Tomislav Jakić: ATENA MORA PASTI

Tomislav Jakić
Autor 12.6.2015. u 08:55

Izdvajamo

  • Oni odbijaju shvatiti kako u “evropskom loncu” samo što ne zavrije i kako će – u ne tako dalekoj budućnosti – doći dan kada će se članice Evropske unije (ne nužno samo male) pobuniti protiv terora nekih velikih članica, odnosno administracije iz Bruxellesa. A pobunit će se i protiv toga da Sjedinjene Američke Države igraju ključnu ulogu u odlučivanju o tome tko će biti primljen u članstvo Unije (uz preduvjet prethodnog članstva u Atlantskome paktu). O značenju te uloge može se uvjeriti svatko, tko prati pokušaje balansiranja Srbije i njezinog (ipak) sve očitijeg priklanjanja Zapadu, jer je očito i Srbija (kao svojedobno i Ukrajina) stavljena pred dilemu: ili s nama, ili s njima (samostalno, ta opcija ne postoji).

Povezani članci

Tomislav Jakić: ATENA MORA PASTI

U podijeljenom svijetu, u svijetu obnovljenoga hladnoga rata, u svijetu kojega aktualni Papa opisuje kao „globalizirani svijet u kojemu smo postali indiferentne globalizirane osobe”, kao “društvo koje je izgubilo iskustvo plača”, u takvome bezosjećajnom društvu koje će do posljednjega dana svojega postojanja znati i htjeti razmišljati samo u kategorijama zarade i profita, ali ne i ljudskih sudbina i patnji, nema razumijevanja za dugoročnu viziju razvoja i napretka, za opće dobro. Što u takvome društvu znači opstanak jedne vlade? Ama baš ništa.

Piše: Tomislav Jakić, Novosti

Njemačka kancelarka Angela Merkel i njezin vjerni egzekutor, ministar financija Wolfgang Schaueble, sve su bliže ostvarenju cilja kojemu teže mjesecima. Naravno, ne samo oni, ali oni u prvome redu. A cilj je srušiti lijevu vladu u Ateni. Siriza i Aleksis Cipras prijete, naime, da će postati opasnim presedanom u Evropi u kojoj sve više vrije. Pobjeda ljevice u Grčkoj dočekana je u neoliberalnim krugovima (možda je čak točnije reći: u središtima financijske moći, odnosno krupnoga kapitala) s primjetnim nezadovoljstvom. Od prvoga dana prorican joj je kratak životni vijek, njezine se ciljeve proglašavalo nerealnima, a sve to zbog toga što je Cipras izvojevao izbornu pobjedu na platformi koja se može sažeti u jednostavnu formulu: nećemo više bespogovorno slušati Evropsku uniju, nećemo pristajati na nastavljanje politike radikalne štednje što nam je nameće Unija, a koja je Grčku bacila u do tada nezapamćenu bijedu. I upadljivo i tvrdoglavo ignoriralo se činjenicu da su baš Ciprasovi prethodnici, oni koji su Evropi bili po volji, držali kormilo Grčke u rukama u vrijeme kada se povećavao vanjski dug i kada su kola krenula nizbrdo.

Izmučenim Grcima platforma Sirize bila je privlačna i jasno je da su njezinim nositeljima iskazali povjerenje. No, mada su i novi ministar financija, Varoufakis, i sam predsjednik vlade obišli već u prvim tjednima ključne evropske metropole, nastojeći postići razumijevanje – ne za nerad, ljenčarenje i neplaćanje poreza (a to je slika koju, dijelom i s pravom, o Grčkoj serviraju zapadni mediji) – nego za nastojanje da se nađe zajednički jezik, kompromis zapravo, između enormno zadužene Grčke i onih kojima bi ona dugove trebala vraćati, na željeno razumijevanje nisu naišli. Umjesto toga i usprkos “ofanzivi šarma” dočekao ih je ledeni prijem, dočekao ih je zid u kojega su mogli udarati, ali kojega nisu mogli probiti.

Suočen s time, Cipras je, vukući neke (ali samo neke!) od najavljenih poteza, ipak pošao putem pravljenja ustupaka, očekujući da će takva politika biti honorirana razumijevanjem i izlaženjem u susret. I to je bila ključna pogreška. Nije dočekao razumijevanje, nego sve tvrđa stanovišta financijaša u čijim je rukama, objektivno govoreći, sudbina njegove zemlje. Evo samo jednoga primjera. Atena je rekla kako neće više pregovarati s tzv. “trojkom”, predstavnicima Evropske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske središnje banke. Omražena “trojka” je Grčkoj nametnula bespogovornu politiku štednje čiji je rezultat katastrofalno pogoršavanje gospodarskog stanja u zemlji (što nitko ozbiljan ne osporava!). Obećanje da će “trojka” biti protjerana bilo je jedno od ključnih u predizbornoj kampanji. No, ubrzo nakon pobjedonosne najave kako se s “trojkom” više neće razgovarati, isti su se predstavnici istih institucija vratili u igru “na mala vrata”, pa se sada u dokumentima što ih je Atena bila prisiljena potpisivati, kako bi dobila toliko potrebne nove tranše financijske pomoći, potrebne za otplatu dugova, umjesto o “trojci” govori o “predstavnicima institucija”. I dalje se s njima pregovara.

No, svaki prijedlog što ga je iznijela grčka vlada, pokušavajući postići (i) za nju prihvatljiv kompromis s kreditorima bio je arogantno odbijen. Ili “nije bio cjelovit”, ili su u njemu “nedostajale brojke”, ili to naprosto nije bilo ono što se tražilo da bude. A prijedlozi (točnije: traženja) kreditora bili su takvi da ih je grčki premijer bio prisiljen čak s govornice parlamenta nazvati apsurdnima. “Veliki ustupak”, koji to uopće nije, jer tako se već postupalo u slučaju nekih drugih zemalja, bio je to da se Grčkoj dozvolilo da ne plati početkom lipnja svotu koja je dolazila na naplatu, nego da čak četiri obroka duga spoji u jedan, s time da ga plati potkraj ovoga mjeseca. A Grčka novaca nema, to već svatko zna, jedva se sa zakašnjenjem isplaćuju plaće i mirovine. Usprkos tome ultimativno se traže smanjivanje mirovina i zahvati na tržištu rada. Cipras je pritisnut uza zid. Bude li dalje popuštao, izgubit će podršku onih koji su glasali za njegovu stranku, a može izazvati i raskol u stranci. Zauzme li nepopustljiv stav, čak i po cijenu izlaska iz euro-zone i proglašavanja državnog bankrota, i opet će izgubiti značajan dio podrške, jer obezglavljeni (a dijelom i prestrašeni) Grci, ne videći perspektivu, sve češće govore kako s Evropskom unijom ipak valja pronaći zajednički jezik (a da vjerojatno ni sami sebi ne žele priznati da bi to značilo povratak na stanje prije pobjede Sirize).

U takvoj atmosferi lukavo se, ali vrlo smišljeno, sve češće plasiraju glasine o tome kako neće biti moguće izbjeći nove izbore, a na tim izborima – u situaciji kakva jest – lijeva opcija teško da može računati na ponavljanje uspjeha. Dođe li, dakle, do izbornog debakla Sirize, neoliberalni će krugovi zadovoljno trljati ruke, jer će to “dokazati” sve što su oni od početka govorili: da ta vlada nema perspektive, da obećava ono što ne može ispuniti, da ima nerealna očekivanja itd, itd. No, glavni će razlog njihova zadovoljstva biti nestanak vlade koja je prijetila da postane opasan (iz njihova ugla gledanja) presedan, da postane primjer u kojega će se ugledati ne samo Španjolska (u kojoj nedavni uspjeh Podemosa na lokalnim izborima najavljuje mogućnost reprize “grčkog slučaja”), ne samo Portugal, nego i stare i važne članice Evropske unije: Italija i Francuska. A to valja spriječiti pod svaku cijenu, kako se bacil neposlušnosti i virus “drugačijeg puta” ne bi širili Evropom. I zato Atena mora pasti.

Neobično je, međutim, kako neoliberalni stratezi, čak i da im ovaj scenarij pođe za rukom, ne uspijevaju shvatiti da je njihovo vrijeme isteklo. Ako je, naime, istina da Cipras kupuje vrijeme (a istina je), onda je barem isto toliko istina da provociranjem stanja u kojem će (demokratski, naravno) pasti vlada u Ateni, vrijeme kupuju Merkel, Schaueble i kompanija. Oni odbijaju shvatiti kako u “evropskom loncu” samo što ne zavrije i kako će – u ne tako dalekoj budućnosti – doći dan kada će se članice Evropske unije (ne nužno samo male) pobuniti protiv terora nekih velikih članica, odnosno administracije iz Bruxellesa. A pobunit će se i protiv toga da Sjedinjene Američke Države igraju ključnu ulogu u odlučivanju o tome tko će biti primljen u članstvo Unije (uz preduvjet prethodnog članstva u Atlantskome paktu). O značenju te uloge može se uvjeriti svatko, tko prati pokušaje balansiranja Srbije i njezinog (ipak) sve očitijeg priklanjanja Zapadu, jer je očito i Srbija (kao svojedobno i Ukrajina) stavljena pred dilemu: ili s nama, ili s njima (samostalno, ta opcija ne postoji).

U podijeljenom svijetu, u svijetu obnovljenoga hladnoga rata, u svijetu kojega aktualni Papa opisuje kao „globalizirani svijet u kojemu smo postali indiferentne globalizirane osobe”, kao “društvo koje je izgubilo iskustvo plača”, u takvome bezosjećajnom društvu koje će do posljednjega dana svojega postojanja znati i htjeti razmišljati samo u kategorijama zarade i profita, ali ne i ljudskih sudbina i patnji, nema razumijevanja za dugoročnu viziju razvoja i napretka, za opće dobro. Što u takvome društvu znači opstanak jedne vlade? Ama baš ništa.

I zato Atena mora pasti.

Tomislav Jakić
Autor 12.6.2015. u 08:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija