepincu bio politički motiviran, zbog čega, podrazumijeva se, otpada i krimen koji mu se stavljao na teret.

Pa tko je doista bio Alojzije Stepinac? Zagrebački nadbiskup koji se, fašizmu usprkos, odvažno suprostavljao uništenju čitavih etničkih zajednica na tlu Nezavisne države Hrvatske? Ili tihi suradnik ustaškog režima? Hrvatska crkva odavno ga je proglasila blaženim, a o zahtjevu za njegovom kanonizacijom upravo raspravlja mješovita pravoslavno-katolička komisija u Vatikanu. Dakle, svetac ili kolaborant? Heroj ili ratni zločinac? Vrijedi li i za Stepinca gornje pravilo da su u ratnim okolnostima dopušteni „afekti“ zbog kojih su u ustaškoj državi od ’41. do ’45. masovno stradali Srbi, Židovi, Romi, komunisti, dok je njegova visost odlazila šefu te fašističke države, Anti Paveliću, čestitati Novu godinu 1945.? Ili pak u „afektu“ iste godine, na datum osnivanja NDH, nadbiskup naređuje da se u svim crkvama imaju održati mise zahvalnice za NDH, a u ime slavlja čitav tjedan cinično proglašava „proljetnim tjednom protiv psovki“. Sve to u državi u kojoj su se već dogodili najstravičniji mogući zločini, a logor Jasenovac već je progutao više od 80 tisuća etnički i politički nepodobnih.

Stepinac je svakako bio upoznat s razmjerima ustaških zločina, znao je sve o masovnim ubojstvima civila, ali je svoje neslaganje s režimom hrabro iscrpio tek jednim pisanim prigovorom Poglavniku, i to zbog načina na koji se „nearijevci“ deportiraju u logore. Ne smeta ga znači postojanje logora, ni zločini, ni rasistički zakoni, nego samo nezgodan način deportacije, valjda nedostatak zraka u stočnim vagonima, manjak vode za djecu…  Neće ga smetati ni visoki Orden za zasluge, što mu ga Poglavnik dodjeljuje, ne 1941., nego 1944.! Pa može li onda revizionistička, politički motivirana presuda umanjiti zločine ustaške vojske  čiji je vikar bio upravo Stepinac? Može li se slika o Stepincu graditi na takozvanim novim momentima – na kojima je uostalom baziran i zakon iz 2009. kojim je Stepinčev proces već jednom revidiran – a tiču se njegovih sitnih, sporadičnih zalaganja za izvjesne „nearijevce“? I nije li i Goering intervenirao za nekolicinu Židova, i nije li i Hitler dozvolio da neki židovski glazbenici još neko vrijeme sviraju u Berlinskoj filharmoniji?

Ali, za razliku od Nijemaca, u Hrvatskoj se i Stepinčevo pokrštavanje Srba smatra humanim djelom, onako kako je Vatikan smatrao humanim omogućiti bijeg iz Evrope tolikim nacističkim i ustaškim zločincima. Ne čini se mogućim da prvi čovjek hrvatske crkve nije za to znao ili i sam u tome sudjelovao. Hrvatska se, uglavnom, guši u smradu institucionalnog revizionizma, i zato Glavaš nije ratni zločinac, nego heroj, i zato Stepinac nije ustaški suradnik, nego svetac. Tajming pak ukidanja presude Stepincu odlično je odabran, upravo pred izbore i na veliku radost Katoličke crkve. Koja se, ne slučajno, već godinama naziva „Stepinčevom crkvom“. Ispravno! Jer se ni službena Hrvatska, ni veći dio zatrovanog naroda, ionako ne žele udaljiti od ideala prve, nacističke države Hrvatske.

Mladina

Heni Erceg
Autor 5.8.2016. u 15:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija