Tama s kamelijama

Prava nevolja nije u tome što premijer Plenković ‘ne vidi problem po pitanju slobode medija’, već što ne vidi problem po pitanju vida. Što ako ga sutra zgazi tramvaj jer će prelaziti preko pruge tvrdeći da ‘ne vidi problem’ koji juri po šinama? I što ako to bude tramvaj zvan čežnja?

Dan nakon što je premijer Andrej Plenković – reagirajući na okupljanje više stotina hrvatskih novinara koji su pred zgradom Vlade prosvjedovali protiv gušenja medijskih sloboda – izjavio kako ‘ne vidi(m) problem po pitanju slobode medija’, a u paketu s tim i ‘kolovođu’ demonstracija, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Hrvoja Zovka, denuncirao kao zlostavljača i siledžiju, novinarka Novosti (NN) sjedila je udobno zavaljena u plišanoj fotelji rezidencije u Banskim dvorima, pijuckala ponuđenu kavicu sa šlagom, vrhom štikle bušila rupu u debelome sagu, vrtjela u glavi pitanja za predstojeći intervju, tu i tamo pomislila na Brada Pitta u kupaćim gaćicama, a nakon što se s točno pola sata zakašnjenja u sobi za goste pojavio premijer Plenković (PP) i nakon što su razmijenili nekoliko ljubaznih besmislenosti, uključila je demodirani diktafon, položila ga na stol i krenula:

NN: Kada je riječ o vašoj izjavi da ne vidite problem…

PP: Mogu vas odmah prekinuti i samo ponoviti ono što sam jučer izjavio: Zaista ne vidim nikakav problem po pitanju slobode medija u Hrvatskoj.

NN: To je možda zato jer ne vidite ni bilo što drugo. U Banskim dvorima su, naime, isključili struju. A sad je deset navečer.

PP: Isključili struju? Ma nemojte? Nisam to primijetio.

NN: Naravno da niste kada je u vašem vidnom polju situacija ista kao i prije nestanka struje. Pomoćno administrativno osoblje je to odavno uočilo, da je vama svejedno ima li ili nema struje, to jest da ‘ne vidite problem’ kada je ugašeno svjetlo, pa već neko vrijeme primjenjuju mjere štednje čim se smrkne.

PP: Je li to znači da nas dvoje sada sjedimo i razgovaramo u mraku?

NN: Mračno je kao u napuštenome rudarskom oknu. Ili, štajaznam, kao u dupetu dinosaurusa.

PP: Kakvog dinosaurusa?

NN: Okej, loša metafora. Može to biti i neka druga slavna figura iz hrvatske prošlosti. Na primjer Franjo…

PP: Gospođo, kamo ovo vodi?! Što želite ovakvim razgovorom?

NN: Htjela bih raščistiti situaciju s vašim vidnim kapacitetima. Jer kada kažete da ‘ne vidite problem po pitanju slobode medija’ – dok se vodi više od tisuću sudskih postupaka protiv novinara, dok se objavljivanje istine kažnjava drakonskim novčanim globama, dok vaša vlada ukida financiranje neprofitnih medija, dok HRT i drugi prorežimski mediji rade u tri smjene kao gebelsovski propagandni pogoni – malo je vjerojatno da lažete, jer biste u tom slučaju bili tek arogantni glupan. Prije će biti da govorite istinu, odnosno da zaista ne vidite, ne samo ‘problem po pitanju slobode medija’, nego ni bilo što drugo. Za razliku od mnogih, ja vam vjerujem. Čuli ste vjerojatno i sami što ljudi govore.

PP: Što ljudi govore?

NN: Govore: čim Plenković kaže da ‘ne vidi problem’, znači da je to problem neviđenih razmjera. Tumače vas doslovno. Hrvati su fundamentalisti u duši. Ja bih htjela malo dublje ući u tu materiju.

PP: U kakvu materiju?

NN: Po mome mišljenju, pravi problem ne leži u problemu po pitanju slobode medija, već u činjenici da premijer taj problem ne vidi. I kada kaže da ‘ne vidi problem’, on zapravo ne iznosi zaključak, nego simptom, nakon kojeg valja obaviti pretrage i donijeti dijagnozu.

PP: Vi želite reći da sam ja slijep?

NN: Ljepše je konstatirati da ste do ušiju zaljubljeni u sebe, a ljubav je, kao što sami znate, slijepa. U svakom slučaju, u vašem se vidnom polju prostire neprozirna tama. Tu noć proizvodi vaša moć. I po tome nipošto niste izuzetak. Svaki od vaših prethodnika pokazivao je slične simptome. Slobodno možemo govoriti o svojevrsnoj epidemiji.

PP: Kakvoj epidemiji?

NN: Kako se koja mrcina dokopa vlasti, tako joj pada mrak na oči. Sve skupa nalikuje polaganju mračnog zavjeta – zaklinju se da neće vidjeti ništa što bi moglo sličiti na problem.

PP: Ali to što pričate nije istina. Meni pred očima nije nikakav mrak!

NN: Naravna stvar, jer govorimo o mrklini iz vladajuće optike. U hrvatskome mraku vlada vječno proljeće. Permanentna idila. Kapljice rose klize po vlatima trave, ptičice cvrkuću, potočići žubore, cvijeće cvjeta… Tama s kamelijama.

PP: Što bi to značilo? Da ono što ja vidim ne odgovara stvarnosti?

NN: Može i tako. Mada je pravilnije kazati da stvarnosti odgovara ono što ne vidite. Bilo bi idealno kad biste se izvježbali da vam upada u oko samo ono što niste u stanju zapaziti, iako priznajem da je to dosta teško. Tako biste sve što ‘ne vidite’ uočavali kao neviđeni problem, a ne obratno.

PP: Gospođo, vi mene zajebavate! Mislim da smo završili s intervjuom.

NN: Ali zbog čega? Pa zar niste prije samo desetak dana u Ogulinu rekli kako je ‘HDZ u trideset godina bio predvodnik u dostizanju standarda u zaštiti slobode medija’?

PP: Jesam.

NN: A zar nije barem u prvoj trećini od tih trideset godina, dok je na vlasti bio Najdraži Dinosaurus, HDZ pretvorio medijsku scenu u razigrano stratište, zar neposlušne novinare nisu maltretirali, prebijali i vukli po sudovima, zar nezavisni tjednici nisu bili gušeni posebnim porezima i milijunskim sudskim odštetama, zar Hrvatska televizija nije bila ratni stroj za sijanje šovinističke mržnje i odstrel prokletih neprijatelja, zar više od stotinu novinara nije bilo pod stalnim nadzorom tajne policije, uključujući i prisluškivanje telefona…?

PP: I što sad s tim?

NN: Ako uz takve materijalne činjenice vi ipak tvrdite kako je vaša partija bila ‘predvodnik u dostizanju standarda u zaštiti slobode medija’, to bi moglo značiti ili da ste ignorantski idiot ili da ste osoba sa stanovitim zdravstvenim teškoćama. Prvi bi slučaj ukazivao na to da je Hrvatska, s vama kao premijerom, spala na niske vrane.

PP: Kakve sad vrane?!

NN: Takve da građani ne znaju jesu li vam vrane iskljucale oči ili popile mozak. U drugom pak slučaju, ponavljam, prava nevolja nije u tome što ‘ne vidite problem po pitanju slobode medija’, već što ne vidite problem po pitanju vida. Općenito govoreći, prilično je problematično što vas građani doživljavaju kao nositelja vlasti, a ne kao pacijenta.

PP: Ma tko ste vi da mi govorite da sam bolestan?!

NN: Specijalist oftalmologije. Priznajem da sam se lažno predstavila kao novinarka, jer mi je vaš slučaj jako interesantan. Uostalom, zar nije bolje da je čovjek bolestan, točnije da ima izvjesnih teškoća s vidom, nego da je lažljiva bitanga? Evo, uzmite onog bolesnika iz Srbije…

PP: Kojeg bolesnika iz Srbije?

NN: Aleksandra Vučića. On je prije nekog vremena izjavio: ‘Postoji potpuna sloboda medija u Srbiji. Svako može mene da kritikuje kad hoće i u bilo kojoj medijskoj kući. Nema nikakvih problema.’ Ni on dakle, kao ni vi, ‘ne vidi’ problem. I njemu višak moći spušta mrak na oči. Korijen političkoga siledžijstva, znate, treba tražiti u žudnji vladara da svoju bolest disperzira na podanike, od kojih očekuje da mu slijepo vjeruju.

PP: Završili smo! Em ste ušli na prijevaru lažno se predstavljajući, em me uspoređujete s onim srbijanskim nitkovom, em me proglašavate invalidom. Ne izađete li sami napolje, zvat ću zaštitare!

NN: Ali zašto? Pa ja ovo govorim za vaše dobro. Sutra bi vas mogao zgaziti tramvaj jer ćete prelaziti preko pruge tvrdeći da ‘ne vidite problem’ koji juri po šinama.

PP: Kakav opet tramvaj, pobogu?!

NN: Gledajući iz slobodarske perspektive, tramvaj zvan čežnja.

portalnovosti.com