Tomislav Jakić: Naši su mediji u najvećem dijelu u rukama apologeta neofašizma

Tomislav Jakić
Autor 19.4.2015. u 08:21

Izdvajamo

  • Da se antifašizam zatire gdje god se i kako god se može, to je - mislim - svima očito. A da usporedo s time ide i proces promicanja neofašizma, u vidu rehabilitiranja ustaštva, odnosno relativiziranja ili negiranja njegovih zločina, i to je očito. Oko toga ne bi trebalo biti nikakvih dilema. No, jednako tako ne bi trebalo i ne smije biti ni dilema oko pogubne uloge što je dobar dio medija u Hrvatskoj ima već godinama u oba spomenuta procesa. Jer, zatiranje antifašizma i promicanje neofašizma provodi se kroz politiku, kroz obrazovni sustav i - kroz medije.

Povezani članci

Tomislav Jakić: Naši su mediji u najvećem dijelu u rukama apologeta neofašizma

Mediji su svojim ekskluzivama i “senzacionalnim otkrićima” zdušno sekundirali sve očitijem trendu kojemu je krajnji cilj bio učiniti netoleranciju, nacionalnu isključivost, ukratko: ustaštvo, a to znači naci-fašizam, društveno prihvatljivim, a antifašizam – uz etiketu komunizma, što je, ponavljam, golema neistina – izopćenikom iz društva.

Na Okruglom stolu o antifašizmu danas koji se u organizaciji Društva antifašista otoka Raba održao u Rabu, govorio je,  između ostalih, bivši predsjednik RH Stipe Mesić, ugledni  novinari i pisci: Tomislav Jakić, Zdravko Zima, Drago Pilsel i drugi. 

Izlaganje Tomislava Jakića prenosimo u cjelosti. 

tomislav Jakić

Tomislav Jakić

“Organizatori ovoga Okruglog stola nisu me uopće trebali nagovarati da prihvatim poziv i kažem koju riječ unutar teme “Važnost antifašizma danas”. Zahvaljujući predsjedniku Mesiću ja jesam bio gotovo puno jedno desetljeće i u politici, makar kao servis onoga koji je politiku vodio, ali ja sam bio i ostao – novinar. Zato sam smatrao i svojom dužnošću da s vama podijelim svoja razmišljanja o tome koja je i kakva uloga medija u Hrvatskoj u zatiranju antifašizma i promicanju neofašizma.

Da se antifašizam zatire gdje god se i kako god se može, to je – mislim – svima očito. A da usporedo s time ide i proces promicanja neofašizma, u vidu rehabilitiranja ustaštva, odnosno relativiziranja ili negiranja njegovih zločina, i to je očito. Oko toga ne bi trebalo biti nikakvih dilema.

 No, jednako tako ne bi trebalo i ne smije biti ni dilema oko pogubne uloge što je dobar dio medija u Hrvatskoj ima već godinama u oba spomenuta procesa. Jer, zatiranje antifašizma i promicanje neofašizma provodi se kroz politiku, kroz obrazovni sustav i – kroz medije.

Da budem još precizniji: mediji su servis koji u ta oba za našu budućnost tako opasna procesa imaju ulogu indoktriniranja najšire javnosti.

Vi znate da smo godinama suočeni s galamom o tome kako medijima u Hrvatskoj gospodare ljevičari, komunisti, djeca komunista, udbaši i tome slično. Glupost! Sva ta vika svodi se na onu poznatu: drž’te lopova, sve je to dimna zavjesa kojom se prikriva istina.

A istina jest da je većina medija u Hrvatskoj u rukama desnice, ili onih koji s desnicom šuruju, odnosno o njoj ovise.

U tome smislu situacija je daleko lošija danas, nego što je bila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Tada se desnica tek počela probijati u svijet medija, uz pomoć konvertita, naravno, tada je – pod vidom slobode govora i novoga pristupa informiranju – inauguriran govor mržnje, čijoj reprizi i renesansi sada svjedočimo. Tada se odustalo od komentara zasnovanih na činjenicama, a na njihovo su mjesto došli komentari i analize zasnovani na predrasudama i klišeima.

Tada je objektivnome novinarstvu, mada se novinarstvu u vrijeme Jugoslavije što-šta može prigovoriti, došao kraj.

Ako kažem da je situacija danas lošija, no što je bila tada, kakva je ona uistinu? Rječju: poražavajuća, zabrinjavajuća i zastrašujuća.

Većina naših medija u rukama je poslušnih, ili egzistencijalnom ucjenom na posluh prisiljenih “novokomponiranih” novinara od kojih najveći broj nije savladao ni osnove zanata. Osim što su neprofesionalni, naši su mediji i bespovratno amerikanizirani u najlošijem smislu te riječi. Preuzeli smo čak i kovanicu “info-zabava” koja je nešto poput drvenog željeza; jedno s drugime ne ide, želite li posao obaviti ozbiljno i korektno.

No, tko to danas želi? I tko bi mogao – čak i da želi?

Informiranje je pretvoreno u lov na jeftine senzacije, u bjesomučnu utrku za njima i za time da ih se prvi objavi, a sve je to ne u funkciji informiranja građana, pogotovo ne objektivnog informiranja, nego isključivo u funkciji stjecanja profita.

Novac i interes određuju što je vijest, a ne događaj.

Dakle, o nečemu neće biti izviješteno zato što je to objektivno potrebno, naprosto zato da bi građani znali, nego zato što to odgovara vlasniku medija, oglašivačima, ili utjecajnim vlasnikovim prijateljima koji su nerijetko u političkim vodama.

Prva je žrtva takve medijske politike – istina.

Istina kao da više nikoga ne zanima. Vijest nije dobra, ako je istinita, nego ako sadrži nešto, što potpada pod kategoriju “senzacije” ili “otkrića”, još bolje “onoga o čemu se u vrijeme komunizma nije smjelo govoriti.” I tu dolazimo do odnosa prema antifašizmi i fašizmu, odnosno neofašizmu.

Budući da je polazišna točka kako do 1990. ništa, ama baš ništa, ni u kojem području nije valjalo (što je već, samo po sebi, golema neistina) kurentna roba postaju i “nove istine” o Drugome svjetskom ratu. Političku podlogu tome dala je zlosretna Tuđmanova ideja o svehrvatskoj pomirbi što se, u režiji profašističke emigracije koja ga je svesrdno podržavala, trebala pretvoriti u zakašnjeli trijumf onih koji su izgubili u Drugom svjetskom ratu.

I, naravno, u poraz stvarnih ratnih pobjednika.

Umjesto da se homogenizaciju u borbi za neovisnost tražilo u antifašizmu, našlo ju se – mada to nikada nitko javno nije rekao – u fašizmu. Ako mene pitate, sunovrat medija u Hrvatskoj počeo je objavljivanjem reportaže s Bleiburga u programu Hrvatskog radija, u vrijeme izbora godine 1990. Tu je, bez ikakve rezerve, bez i najmanjeg otklona, objavljen razgovor sa zapovjednikom jasenovačkog logora Dinkom Šakićem koji je ponosno izjavio kako bi – da ponovo živi – ponovio sve što je u prošlosti uradio.

Usput, samo da vas podsjetim: pod međunarodnim pritiskom Hrvatska je kasnije morala suditi tome istom Šakiću koji je, nakon što je umro u zatvorskoj bolnici, pokopan u ustaškoj uniformi i uz preporuku svećenika koji je vodio pogreb da “hrvatska mladež u njemu nađe uzor”.

Od trenutka kada se notornom ratnom zločincu ustupa medijski prostor i kada mu se dopušta da kaže kako bi i u novome životu ponovio sve iz dosadašnjega, dakle i ratne zločine, otvorena su vrata “novim istinama” o tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Počinje revizija, prekrajanje povijesti. Ostarjeli ustaški funkcioneri koji se vraćaju u Hrvatsku dobivaju priliku, dapače poziva ih se kao ugledne goste u medije, da javnosti napokon kažu “kako je to zaista bilo”.

U isto vrijeme žrtve antifašizma i antifašistički borci kojima je, jednima i drugima, prišivena etiketa komunizma (nedavno sam pročitao i tvrdnju kako je antifašizam komunistički spin), postali su nepoželjne osobe u društvu, pa i u medijima. Ta nepoželjnost, odnosno nepoćudnost očitovala se ne samo u blokiranim medijima, nego i u gotovo tri tisuće uništenih spomenika antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma, a da nikada nitko nije odgovarao ni za jedno miniranje, ni za jedno rušenje.

Očitovala se i u rezanju tzv. stečenih prava borcima i invalidima Narodno-oslobodilačke vojske, o čemu su izvještavali samo rijetki, a kako je vrijeme prolazilo – sve rjeđi.

Očitovala se u gromoglasnoj šutnji o maltretiranju pripadnika srpske manjine, od prisiljavanja na potpisivanje izjava lojalnosti (kao da su oni već samom svojom nacionalnom pripadnošću obilježeni kao potencijalni neprijatelji), preko ubijanja i zatvaranja u logore za koje ni danas još ne postoji spremnost da se prizna njihovo postojanje, pa do izbacivanja ljudi iz kuća i stanova.

I očitovala se, napokon, i u javnim, medijskim prozivanjima “neprijatelja” koji to najčešće nisu bili, ali su neki takve prozivke platili glavom, kao i u besramnom zagovaranju nacional-šovinizma kao – na primjer – kada se podjela Mostara na hrvatski i muslimanski dio “branila” tvrdnjom kako se i u New Yorku zna u kojem dijelu grada žive crnci, a u kojemu bijelci.

Mediji su svojim ekskluzivama i “senzacionalnim otkrićima” zdušno sekundirali sve očitijem trendu kojemu je krajnji cilj bio učiniti netoleranciju, nacionalnu isključivost, ukratko: ustaštvo, a to znači naci-fašizam, društveno prihvatljivim, a antifašizam – uz etiketu komunizma, što je, ponavljam, golema neistina – izopćenikom iz društva.

Nije se pitalo što je istina, bitno je bilo da je drugačije od onoga “jučerašnjega” i da je umotano u celofan antikomunizma.

U tome “pakovanju” gorku pilulu neofašizma u Hrvatskoj spremno je progutala i međunarodna zajednica, posebno Evropska unija koja u svojim novim članicama tolerira iste takve trendove, dok ih u starim članicama, Njemačka je tu na prvome mjestu, energično suzbija. No, kako je Hrvatska prije no što je postala punopravna članica na svim područjima od Evropske unije dobila “zeleno svjetlo”, danas nitko u Uniji nema osnove, sve kada bi i htio, da nas proziva.

A Hrvatska je, zahvaljujući medijima i publicističkoj djelatnosti, ali i nebrojenim desnim portalima, doslovno preplavljena valom povijesnog revizionizma i šovinizma. Ne preza se ni od najočitijih laži, a ako se nekoga, na primjer zbog čvrstog antifašističkog stava, želi difamirati, u tekstovima kojima se to čini nije teško prepoznati prste obavještajnih službi. Drugim riječima: i državne institucije sudjeluju u toj raboti, pri čemu je sasvim jasno da to ne rade s blagoslovom Vlade, nego iza njezinih leđa.

Nedoučeni, nedovoljno obrazovani i – reći ću još jednom – egzistencijalno ucijenjeni novinari prihvaćaju bez rezerve ono što im se servira ili naređuje, prepisuju iz izvora na internetu koji su krajnje dubiozni i nepouzdani, a društvene mreže pretvaraju se nerijetko u poprišta unaprijed izgubljene bitke za očuvanje istine.

Navest ću samo dva primjera. U jednoj raspravi o Titu, naravno jednome od 10 mega ubojica 20. stoljeća, to je danas koliko uvriježena, toliko i dalje sve agresivnije nametana ocjena, postavilo se i pitanje njegove držaničke veličine u kontekstu prisustvovanja nekih dvjestotinjak stranih državnika pokopu u Beogradu. I na to jedan od ovih koji su u posljednjih 25 godina “saznali” sve što trebaju znati o novijoj povijesti, napiše: “To uopće nije istina. To je izmišljotina jugonostalgičarskih novinara s početka devedesetih godina”.

Drugi primjer: autor koji pozitivno govori i o Titu, i o NOB, i o antifašizmu, napiše, govoreći o tome istom pokopu, kako je njemačku delegaciju vodio šef diplomacije Hans Dietrich Genscher koji će kasnije imati veliku ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske. Slučajno autora poznam i upozorio sam ga na to da su njemačku delegaciju vodili savezni predsjednik Carstens i kancelar Schmidt, a da je Genscher bio tek treći. Čovjek mi je rekao: “Našao sam takav podatak u jednome tekstu na internetu.”

Dakle: laže se po potrebi, po naređenju, iz neznanja, iz zle namjere i iz goleme mržnje prema svima koje se može opisati kao “druge i drugačije”. To je “istočni grijeh” hrvatskih medija, kažem još jednom: većine, jer postoji nekoliko časnih iznimki. Ali, kao i uvijek, i ovdje iznimke samo potvrđuju pravilo.

A pravilo, odnosno istina jest da je hrvatska medijska scena najprije šuteći na prve sramežljive, onda sve hrabrije, a danas već krajnje agresivne i prijeteće korake usmjerene prema rehabilitaciji ustaštva, tj. naci fašizma, te ubrzo i sama aktivno sudjelujući u tome, odigrala kobnu i sudbonosnu ulogu u zatiranju antifašizma i u mijenjanju percepcije što je dobar dio javnosti ima o antifašizmu i veličini i vrijednosti antifašističke borbe, kao i njezinoga vođe, maršala Tita.

Trend o kojemu govorim traje četvrt stoljeća. Šteta što je učinjena teško da se može popraviti. a ako se i može, u samoj Hrvatskoj nema snaga koji bi to mogle učiniti. Ima pokušaja, ali za ispraviti učinjenu štetu potrebno je mnogo više od pokušaja.

Naši su mediji u najvećem dijelu u rukama apologeta neofašizma, iskrenih ili neiskrenih, to je svejedno. Takvi apologeti neofašizma djeluju pod geslom slobode javne riječi i demokracije.

Pozivajući se na isto geslo, parolu koja izrečena iz njihovih usta nije drugo nego šuplja fraza, oni negiraju trajnu vrijednost antifašizma, odričući mu ljudski i civilizacijski karakter i svodeći ga samo na borbu u Drugom svjetskom ratu, a tu se borbu provlači kroz blato optužbi za tzv. komunističke zločine.

Tako stvari stoje, odnosno takvima ih ja vidim.

Nisam pesimist, nego realist i žao mi je što vam nisam mogao reći nešto drugo”, kazao je u svom izlaganju Tomislav Jakić.

Tomislav Jakić
Autor 19.4.2015. u 08:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija