TREBAMO LI PRIHVATITI IZBJEGLICE?

tačno.net
Autor 3.10.2015. u 12:22

Izdvajamo

  • Da je ta naša nevoljna Evropa i inače "zapadnjačka civilizacija" (dok je još bila u prilici) izgradila i utvrdila svoj etos na čvrstim temeljima vlastite duhovne tradicije, ne bi se bila takva kakva je danas, nesposobna, nepokretna, pogubljena u vrtlogu događaja, i ne bi imala problema kakvih danas ima, ni onih s izbjeglicama sa Bliskog Istoka i odalje, ni onih sa samom sobom, nego bi jednostavno funkcionirala, bavila se razvojem i znanstveno-tehnološkim i općedruštvenim, unapređivala bi okolnosti života svojih građana, a zasigurno i stanovnika drugih krajeva svijeta i vladao bi mir. A ovako je slala svoje ljude na druge kontinente da bi stvorili njezina "kolonijalna carstva" - brinuli se za njezine (tobožnje) "strateške interese" i opljačkali što se opljačkati može, pri čemu su se prema tamošnjem žiteljima odnosili neljudski, kao prema nižim bićima (jer naša "humanost" je jedno, a naš "biznis" nešto drugo). Pa ako su dakle njihove zemlje mogle primati naše ljude, što onda naše zemlje ne bi mogle primiti njihove? Ako nadalje i dan-danas šaljemo svoje vojnike u misije "širenja demokracije", koji u njihove zemlje ulaze dakako bez pasoša i viza, ne bi li onda i naše zemlje trebale pustiti njihove obitelji da ovamo uđu bez pasoša, viza i bilo kakvih drugih dokumenata. Njima je demokracija, uostalom, bila obećana, pa sad, ako je ne mogu imati u svojim zemljama, neka je imaju ovdje kod nas. A što se pak tiče "straha od terorizma", "islamizacije" i sl., i tu bi bio red uspostaviti neku ravnotežu. Sigurno je, na koncu, da su naši vojnici puno opasniji za ondašnje lokalce, nego su njihove izbjegle obitelji opasne za nas ovdje, u Evropi, pa čak i kad bi svi ti muškarci, žene i djeca odreda bili operativci Al Kaide ili ISIS-a.

Povezani članci

TREBAMO LI PRIHVATITI IZBJEGLICE?

Foto: M.S. Reuters

Da je ta naša nevoljna Evropa i inače “zapadnjačka civilizacija” (dok je još bila u prilici) izgradila i utvrdila svoj etos na čvrstim temeljima vlastite duhovne tradicije, ne bi se bila takva kakva je danas, nesposobna, nepokretna, pogubljena u vrtlogu događaja, i ne bi imala problema kakvih danas ima, ni onih s izbjeglicama sa Bliskog Istoka i odalje, ni onih sa samom sobom, nego bi jednostavno funkcionirala, bavila se razvojem i znanstveno-tehnološkim i općedruštvenim, unapređivala bi okolnosti života svojih građana, a zasigurno i stanovnika drugih krajeva svijeta i vladao bi mir. A ovako je slala svoje ljude na druge kontinente da bi stvorili njezina “kolonijalna carstva” – brinuli se za njezine (tobožnje) “strateške interese” i opljačkali što se opljačkati može, pri čemu su se prema tamošnjem žiteljima odnosili neljudski, kao prema nižim bićima (jer naša “humanost” je jedno, a naš “biznis” nešto drugo). Pa ako su dakle njihove zemlje mogle primati naše ljude, što onda naše zemlje ne bi mogle primiti njihove? Ako nadalje i dan-danas šaljemo svoje vojnike u misije “širenja demokracije”, koji u njihove zemlje ulaze dakako bez pasoša i viza, ne bi li onda i naše zemlje trebale pustiti njihove obitelji da ovamo uđu bez pasoša, viza i bilo kakvih drugih dokumenata. Njima je demokracija, uostalom, bila obećana, pa sad, ako je ne mogu imati u svojim zemljama, neka je imaju ovdje kod nas. A što se pak tiče “straha od terorizma”, “islamizacije” i sl., i tu bi bio red uspostaviti neku ravnotežu. Sigurno je, na koncu, da su naši vojnici puno opasniji za ondašnje lokalce, nego su njihove izbjegle obitelji opasne za nas ovdje, u Evropi, pa čak i kad bi svi ti muškarci, žene i djeca odreda bili operativci Al Kaide ili ISIS-a.

Piše: Zdenko Kremer

Pitanje iz naslova ovoga teksta, trebamo li dakle prihvatiti izbjeglice sa Bliskog Istoka, a tu su i izbjeglice odnosno migranti sa nešto daljeg Istoka i iz Afrike, koji su zadnjih mjeseci u posebno velikom broju nahrupili u Evropu – trebamo li ih dočekati otvorenih ruku i otvorena srca, smjestiti ih na prikladan način u našim gradovima ili selima, pobrinuti se da im sve blagodati “zapadnjačke civilizacije” postanu dostupnima i na koncu ih učiniti ravnopravnim građanima “Evropske zajednice naroda” – danas je predmet mnogobrojnih osvrta, analiza, diskusija, polemika u domaćim i inozemnim medijima. Mišljenja su podijeljena – tako recimo Angela Merkel, papa Franjo, biskup Uzinić, Ruža Tomašić i Miljenko Jergović kažu Da, dok David Cameron, Viktor Orban, Damir Kajin, Željka Markić i Davor Domazet-Lošo kažu Ne. Zanimljivo je inače primjetiti kako onaj po hijerarhiji viši dio katoličkog klera, barem u nas, na ovo pitanje odgovara potvrdno, dok velik dio vjernika (ili bar onaj medijski eksponirani dio), odgovara niječno, pa čak i napada svoje duhovne poglavare zbog njihove solidarnosti s izbjeglim ljudima.

Još je zanimljivije, po našem mišljenju, razmotriti kako će na ovo pitanje odgovoriti jedan (idealnotipski) “mali čovjek”, “obični građanin” Republike Hrvatske odnosno Evropske Unije, dakako, sam sebi, s obzirom da ga, za razliku od ovih gore navedenih, nitko nikada nizašto ne pita. Za koju će se stranu on opredjeliti? Premda je ovo pitanje formulirano vrlo neprecizno, i premda bi odgovor na njega trebao, dakako, biti statističke naravi, nižepotpisani autor smatra da ipak ima smisla odgovoriti jednoznačno, tj. da nećemo puno pogriješiti ako pretpostavimo da će se taj naš “mali čovjek” suglasiti s onom drugom petorkom. Ali ne zato što bi bio bezosjećajan prema drugim ljudima ili zato što s naznačenom petorkom dijeli isti rezon pri razmatranju aktualne izbjegličke krize u Evropskoj Uniji i nekim Uniji perifernim zemljama ili zato što im “vjeruje”. “Mali čovjek”, naime ne vjeruje ni jednima ni drugima, ne vjeruje zapravo nikome od “onih gore”. On jako dobro shvaća kako je ono Da prve petorke, skupa s gomilama srcedrapateljnih svjedočanstava i humanitarističkih argumenta samo prozirni politikantsko-propagandistički iluzionizam, premda istovremeno osjeća (ako posjeduje određenu mjeru senzibilnosti) kako ni s onim Ne nešto nije u redu. Međutim na prilično rezolutno Ne nuka ga surova zbilja u kojoj živi, on zna da ni Merkelicu, ali ni Camerona ili Orbana, ni Tomašićku, ali ni Kajina ili Markićku ne brine mnogo to što će se danas-sutra on ili njegovo dijete morati natjecati za posao s nekim promućurnim Sirijcem ili Afganistancem – neki su od onih gore (navedenih) zbog toga možda i zadovoljni, dok su neki zasigurno zabrinuti; Papa Franjo i biskup Uzinić zabrinuti su sigurno, no ta je briga posve drugačije prirode od vlastite brige našeg “malog čovjeka”. Merkelicu ili bilo kojega iz evropske i svjetske političarske kaste u principu neće puno zabrinjavati ni ako će danas-sutra taj naš “mali čovjek” ili njegovo dijete biti primoran tući se na ulici s nekom mrcinom od Sirijca ili Afganistanca za komad kruha. Vjerojatno ih neće puno brinuti ni kad se za taj komad kruha budu i ubijali; ubijaju se i danas ljudi za komad kruha, pa nitko od moćnika ne reagira. Oni i tako prebivaju negdje drugdje, a za slučaj da im se košmar u kojemu žive mnogi “mali ljudi” previše približi, tj. ugrozi ih na ovaj ili onaj način, na raspolaganju su im njihovi dronovi, policijski ili vojni.

Potvrdan odgovor naših i evropskih političara, kao i nekih drugih medijski eksponiranih ličnosti na naslovno pitanje neiskren je, ili bolje rečeno neautentičan, ne samo iz upravo navedenog razloga, takav je već i stoga što je, “politički korektan” odnosno što se pri odlučivanju o tom pitanju mnogi od njih – a osobito to vrijedi za naše (hrvatske) političare – drže principa tzv. “političke korektnosti”, a ovaj princip predstavlja imperativ u javnom govoru koji govorniku oduzima pravo da govori iskreno, otvorena srca. Takav je također i stoga što je medijsko posredovanje informacija takve prirode da uklapa ljude u već gotove sheme u kojima je njihova iskrenost, moralnost ili bilo koja vrlina zapravo nebitna. No treba naglasiti kako niti niječan odgovor, nekih drugih političara odnosno javnih osoba, nije nimalo autentičniji. Taj je odgovor, kao “politički nekorektan”, samo malo zanimljiviji za našu analizu – s obzirom da pokazuje dosege koncepta “političke korektnosti” čiji je javni i svaki drugi imperativ u ovom slučaju ipak prekršen. No nije nimalo čudno što taj imperativ može biti prekršen i što se krši glatko bez mnogo problema. Objašnjenje ove mogućnosti leži u “fleksibilnosti” etike političke korektnosti, koja je, s obzirom da ne samo da nije utemeljena na dubokim metafizičkim principima, nego nekih iole ozbiljnijih temelja uopće niti nema, podložna relativizacijama (pa kao takva predstavlja jednu posebnu vrstu pseudoetike – prvobitno namijenjene sferi “javnosti”, koja se iz ove sfere, silom okolnosti, proširila na druge vidove društvenog, pa i privatnog života). Jasno je da u toj i takvoj pseudoetici nekorektnost može postati korektnom ako je dovoljno moćna, no da se također može i održati, u sukobu s korektnošću, ako joj je moć manja, ali ipak dostatna. Primjer ove “manje ali dostatne moći” jest primjerice moć madžarskog predsjednika Orbana u odnosu na moć bruxelleske elite.

No, kako rekosmo, našemu “malom čovjeku” zasigurno se čini sumnjivim i ono “Ne” nekih političara i javnih ličnosti, jer vjerojatno naslućuje da se tu u najvećoj mjeri radi o ulagivanju upravo takvima kakav je on sam. I sad je samo pitanje hoće li ove ličnosti kod njega izgubiti povjerenje zbog toga ulagivanja (jer što bi ono njemu bilo potrebno) ili će se naš “mali čovjek” osjetiti ponosnim što je, eto, i on jedan od njihovih istomišljenika, što i on rezonira tako lucidno, baš kao i ta “pametna gospoda” – jer čovjek ipak osjeća potrebu za pripadanjem manje ili više formalnim skupinama istomišljenika, pa će im se rado pridružiti, makar i djelomice sumnjao u njihove stavove i namjere.

Ako ovo drugo ipak nije slučaj tada će možda javno Ne i Ne “maloga čovjeka”, kao odgovori na naslovno pitanje, stajati jedno u odnosu na drugo čak i dalje nego što stoje javno Ne i javno Da. Što je još jedna ilustracija kako su u “košmarnoj složenosti” suvremenog života, Da i Ne pojedinca, a pogotovo “javne ličnosti” ili “javnosti uopće”, nešto mnogo više od ili logičkih konstanti, poput binarne jedinice i nule u elektroničkim krugovima CPU-a ili memorijskih čipova naših računala. No ovdje treba primjetiti kako je Ne “maloga čovjeka” ipak mnogo jednostavnije, prostodušnije i iskrenije – pa makar bilo motivirano kojekakvim neutemeljenim strahovima koje dežurni “teoretičari zavjere” šire eterom – i od onog drugog Ne (javnog), a i od skoro svega ostalog što se vrti u vrlom novom svijetu medijskih prikazanja današnjice. A svako komplicirano “Da” ili “Ne”, kao što znamo, “od Zloga dolazi”. Uistinu, nije teško uočiti kako je ova kompliciranost, kao jedan od vidova ranije spomenute “neautentičnosti” odgovora na naše pitanje (s naznačene instance), rezultat činjenice da briga “onih gore” za izbjeglice nema, kako već rekosmo, neke direktnije veze s njihovom osobnom humanošću i moralnošću, odnosno “principijelnošću”, nego da se radi o “sistemskom humanizmu”, sukladnom pravilima “političke korektnosti”, koji je zapravo nametnut “izvana”, a koji javno može biti odglumljen kao osoban iz ovog ili onog razloga, recimo iz razloga pedagoškog utjecaja na svjetinu. Slično kao što neki osobniji angažmani političkih ili estradnih, pa i intelektualnih zvijezda oko “rješavanja humanitarne krize” predstavljaju naprosto korištenje još jedne prilike za njihovu samopromociju, za skupljanje bodova kod svoje klijentele zahvaljujući kojoj svi oni i jesu ono što jesu i žive tako kako žive (da nije onda se za takve stvari uopće ne bi ni čulo). No u svemu tome nije teško uočiti i dublji podtekst, posvijestiti da su recimo ladanjska kuća ili mjesećna plaća od 7000 eura nekog političara odnosno političarke iz bogate Skandinavije, stavljeni na raspolaganja izbjeglicama, mnogo manje značajne kao humane geste, a mnogo više kao indikacije dubokih proturječja našeg civilizacijskog razvoja, da su najprije odraz neprimjerenosti ekonomsko-političkog poretka koji se nameće globaliziranom čovječanstvu, posebno u zadnja dva-tri desetljeća iz svjetskih centara moći, poretka koji je apsolutno neodrživ i koji prijeti urušavanjem ekonomske i društvene strukture na planetarnoj razini, a tek onda iskaz želje da se pomogne ljudima u nevolji. Nije ovdje stvar u tome što su Skandinavci bogati, a Sirijci siromašni, objašnjenje ove razlike leži, dakako, u brojnim okolnostima života u te dvije zemlje, počevši od geopolitičkih čimbenika, pa sve do kulturoloških utjecaja na njihova društva tokom stoljeća i tisućljeća njihove povijesti, koje moramo prihvatiti kao realnosti; sam čin navedenih Sjevernjaka za svaku je pohvalu, no taj se čin očito instrumentalizira, prvenstveno u svrhu lažnog umirenja kolektivne savjesti i stvaranja medijske magle zbog koje se ne uočava pravi problem – činjenica da u današnjem svijetu oni bogati postaju još bogatiji, dok se one najsiromašne namjerno tjera u smrt – pri čemu im nitko uistinu ne želi pomoći, premda je to u ovim današnjim uvjetima sasvim moguće. I tu negdje leži paradoks naše “humanosti” odnosno “spremnosti da pomognemo ljudima” – nahranit ćemo izbjeglice, pomoći ugroženima, možda i agitirati da budu primljeni u naše zemlje kao ravnopravni građani; ako nisu tu negdje u blizini poslat ćemo im pomoć u ovom ili onom obliku, preko Crvenog križa, Caritasa ili na neki drugi način, ali će oni koji najviše stradaju, ginu po pustarama Sirije, Libije, Iraka ili Afganistana ili pak umiru zbog neadekvatnih uvjeta života i rada negdje u Africi ili Aziji ostati potpuno izvan medijskog, odnosno našeg vlastitog fokusa; oni su otpisani, nepostojeći usprkos tome što (još uvijek) postoje. Medijsko fokusiranje ljudskih realnosti – koje jest neizbježno, ali se očito masovno koristi u propagandističke svrhe ili, bolje rečeno, upotrebljava kao oružje u psihološko-propagandnom ratu koji traje već desetljećima – danas, četvrt stoljeće nakon pada “Istočnog bloka”, nesumljivo ima daleko ambicioznije i osebujnije zadatke i forme nego ih je imalo u doba “Hladnog rata” (mnogo snažniji utjecaj na ljude od uobičajene propagande postiže se djelovanjem na “svjetonazorsku matricu”, putem kojega se formiraju odnosno modificiraju i one temeljne postavke čovjekovog jastva te tako modelira njegovo ponašanje u realnom svijetu).

Sigurno je da paradoksalnost naravi naše “humanosti” (odnosno njezinih “standarda”) ima zahvaliti upravo takvim utjecajima; možda je čak jedan od ciljeva ovoga djelovanja učiniti našu “humanost” tj. naš osjećaj za “druge” (koji u tom filmu trebaju i ostati “drugi”) upravo takvom, paradoksalno apstraktnom, vezanom uz slike odnosno “predstave”, a ne uz konkretne ljude i odnose među ljudima. A lako bi bilo moguće da je ova paradoksalnost samo nuspojava nečijeg nastojanja da se (i) naša osobna humanost standardizira, učini “sistemskom”, zamijeni laboratorijski proizvedenim surogatom humanosti, kao što se naš moral pokušava zamijeniti surogatom koji se zove “politička korektnost” ili što se obrazovanje naše djece nastoji zamijeniti nečim što se zove “World Core Curricula”. Međutim, nema sumnje da ova vrsta humanosti neće premostiti procjepe koji dijele različite ljude nego će ih, naprotiv, još više produbiti – a i za očekivati je da se oni produbljuju kad u međuljudskim kontaktima nema one ljudske spontanosti, prirodnosti u kojoj se najbolje očituje naša iskrenost, osnova našega međusobnog povjerenja, jer kroz ovakvu izvana nametnutu dresuru i manipulacije osobnošću u čovjeku najprije biva ubijeno ono najbolje (dok ono najgore ostane).

No nema to veze, naša će humanost, altruizam, širokogrudnost i plemenite namjere, usprkos svemu ostati neupitnima, jer, evo, o njima pohvalno govore čak i na televiziji. Dok ćemo istovremeno do apsurda razvijen kompetitivni sustav socioenoekonomskih odnosa u kojemu se događaju strahovite nepravde i ponižavanja ljudskih bića, skupa s brojnim drugim njegovim izopačenostima, ako je nama samima ipak “dobro”, smatrati prikladnim, prirodnim, normalnim, možda čak i najboljim mogućim, usprkos svemu što on proizvodi – a proizvodi najprije ljudsku nesreću, i to u pretjeranim količinama, a tek onda sve ostalo. A ako ga takvim i ne smatramo, mirno ćemo ga opsluživati bez imalo grižnje savjesti ili pomisli da u tome (našem načinu života) ima nečega pogrešnog.

Na ovom mjestu dobro bi bilo ponoviti kako smo u ovoj priči o “pokvarenosti sustava” ili “grijehu struktura” što bi rekao kardinal Bozanić, mi sami daleko od toga da bi bili “nevini”, “iskupljeni” našom možebitnom “humanošću” tj. “pomaganjem ljudima u nevolji” – pogotovo ako nam je dano do sita uživati u njegovim okrvavljenim plodovima – nego da smo zapravo svi odgovorni za sve, te da se pojedinačna odgovornost ne može derogirati tako da naprosto pustimo toj našoj “humanosti” da se iživi na nama vidljivim slučajevima onih “potrebitih”, dok se teškim pitanjima koja se tiču sukusa problema nećemo zamarati. Jer problem nije nešto nerješivo, nešto isuviše kompleksno, nešto daleko izvan granica naših “skromnih mogućnosti”, kako nam se to na prvi pogled čini. Nije naime stvar da smo mi nemoćni u odnosu na “sustav” i da je nekakva “borba sa sustavom” uzaludna, nego je problem što u toj borbi trebamo krenuti od seba samih, obračunati se sa svojim vlastitim grijehom, vlastitim egom, vlastitim slatkastim iluzijama o svijetu oko nas i sebi samima, a to je najteže. Jer se ovdje ne radi o suprotstavljanju “sustavu” kao nečemu što nas ugrožava “izvana”, nego u prvom redu o borbi protiv vlastitih demona koji su suštinsko oživotvorenje toga “sustava” samog.

Nažalost, naša javnost o ovim temama, dakako, šuti kao zalivena (jer je prisiljena šutjeti), pa se u svijesti pojedinca problemi ovakve vrste reflektiraju na veoma različite načine. Zbog toga je vjerojatno da naš “mali čovjek” zapravo ne zna što bi o svemu tome mislio. Možda u svome nesnalaženju potone u rezignaciju ili počne u sebi gajiti ksenofobiju ili kakav drugi oblik mržnje ili ogorčenosti, a možda jednostavno izgubi svaki interes i postane ciničan promatrač zbivanja oko sebe. Tako ispada da su za mržnju, ksenofobiju, ravnodušnost, tupu ili ciničnu bezosjećajnost, toliko prisutne u našem društvu, u značajnoj mjeri odgovorni i oni medijski djelatnici koji se upravo na tu ksenofobiju ili mržnju, ravnodušnost ili bezosjećajnost običnih, “malih ljudi” toliko obaraju u svojim tekstovima. Jer riječi, makar bile i one prave, izvan primjerenog konteksta na znače mnogo.

Zanimljivo je i inače promatrati licemjerje i prijetvornost medija koji tako pomno prate “izbjegličku krizu”, zabavno je slušati njihove priče o “evropskim principima i vrijednostima”, kao i svemu ostalom što za naše kolumniste i komentatore društvenih zbivanja znači mnogo, a za našega “malog čovjeka” znači malo ili ništa – jer njemu, za razliku od onih prvih i nisu namijenjeni. Instruktivno je proučavati sve te procjepe, ponore koji dijele sirijskog izbjeglicu i bruxelleskog birokrata ili recimo našeg “malog čovjeka” i nekoga od “vodećih hrvatskih komentatora društvenih zbivanja”. Nema sumnje da su ovi procjepi jedan od razloga zbog kojih suvremeni mediji teže “totalitarnosti” tj. nastoje generalizirati stvari i izgraditi cjelinu slike svijeta koja se posreduje putem etera, s obzirom da se u tako širokoj shemi sve ove pukotine slabo razaznaju. Međutim, kao što znamo, kapaciteti su i medija i njihovog auditorija za pošteno odrađivanje ovakvog posla daleko nedostatni (jer za laganje su potrebni daleko veći kapaciteti nego za govorenje istine). I onda, u takvim naporima, ispadne svašta.

Vjerojatno se i iz ovog razloga u našim medijima tako dobro očitava ono i inače uvriježeno nepoznavanje i nepriznavanje složenosti svijeta i pojedinačnog ljudskog života, ona u nebo vapijuća površnost kojom se (okom kamere ili vrškom pera) prelazi preko zbivanja oko nas. Otud nesumnjivo i već razglabane maglovite opreke između “Da” i “Ne” raznih vrsta, skupa s argumentima koji se vrte u začaranim krugovima opskurnih “medijskih strahova” prikazivanih kao “strah od terorizma” ili “strah od totalitarizma”, “strah za egzistenciju” ili “strah za budućnost”, premda se naslućuje kako se radi o “strahu od raskrinkavanja”. I tako se naši mediji, pa i javnost uopće, vrte u svojim samonametnutim strahovima i nelagodama, dok ona prava, ključna pitanja ostaju po strani.

Mnogo je medijskog zgražanja pred par tjedana izazvala slika mrtvog dječačića kojega je more izbacilo na plažu jednog poznatog turskog ljetovališta (koja je do danas vjerojatno zaboravljena, zatrpana mnogobrojnim drugim medijskim prizorima). Slika je bila interpretirana na razne načine i mnogi su iz nje izvodili poziv na našu zajedničku odgovornost. No zanimljivo je da su se nad ovom slikom najviše zgražali upravo oni koji inače gorljivo zagovaraju moralni relativizam i pseudoetike “novog vrlog svijeta” koje dopuštaju ili čak promiču ubijanje nerođene djece. Nije li to sad malo neobično da smo zabrinuti zbog smrti sirijske djece, dok svoju vlastitu djecu ubijamo bez imalo grižnje savjesti? Dakako, bez zadrške trebamo posvijestiti vlastitu odgovornost i za ovu smrt, no prije toga bismo morali posvijestiti vlastitu odgovornost za svoju djecu i sebe same. Ne bi li se, uostalom, ova slika sasvim dobro mogla interpretirati i kao podsjetnik na ovaj strašni zločin suvremene Evrope, kao precizna ilustracija onoga što se događa s našom “suvišnom djecom”, suvišnom (nama) na jednak način kao što je bio i mali nesretni Sirijac kurdskog porijekla imenom Aylan al Kurdi. S jedinom razlikom što je on završio u moru, dok nerođenu djecu bace u kanalizaciju. Je li možda zbog toga baš naznačena slika postala toliko upečatljiva za evropsku javnost?

A da se ta naša danas priglupo tronuta i zbunjena Evropa na pravi način pozabavila svojim vlastitim moralnim pročišćenjem, da je na vrijeme sanirala svoja etička zastranjenja i razriješila brojne svoje dvojbe ove vrste, ne bi niti imala potrebu da konstruira i retušira slike svoje stvarnosti, interpretirajući ih sukladno svojim trenutnim raspoloženjima i navadama, nego bi njezinim žiteljima bila dovoljna stvarnost sama. I ta bi stvarnost bila bolja. I znalo bi se na koju policu treba staviti prizore “utopljenika”, ako nas ponekad zateknu, i kako ih interpretirati. I onda bi ova naša Evropa znala što i kako, i ne bi se bojala ničega, pa ni ovolikih izbjeglica koji pristižu na njezin prostor, jer nisu oni toliki problem koliki su problem njezina osjetljiva mjesta, dubinski strahovi i grizodušja koje su oni u njoj probudili, a s kojima se ona, takva kakva jest, pokvarena do srži, ne želi suočiti. Sigurno su je oni (izbjeglice) podsjetili da je ostarjela i onemoćala, i da joj je smrt blizu, i da tu njezinu smrt mnogi već naslućuju i iščekuju, i da je ona u “duhovnom smislu” već nazočna, a pomisao na vlastitu smrt kod nje očito pobuđuje paničan strah, jer ona i dalje silno želi živjeti, uživati u svom “besramnom bogatstvu” i “bezmjernom hedonizmu”, uvjerena da je njezin vlastiti život ono jedino i najvažnije, jer nema ničega što ga transcendira, jer nema ideala koji su značajniji od naše vlastite egzistencije i za koje se vrijedi žrtvovati potpuno; i umrijet će upravo zato što se boji smrti. I nakon toga nitko, kako veli Houellebecque, “neće imati za čime da žali”.

I to je tako. Da je ta naša nevoljna Evropa i inače “zapadnjačka civilizacija” (dok je još bila u prilici) izgradila i utvrdila svoj etos na čvrstim temeljima vlastite duhovne tradicije, ne bi se bila takva kakva je danas, nesposobna, nepokretna, pogubljena u vrtlogu događaja, i ne bi imala problema kakvih danas ima, ni onih s izbjeglicama sa Bliskog Istoka i odalje, ni onih sa samom sobom, nego bi jednostavno funkcionirala, bavila se razvojem i znanstveno-tehnološkim i općedruštvenim, unapređivala bi okolnosti života svojih građana, a zasigurno i stanovnika drugih krajeva svijeta i vladao bi mir. A ovako je slala svoje ljude na druge kontinente da bi stvorili njezina “kolonijalna carstva” – brinuli se za njezine (tobožnje) “strateške interese” i opljačkali što se opljačkati može, pri čemu su se prema tamošnjem žiteljima odnosili neljudski, kao prema nižim bićima (jer naša “humanost” je jedno, a naš “biznis” nešto drugo). Pa ako su dakle njihove zemlje mogle primati naše ljude, što onda naše zemlje ne bi mogle primiti njihove? Ako nadalje i dan-danas šaljemo svoje vojnike u misije “širenja demokracije”, koji u njihove zemlje ulaze dakako bez pasoša i viza, ne bi li onda i naše zemlje trebale pustiti njihove obitelji da ovamo uđu bez pasoša, viza i bilo kakvih drugih dokumenata. Njima je demokracija, uostalom, bila obećana, pa sad, ako je ne mogu imati u svojim zemljama, neka je imaju ovdje kod nas. A što se pak tiče “straha od terorizma”, “islamizacije” i sl., i tu bi bio red uspostaviti neku ravnotežu. Sigurno je, na koncu, da su naši vojnici puno opasniji za ondašnje lokalce, nego su njihove izbjegle obitelji opasne za nas ovdje, u Evropi, pa čak i kad bi svi ti muškarci, žene i djeca odreda bili operativci Al Kaide ili ISIS-a.

Zagreb, rujan 2015.

tačno.net
Autor 3.10.2015. u 12:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija