ENG
Tajna hrvatskog serklaža
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Prošlog ljeta razgovarao sam s jednim češkim poduzetnikom, mladim IT inženjerom, kad sam u neko doba morao prekinuti razgovor i ispričati se što moram ići, jer sam susjedu obećao pomoći da podigne kat na pomoćnoj kućici. Drug Čeh se iznenadio i uljudno ispričao na svom lošem engleskom, jer je iz razgovora shvatio da sam novinar. Ne, ne, ja zaista jesam novinar, nasmijao sam se, to samo pomažem susjedu. Oh, znači susjed je zidar? zaključio je on. Ne, naravno, opet sam se nasmijao ja, on je bibliotekar. I bubnjar.
Nije to bilo prvi put da sam svjedočio iskrenom šoku stranaca pred otkrićem da ljudi na Balkanu sami grade svoje kuće. Tamo odakle oni dolaze, kuće grade građevinske firme s licenciranim armiračima i krovopokrivačima. Trebalo je stoga vremena da drugu Čehu objasnim kako se čovjeku kojemu kuću gradi građevinska tvrtka ovdje cijelo selo smije kao muškarcu s greškom. Ili je to, ili je serator koji se kurči s viškom para.
Cijeli bi jedan multidisciplinarni kulturno antropološki kongres trebao da se objasni ta stvar. Ne znamo mi ovdje mnogo stvari, pravo govoreći ne znamo većinu njih, ne znamo u stvari, da se ne lažemo, ništa ni o čemu, i jedino što zapravo znamo jest – gradnja kuća. Nalijevanje susjedove terace ovdje je narodni običaj kakav je zapadnjacima, recimo, razdvajanje otpada, a miješalica za beton isto što je njima mikser za kolače. Znam čovjeka koji u prtljažniku svog Berlinga uvijek ima miješalicu za beton: svakako, prije će mu ona zatrebati nego trokut. Onako kako na zapadu od susjeda posuđuju odvijač ili kliješta, mi jedni drugima posuđujemo građevinske skele.
Taj dar čovjek na Balkanu dobije valjda činjenicom rođenja, nisam to drugu Čehu umio drugačije objasniti. Kao što neretvanska jegulja, koja se u životu nije makla dalje od Opuzena, kad joj dođe vrijeme nepogrešivo zna put do pet hiljada kilometara dalekog Sargaškog mora, tako balkanski mužjak – iako nikad u životu nije vidio mistriju – kad mu dođe vrijeme zna iskopati temelje, složiti šalung, isplesti armaturu, umiješati beton, naliti deku, pa šalovati serklaže i između njih posložiti cigle.
– Oprostite – upadne onda u riječ državni tajnik iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje – nisam dobro čuo ovo na kraju?
– Rekoh, “posložiti cigle” – na to ću ja. – Cigle. Znate one crvenkasto narančaste stvari…
– Znam, znam cigle, nego ono prije što se rekli, šalovati crkl…
– Ah, to. “Šalovati serklaže” – ponovim ja strpljivo.
– Srklaže? – tupo me tada pogleda gospodin državni tajnik. – Prvi put čujem. Zvuči zanimljivo, to je neka nova tehnika?
Ostao sam tako i ja – da prijeđem na stvar – šokiran snimkama s postradalih područja na Baniji, gdje je katastrofalni potres novim, nakon rata obnovljenim kućama donje katove izbio kao u partiji jenge, rastvarajući ih poput kakvih zloslutno rascvjetalih crvenih ruža. Konsterniran sam na televiziji gledao zidove od cigli nagnute i razdvojene na spojevima, crvene plohe koje je potres na bridovima kuća razdvojio kao da su bili povezani onim ljepilom iz tube za 8,99 kuna: ukratko, cijele nizove srušenih i teško oštećenih kuća izgrađenih – bez serklaža!
Nije stoga pitanje kako je toliko kuća sravnjeno sa zemljom, već kako su uopće do sada stajale. Viša je to, čak i u Hrvatskoj slabo istražena razina beskrupuloze, po prilici kao kad bi u brodogradilištu gradili tanker bez dna, jer se na moru ionako ne vidi ima li brod dno ili nema. Kuća bez betonskog serklaža je kvalificirano ubojstvo, takve bi se kuće srušile kad-tad: da nije bio potres, bio bi par dana kasnije doček Nove godine i jedna iz pijane zajebancije bačena petarda. Ili bi, štajaznam, vlasnik neoprezno krenuo zabiti čavao za sliku s vjenčanja.
Mom drugu Čehu s početka priče to bi moglo izgledati poprilično zbunjujuće: kako je, eto, takva stvar moguća u Hrvatskoj, dakle na Balkanu, tamo gdje ljudi jedino graditi uopće znaju. I gdje, najzad, niti ne znaju što je serklaž i čemu služi, već ga u kutovima betonske deke šaluju i armiraju onako kako jegulje idu put Sargaškog mora: bez suvišnih potpitanja, jednostavno zato što nagonski znaju da to tako treba.
– Zašto, zašto? Zato – iznervirao se naš pučki graditeljski genij kad ga je onaj gospodin iz Središnjeg državnog ureda za obnovu pitao zašto uopće taj, kako ste rekli, crklaž. – U nas se reče, kuća bez serklaža ki crkva bez vitraža. Reci ti meni, šta će crkvi vitraž?
– Pa da u hram Božji unese svjetlo Duha Svetoga – učeno je onda odgovorio gospodin državni tajnik.
– Eto – trijumfalno je pučki genij zaključio diskusiju.
Prije četrdesetak godina, recimo – ne znam jesam li vam se već time pohvalio – završio sam srednju građevinsku školu, i da sam kojim slučajem za maturalni rad donio projekt obiteljske kuće bez horizontalnih i vertikalnih serklaža, mene bi – jer ono je ipak bila malo ozbiljnija država – po kratkom postupku strijeljalo iza škole. Čak i u toj državi, koja je cijela izgrađena na cementu i armaturi iz skladišta državne firme, nikome nikad nije palo na pamet ukrasti baš sav cement i baš svu armaturu, pa slagati cigle bez betonskih serklaža.
I dandanas tako, čak i s nategnutom dvojkom iz građevinskih konstrukcija, pamtim čemu serklaži služe. A oni ne samo da amortiziraju djelovanje horizontalnih sila, dakle potresa, nego gotovo isključivo za amortiziranje horizontalnih sila, dakle potresa, uopće i služe. Točno toliko trebalo je, eto, znati za dvojku iz konstrukcija, s kojom ćemo se kasnije posvetiti novinarstvu ili bubnjevima. Oni pak slaboumniji i ljeniji, koji niti to nisu uspjeli naučiti, četrdeset godina kasnije – kako vidimo – otvorili su privatne građevinske tvrtke i uzeli ozbiljne pare na ugovorima s Vladom, mašući diplomom završenog petogodišnjeg studija na onom čuvenom građevinskom fakultetu u danskom Billundu.
– Pet godina? – zainteresirat će se državni tajnik u Središnjem uredu za obnovu.
– Da, tri godine za prvostupnika, i pet za master. Evo, piše tu gore: “LEGO junior constructions, 3-5 years”.
– A ovo ovdje, ovaj čovječuljak, to je Super Mario, zar ne?
– Da, to sam zamislio da ministar obrane, gospodin Mario Banožić, svečano otvori novo naselje. Ili on, ili Batman.
– Dojmljivo – vrtjet će državni tajnik Središnjeg ureda projekt obnove kuća na Baniji. – A serklaži?
– Serklaži? – tupo će ga pogledati naš ugledni poduzetnik.
– Zajebavam te, šta si se usro – nasmijat će se gospodin državni tajnik. – Čuo sam maloprije tu smiješnu riječ pa mi ne izlazi iz glave. Serklaž. Serklaž.
Obiđete li, recimo, Dalmaciju, dočekat će vas cijele betonske favele s grozdovima besprizornih stambenih hangara izgrađenih bez ijednog jedinog papira, i na vrhu svake od tih keopsovskih višekatnica četiri struka šipki što ponosno strše iz kutova betonske deke. Ta četiri željezna buketa zaštitni su znak Dalmacije, veličanstveni spomenik našeg pučkog graditeljskog genija: to su armature koje je ćaća ostavio najmlađem sinu kad se odluči skućiti. Armature oko kojih će mamlaz jednog dana, kad mu dođe vrijeme, nagonski – onako kako to njegova vrsta radi već milijunima godina – šalovati vertikalne serklaže i sazidati svoj kat. Pa na teraci, jasno, ostaviti četiri željezna struka za svoje potomstvo.
Čak i on, torcidaš koji je od škole odustao kad su došli do slova č i ć, zna da najprije valja dignuti serklaže. Kako bi, zaboga, u njegov dom inače ušlo svjetlo Duha Svetog? Tu stvar, rekoh, ovdje znaju svi mužjaci stariji od deset. Odnosno – kako smo na teži način naučili – svi osim građevinskih poduzetnika koje je u poslijeratnoj obnovi Banije angažirala slavna hrvatska država.
Prizori banijskih ruševina krajnja su tako konzekvenca te države, cijele sagrađene na četiri serklaža: pljački, mitu i nekompetenciji. I ubojstvu, kao zbroju prva tri.
– A što je ovo gore, ova šipka što strši na nalivenoj betonskoj teraci? – pitat će na koncu profesor srednje građevinske škole “Ljubo Ćesić Rojs”.
– Hrvatska zastava, gospodine – spremno će odgovoriti maturant. – Vertikalni serklaž.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
