TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (II.dio)

Marinko Čulić
Autor 24.2.2014. u 09:03

TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA (II.dio)

U tjednim nastavcima donosimo drugo izdanje knjige Marinka Čulića, TUĐMAN, I POSLIJE TUĐMANA,  (Zagreb: Novi Liber, 2014)

“BESPUĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI” – APOLOGIJA KRVI I ZLA

Iako je napisao čitav regal knjiga, koje kao živo tkivo i dalje bujaju, jer specijalni tim rent-a-povjesničara već godinama radi na njihovom stilskom, sadržajnom i bibliografskom dopunjavanju – jedna među njima apsolutno se izdvaja i ključna je za razumijevanje Tuđmana. To su Bespuća povijesne zbiljnosti (Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja). Riječ je o zamašnoj knjizi od blizu sedamsto stranica, objavljenoj nedugo prije nego što će autor osnovati svoju stranku i s njom doći na vlast. Bespuća su kruna Tuđmanove spisateljske karijere, pretenciozno izlivena da bude vrhunac njegovog “teorijskog” angažmana, u kojem se sažimlje sve što je dotad napisao, pa u neku ruku i ono što je govorio ili pisao i poslije toga.

Ali, to je samo prva od dviju ključnih dimenzija ove knjige. Bespuća nisu samo Tuđmanova osobna biblija, ona su i njegov psihijatarski kauč. Nigdje, naime, kao tu on nije tako jasno otkrio svu negativnu energiju koja se vremenom nakupljala u njemu, da bi u čitavim poglavljima knjige pokuljala u najdrastičnijem i najmračnijem obliku. Upravo se nemoguće oprijeti dojmu da se Tuđman u Bespućima idejno pripremao za prevratne godine koje su slijedile, i to pripremao za ono najdramatičnije i najtragičnije što će te godine donijeti, uključujući rat, ili čak možda na prvom mjestu rat. Nije iznenađenje što je knjiga, kada se pojavila, naišla na posvemašnji muk u već godinama utihloj i na ovakve izazove nenavikloj hrvatskoj sredini. Dok je Milošević u Srbiji već napola dovršio posao preoblačenja tamošnjih komunista u nacionaliste, u Hrvatskoj je još carevala znamenita “hrvatska šutnja”, i Bespuća su neko vrijeme morala tražiti izdavača, a nakon toga i publiku. Poslije će Tuđman to objašnjavati još žilavim represivnim uplitanjem komunističkih vlasti, no knjiga se ipak pojavila za njihovog mandata, tako da se mogu izvući i drukčiji zaključci.

I u Hrvatskoj je, naime, na udaljenijem i manje vidljivom kolosijeku počelo prestrojavanje kao u Srbiji, ali njega još nije pratilo ono oduševljenje masa bez kojeg se u ovim stvarima ne da napraviti ništa, točnije, još se nije naziralo tko će te mase zapaliti i pokrenuti. Tako su Tuđmana neko vrijeme izbjegavali ne samo izdavači nego i neki recenzenti koji će odmah poslije 1990. postati njegovi bliski ili relativno bliski suradnici (Dušan Bilandžić, Marija Peakić-Mikuljan). Za razliku od to dvoje starih komunističkih kadrova, za Bespuća je puno više razumijevanja pokazao filozof Franjo Zenko, “marksolog” nemarksističke orijentacije, koji je imao životni put sličan Tuđmanovom, jer je šezdesetih godina isključen s Filozofskog fakulteta u Zadru (kasnije, u osvit višestranaštva bit će jedan od osnivača prve hrvatske opozicijske stranke – Hrvatske socijalno-liberalne stranke). Zenko je preporučio da se “ovo Tuđmanovo djelo tiska kao društveno vrijedna knjiga”, i to zbog “autorovog trijeznog, racionalno znanstvenog pristupa tematiziranom i izvanredno bogato problematski razrađenom problemu što ga i s refleksivnofilozofijskog stanovišta nastoji osvijetliti, što kao vrijednost treba posebno istaknuti” (objavljeno u časopisu Filozofska istraživanja pod naslovom “Samokritika komunističkog revolucionarizma”).

Zenko posebno podvlači i da je knjiga “danas potrebna da svojom neospornom kvalitetom smiri nerazborite, znanstveno neutemeljene i refleksivno neprodubljene masovne diskusije o ratnim i genocidnim žrtvama na našim prostorima iz nedavne prošlosti”. Ovi laudični reci izazivaju nevjericu barem koliko i čitanje Bespuća izaziva osjećaj nelagode, jer se knjizi komplimentira upravo na onim mjestima gdje ta nelagoda dostiže kulminaciju. Ne može se reći da je Zenko nepažljivo prošao pored tih mjesta, uopće ih ne primijetivši. Naprotiv, i on uočava Tuđmanovo opsesivno očijukanje s “povijesnim zlom”, kao trajnom i neiskorjenjivom povijesnom činjenicom, ali ga ostavlja ravnodušnim što to “zlo”, “zlosilje” etc. nisu činjenice koje Tuđman samo registrira, nego ih najiskrenije uvažava, čak im se i divi. Ako i ima primjedbi na knjigu, Zenko ih uglavnom svodi na Tuđmanovu teorijsku nepotkovanost i pretjeranu autorsku nadobudnost, što se najbolje vidi kada ga učiteljski prekorijeva što je Kantove težnje “k vječnom miru” s visoka nazvao običnim “tlapnjama”. Ali, učitelj je propustio ono glavno, a to je da adoracijom zla Bespuća smjeraju neusporedivo dalje nego što se ovakvim krmeljivim čitanjem uopće dade naslutiti.

S jedne strane, Tuđman time relativizira zločine ustaške države Ante Pavelića, nastojeći stvoriti dojam kako su ti zločini začeti u planetarnoj posteljici zla, i da čine samo mali djelić zlosilja koje se rasprostrlo svijetom. S druge strane, klešući svoj antracitni spomenik zlu, Tuđman se očito pripremao i za nadolazeća zbivanja rušenja stare komunističke vlasti i stvaranja nacionalnih država, što je bio proces pred kojim je tada stajao veliki broj evropskih zemalja. Ali, nigdje on nije uključivao toliko varijacija zla kao na području bivše Jugoslavije – počev od nasilnog preseljenja stanovništva i otvaranja koncentracijskih logora, do masovnih pogubljenja i koventriranja gradova. Izgleda upravo nevjerojatno da Franjo Zenko baš ništa od toga nije primijetio, kao da ga uopće nije zanimalo ne predstavlja li ova čudačka knjiga zapravo platformu Tuđmanovog političkog djelovanja u narednim godinama. Doduše, pišući recenziju (1988.) Zenko još nije mogao sa sigurnošću znati da će Tuđman uskoro postati ključna politička figura Hrvatske, i da će ta figura igrati ulogu kakvu je igrala.

Ali teško se oteti dojmu da je Tuđman preko svog recenzenta zapravo dobio podršku jednog dijela tadašnje opozicije da se, ako treba, i laktovima probije prema hrvatskom političkom Olimpu, kako bi se uspostavila “ravnoteža zla”, koje je u to vrijeme obilno pretezalo na srbijansku stranu, preciznije na stranu Slobodana Miloševića. Ovdje treba reći da je Tuđman za vrijeme gotovo tridesetogodišnjeg gloženja sa svojim osporavateljima i protivnicima, uspio akumulirati stanovito iskustvo s ovakvim diskretnim podupiranjima iz sjenovite pozadine. Doduše, motivi podupiratelja nisu uvijek bili isti, čak ni slični, jer su i njihove političke orijentacije bile različite, ali su zato završni efekti ponekad bili vrlo bliski. Zato se Tuđman nije ni opterećivao finesama, nego je primao pomoć kad god i od koga god je dolazila, a među najdragocjenijima je svakako bila ona Krležina polovicom šezdesetih, u vrijeme kada je bio saslušavan u CK SKH zbog svojih antibosanskih stavova. Krleža mu je tada savjetovao, kako ga citira sam Tuđman, da svojim kritičarima i partijskim isljednicima objasni kako su njegovi “takozvani nacionalistički prikloni samo negacija očito tendencioznih i u svakom pogledu destruktivnih neistina, kada se jednostavno tvrdi da je čitav narod bio ustaški raspoložen”.

Iz ovoga se vidi da je Krleža vjerojatno još u ono vrijeme dosta jasno vidio da pred sobom ima povjesničara nacionalističkih sklonosti – uostalom, kasnije će se od njega udaljiti – ali je njegov “priklonjeni” nacionalizam vjerojatno smatrao u osnovi konstruktivnim, ili barem manje opasnim od suparničkog, srpskog. Dakako, spomenuti citat je iz vremena otprilike četvrt stoljeća prije nego što će Tuđman osnovati svoju nacionalističku stranku (što Krleža nije doživio), a tek će ona u punoj mjeri otkriti njegov politički profil. Tako na prvi pogled izgleda pretjerano predbacivati Krleži na kržljavoj anticipaciji Tuđmanovih političkih pogleda, ali sam je pisac Zastava nametnuo ovako visoke kriterije, tako da od takve primjedbe ipak nema smisla bježati. Uostalom, ni Krleži vjerojatno nije bilo pravo kada netko iz njegovih početničkih redaka nije odmah znao osjetiti da je pred njim mladi genij i budući književni gorostas. Vjerojatno je zbog svega ovoga pred kraj života osjetio da u vezi s Tuđmanom još nešto treba biti rečeno, i u razgovoru s Enesom Čengićem 1980. godine predbacit će Tuđmanu da je bio opsjednut time da je “sporazum između Cvetkovića i Mačeka 1939. bio pozitivan za hrvatski narod”. “Savjetovao sam mu”, priča Krleža Čengiću, “da se umjesto time bavi historijatom hrvatskog NOB-a i otporom koji je hrvatski narod pružio okupatoru i Paveliću, ali on to nije uvažio.”

Štoviše, poslije će se pokazati da su i stavovi kojima je pridobio naklonost uvaženog prijatelja i mentora, bili samo udica vješto podmetnuta Krleži. Tuđmanovi motivi odbacivanja stereotipa o ustašoidnosti cijelog hrvatskog naroda uopće, naime, nisu bili u tome da dokaže kako su Hrvati nedužni za masovne zločine koji su počinjeni u njihovo ime, nego u tome da dokaže da su isto ili slično radili i drugi. Tako i njegovo opravdano, a za ono vrijeme i hrabro, suprotstavljanje mahnitom licitiranju jasenovačkim žrtvama (sa 700 tisuća na milijun, pa i znatno iznad toga) promašuje ono osnovno. On samo želi popraviti hrvatsku poziciju unutar ukupne bilance zločina počinjenih u Drugom svjetskom ratu – pa broj jasenovačkih žrtava jednako mahnito spušta na 30 do 40 tisuća – nakon čega u zlu što ga je počinila NDH, pa ni u samome Jasenovcu, više ne vidi ništa upitno ni problematično. Tako će u Bespućima prekoriti biskupa Đuru Kokšu koji je 1984. u Jasenovcu izjavio kako su se “dogodile stvari koje se nikad dogoditi smjele nisu”, uzvraćajući mu s nadmoćne pozicije “znanstvenika” koji se uzvisio iznad suvišnog moraliziranja: “Ali one jamačno nisu tek tako pale s neba, nego su bile nečim uzrokovane i međusobno uvjetovane.”[1] Valjda zato da se ne bi posumnjalo u nepristranost ovih redaka, Tuđman će nešto dalje u isti kontekst staviti i četnički pokret, zaključujući da i on ima svoje uzročno-posljedično mjesto u povijesti srpskog naroda, kao što to imaju i nacizam ili boljševizam u njemačkom i ruskom.

Ukratko, ustaštvo i četništvo samo su lokalne varijacije nečega što je uvijek i svagdje postojalo, a zadatak je povjesničara da to samo izučavaju, a ne da nad time moralistički krše prste. Da bi te tvrdnje posebno podvukao, Tuđman ih naširoko razmatra u poglavlju pretenciozno nazvanom “Filozofija i povijesno zlo”, što jasno govori da im želi dati težinu s vječnošću zaručenih i konačnih istina. Tu su zapisane neke od najopskurnijih rečenica u Bespućima. Na primjer: “Od praiskona do sada, od svih prvotnih mitologijskih predodžaba, do svih poznijih religijskih i ideologijskih sustava, ili pak filozofijsko-znanstvenih svjetonazora, ljudski se um kreće u podjednako ukletom labirintu protuslovlja o smislu i besmislu nasilja u povijesnom bivstvovanju. Jer u povijesnom hodu čovjeka i naroda, nasilje je neprekidna popratna pojava, uzrok i pretpostavka njegova opstanka i iščeznuća. S njegovom neizbježnom prisutnošću sučeljeni smo u vječitom hrvanju i mijeni svih inih sudbinskih pojavnosti što uvjetuju povijesnu kob, ljudsku i narodnosnu.”[2] Na kraju ovog dijaboličnog mozganja o povijesti, dolazi jedna od zacijelo ključnih rečenica, bez koje Bespuća jednostavno nije moguće razumjeti.

Tuđman piše da je u “počecima sve naše poznije, zapadne civilizacije” ugrađeno stajalište da je “genocidno nasilje prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, pa se “ono ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve…” A da bi pokazao kako takav stav nije revidiran ni u novije vrijeme, zapisuje da “nasilne pa i genocidne promjene, kakve su izvršene i po skončanju Drugog svjetskog rata, donose uvijek dvostrane posljetke. S jedne strane, neizbježno produbljuju povijesne razdore, razjaruju međunacionalnu mržnju i potiču osvetničke porive…” Ali, “s druge strane, dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može imati pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese”.[3] Dakle, genocid može imati i “pozitivne učinke na kretanja u budućnosti”, jer etnička homogenizacija ukida “novo nasilje i povod za nove sukobe”! Ovo nije slučajno ili neprecizno ispisana rečenica. To je geometrijski vrhunac Tuđmanove “filozofije” zlosilja, koja se, praktički bez ograda, svodi na golu apoteozu i podilaženje zločinu i zločincima.

Zato je upravo neshvatljivo da je jedva itko reagirao na ove stavove, pa čak i registrirao da se takvo nešto pojavilo u zacijelo ključnoj knjizi “povjesničara” Franje Tuđmana. Nešto veću pažnju knjiga je izazvala tek kada je autor postao šef hrvatske države, s tim da je glavnina reagiranja otpala na židovske organizacije u zemlji i svijetu, ali i njih je žestoko kosnulo jedino (!) Tuđmanovo uvredljivo pisanje o Židovima u Jasenovcu. Da su Bespuća prava hrestomatija zla, u kojoj se nevjerojatnom pedanterijom i akribijom dokazuje kako je najproduktivniji i najpropulzivniji dio ljudske povijesti ispisan mačem i kamom, to su primijetili tek malobrojni i samo u usputnim refleksijama na tu središnju tezu ove knjige, pa vjerojatno i cijelog Tuđmanovog spisateljskog opusa. Sociologinja Vesna Pusić uočila je tako da je Hrvatska s Tuđmanom na čelu utemeljena na Hobbesovom uvjerenju kako se političke zajednice konstituiraju na strahu od kaotičnog bezakonja i “ratu svih protiv svih”. Nasuprot tome, naprednije tranzicijske zemlje u Evropi uzele su za polazište Lockeov odnosno Rousseauov princip slobode svakog pojedinca i konsenzusa među njima… No, ova zapažanja opće su naravi i vjerojatno su proizišla iz uvida u prvih nekoliko godina Tuđmanove vladavine, a ne u samu knjigu.

Najviše se i najizravnije Tuđmanovim “zlosiljem” bavio novinar i publicist Darko Hudelist, koji se u više novinskih tekstova osvrtao na Bespuća. U jednome od njih Hudelist dokumentirano pokazuje da je Tuđmanova obuzetost zlim i zlom proizišla iz krivog, a moglo bi se reći i vulgarnog navijačkog čitanja Biblije. Pisac Bespuća fasciniran je, naime, Starim zavjetom, u kojem nalazi obilje “krvoločne” građe koju je koristio u svojoj knjizi (“oko za oko, zub za zub”), a potpuno je zapostavio činjenicu da je taj pretkršćanski tekst iz temelja “reformiran” spisima Novog zavjeta, kojim dominira kršćanska etika ljubavi i praštanja. Hudelist se još jednom uspješno vratio ovoj temi kada je u jedan novinski tekst u tjedniku Globus uvrstio i prilog Tuđmanovog kolege iz vojničkih dana u Beogradu i armijskog publicista Andre Gabelića. Gabelić se na nekoliko novinskih kartica osvrće na ključne dijelove Bespuća, ističući da kada je prije više od trideset godina kritički pisao o stavovima Mao Zedonga, nije ni sanjao da će ti stavovi poslije uskrsnuti u Tuđmanovoj knjizi. Kineska vojna i politička doktrina onog vremena vjerovala je, naime, u neminovnost ratova, tvrdo držeći da “ništa nije izmijenilo osnovne karakteristike epohe imperijalizma”, te da “kolonizatori neće nikada dobrovoljno napustiti kolonije” (Gabelić ovo pobija, ističući da su se velika kolonijalna carstva, od najstarijih kao Velika Britanija, do najmlađih kao Sovjetski Savez, raspala bez ozbiljnog rata i ratnog nasilja).

Ipak, ovaj usamljeni i javnosti malo poznati kritičar Bespuća uočava i dvije razlike između Tuđmanovih i Maovih stavova, jednu u korist prvog, drugu u korist posljednjeg. “Dok Tuđman žali što je svijet takav da narode (tobože) neizbježno stavlja pred dilemu da budu strvinari ili strvine, dotle spomenuti kineski teoretičari i političari smatraju da to ne samo što ne treba žaliti, nego je u tome prava sreća ljudskog roda.” S druge strane, “dok Mao Zedong i njegovi sljedbenici smatraju da je moguć i neizbježan svaki rat samo dotle dok imperijalistički sistem i eksploatatorske klase ne budu nestale, dotle Tuđman smatra da sudbina rata i njegove povijesno-jučerašnje karakteristike ostaju nepromijenjene za vječna vremena”. Ovo stoga što se, citira Gabelić Tuđmana, “čovječanstvo i na pragu svojih svemirskih pustolovina, s mislima već na možebitni susret s inoplanetarnim i drukčijim svemirskim civilizacijama, nije oslobodilo vječito prisutnih satansko zvjerskih poriva svoje naravi. Štoviše, dvojiti je da to može i u dosegu zvjezdanih prostranstava.”

Tuđmanova zagrijanost da dokaže kako je zlo sveprisutno od Starog zavjeta do naslovnih stranica jutrošnjih novina, sasvim sigurno ima neko praktično objašnjenje. Kada je 1991. u Hrvatskoj izbio kratki ali žestoki hrvatsko-srpski rat – u kojem je od prvih balvana bačenih preko ceste do prvih leševa bačenih u jame prošlo svega nekoliko tjedana – neki od Tuđmanovih suradnika u netom formiranoj vlasti požurili su da izjave kako je to zapravo dobro (Žarko Domljan). Rat će ionako trajati samo nekoliko dana, mudrovali su ti zvjezdoznanci, a on je dobra, zapravo najbolja prilika da se jednom zasvagda riješi hrvatsko-srpski spor oko srpskog pitanja u Hrvatskoj. Ovo je zapravo izravna primjena stava iz Bespuća, gdje Tuđman – polemizirajući sa srpskim “povjesničarom” Vasilijem Krestićem i njegovom tezom da se kod Hrvata genocidnost “ukorenila u svest mnogih generacija” – mirno korigira kolegu i kaže da je genocidnost kod Srba i Hrvata uzajamno uvjetovana.

Prije nego što se javila kod Hrvata, nju su iskazali Srbi, ali to je po Tuđmanu “nužno poticalo obrambenu agresiju protiv srpstva, a dijelom i potrebu oslona na Austriju protiv ovako izloženog protuhrvatskog programa”. Na prvi pogled izgleda nevjerojatno da Tuđman, koji je započeo karijeru “povjesničara” srčanim odbacivanjem teza srpskih “povjesničara” o takorekuć urođenoj genocidnosti Hrvata, sada i sâm izručuje svoje sunarodnjake prijekom sudu tih genocidnih konstrukcija. No, iznenađenja zapravo nema zna li se da nacionalisti svih boja vole vjerovati da i najveće zlo koje spremaju ili naprave uvijek izražava temeljne osjećaje njihovih naroda, i to tim više što u njega dublje zagaze (nikada se “hrvatski narod” nije toliko razvlačilo po hrvatskim režimskim novinama kao kada su Hrvati osumnjičeni za ratne zločine izručivani Haškome sudu). Zato ne čudi što Tuđman vrlo marljivo reagira kad god netko želi umanjiti, točnije dekolektivizirati odgovornost Hrvata za ratne zločine. Kako su se takve “greške” znale potkrasti čak i Vasiliju Krestiću, koji smatra da je hrvatska genocidnost eskalirala samo u “određenim sredinama hrvatskog društva”, Tuđman ga žurno ispravlja i tvrdi da tu nema bitnih razlika.

Ispada da pisca Bespuća kod Krestića više od njegovih teza o genocidnosti Hrvata ljuti jedino to kada ovaj od njih djelomično odstupi, ili ih ublaži. Kao da se Tuđman boji da će amnestiranjem hrvatskog naroda od zločina, pa makar ono bilo i samo periferno i usputno, on osobno biti izbačen iz puževe kućice i prepušten golotinji nacionalističkog amoka kojeg će onda moći podijeliti samo sa svojim blizancima – “povjesničarima” iz Beograda. Da je tome tako potvrđuje činjenica da se autor Bespuća revno hrve s protivnicima kolektivne odgovornosti Hrvata čak i među svojim sunarodnjacima. Tako će u poglavlju “Povijest kao zločinidba i mitska pričimba” ukoriti i tadašnjeg člana Predsjedništva SRH, boračkog veterana Peru Cara, zbog netočne “iako privlačne tvrdnje… da hrvatski narod ne snosi nikakvu odgovornost za ustaške zločine svojih otpadnika“. Po Tuđmanu takav stav može poslužiti “samo kao prigodna politička krilatica, ali ne i kao povijesno polazište”. Zato će on svom nekadašnjem partizanskom suborcu uputiti ovakvu poduku: “Budući da se povijest jednog naroda sastoji od ukupnosti povijesnog zbivanja, iz kojeg se ne može isključiti nijedna ideologija, religija ili pokret, ni jedna idejno-programska struja, politička stranka ili povijesna ličnost, bez obzira koliko one bile bliske ili različite, koliko se prožimale ili potirale, koliko bile napredne ili nazadne, i do kakvih su cjelovitih ili polovičnih, pozitivnih ili negativnih rezultata dovele – to se ni iz hrvatske povijesti ne može izdvojiti ustaštvo, kao ni iz srpske – četništvo, ili recimo, iz engleske – kolonijalizam, iz njemačke – nacifašizam, ili iz rusko-sovjetske povijesti – staljinizam itd.”[4]

Pune istine radi, treba reći da se Tuđmanovo razmatranje odgovornosti za ratne zločine svojim rubovima poklapa s ozbiljnim raspravama, u kojima se u određenoj mjeri ne isključuje ni odgovornost čitavih naroda za zločine što su ih počinili režimi pod kojima su živjeli (Karl Jaspers). No, Tuđmana ta pravna i moralna strana uopće ne zanima, točnije, on u tom smislu nije spreman prihvatiti nikakvu odgovornost hrvatskog naroda, pa čak ni “države” koja je u njegovo ime stvorena u Drugom svjetskom ratu. Ili ako to i čini, u najboljem slučaju relativizira tu krivicu po ključu “zločini Hrvata replika su zločina nad Hrvatima”. Kada se, međutim, s te moralno-pravne vrati na povijesnu razinu pitanja, Tuđman opet doživljava svoje sunarodnjake kao postrojenu naciju nemilosrdnih ratnika koji su svoje domoljubne ideale spremni braniti po cijenu najvećih žrtava, svojih i tuđih. Zato će s prezirom otkloniti i stereotip o Hrvatima kao nasljednicima plemena koja su tobože “miroljubivo, nenasilno i neosvajački” naselili današnju postojbinu. U Bespućima se to opovrgava tvrdnjom da u franačko-hrvatskom ratu, koji je započeo franačkim pokoljima – “Franci bijahu toliko okrutni da su i dojenčad ubijali i davali psima”, da bi zatim Hrvati uzvratili, “pobivši sve Franke i njihova arhonta Kocila”.[5]

Tuđman to izrijekom ne kaže, ali je jasno da on kliše o miroljubivim praočevima današnjih Hrvata smatra štetnim i nedostojnim njihovih hrabrih sinova, koji će pod njegovim premudrim i odvažnim vodstvom stvoriti prvu samostalnu hrvatsku državu. Zapravo bi se moglo reći da je čitavih sedamstotinjak stranica Bespuća, koja najvećim dijelom sliče na bojišnicu na kojoj se krv diže do koljena, i napisao u slavu te misije hrvatskog Generala i njegovih hrabrih i beskompromisnih četa. S te pozicije on ulazi u polemiku sa svim stavovima uzduž i poprijeko povijesti koji negiraju rat, a posebno s onim stavovima u kojima se to čini iz nerazumijevanja da je isukani mač legitimno pravo naroda koji su krenuli putem nacionalnog oslobođenja. Kada kažemo “sa svim stavovima”, onda to doista treba tako i shvatiti. Tuđman polemizira s razvikanim filozofskim, književnim i inim veličinama, sa svjetskim političarima, povjesničarima, čak i s velikim svjetskim konfesijama te izvancrkvenim univerzalnim idejama. Tako će u poglavlju “Filozofija i povijesno zlo” pisati o Novom zavjetu kao nekoj vrsti moralističke daveži kojom se vjernike muči potpuno nepraktičnim podukama, jer su se one pokazale štetnim čak i za ključne figure katoličkog vjerovanja.

“I unatoč tome što i sam Krist postaje žrtvom slijepe besmislene mržnje”, pakosno zanovijeta Tuđman, “Novi zavjet će istaći načelo mrziti zlo, a ne ljude i narode.” “A čitava naknadna povijest pokazat će”, domeće, da su “takova samožrtvovanja… kasnije rađala još bjesomučnijim provalama mržnje i nasilja.” Zbog ovoga će se Bespuća vrlo mrzovoljno odnositi prema kršćanstvu, kao i prema drugim religijama, stavljajući im na dušu kobnu naivnost koja prkosi “svemu povijesnom iskustvu”. Zapravo je Tuđman po svemu sudeći i kivniji na Crkvu nego što se usudi naglas reći, ali zato bijes iskaljuje na izvancrkvenim idejama pacifizma, za koje zlovoljno kaže da mogu zaprijetiti i “opstankom ugroženog”, te ih se “može označiti štetnom pa i izdajničkom pojavom”.[6] Neraspoloženje Franje Tuđmana prema Crkvi obilježit će i dio njegovog državničkog djelovanja nakon što je osvojio vlast. Bilo je to u vrijeme kada je bezuspješno pokušavao profilirati svoju stranku kao demokršćansku, kako bi je priključio Uniji demokršćanskih stranaka u Evropi i tako skratio put prema glavnim međunarodnim integracijama, koje su se ubrzano hladile prema Hrvatskoj. Kada je ovaj pokušaj propao, naglo je počeo padati utjecaj demokršćanske frakcije u Tuđmanovoj stranci (Mate Granić, Jure Radić, Žarko Domljan…), a ubrzano je rastao utjecaj radikalnih nacionalističkih fundamentalista (Gojko Šušak, Ivić Pašalić…). U to vrijeme Tuđman je održao nekoliko vatrenih govora protiv katoličkog univerzalizma, kojih bi se teško posramili i proslavljeni sovjetski agitatori, poznati po tome što su odvraćali narod od pogubnog utjecaja crkve držeći govore sa oklopljenih vlakova.

Faza “dekristijanizacije” Tuđmanove stranke zaustavljena je tek s drugim dolaskom pape Ivana Pavla II. u Hrvatsku, u jesen 1998. Taj dolazak uvelike se razlikovao od prvog papinog posjeta četiri godine ranije, kada je papa uputio izrazito antinacionalističku poruku svojim domaćinima i čitavoj vjerničkoj pastvi. Drugi posjet imao je bitno drukčiju intonaciju. Wojtyla je došao beatificirati kardinala Alojzija Stepinca, što se pokazalo tako čvrstom spojnicom između njega i Tuđmana da je poluozvaničena neka vrsta političkog savezništva Vatikana i Zagreba, s vrlo prepoznatljivim interesima dviju strana. Papa je u Hrvatskoj našao zemlju istina nešto prenaglašenih nacionalnih strasti, ali isto tako i jakih katoličkih osjećaja, u kojoj ga dočekuju stotine tisuća razdraganih vjernika (odmah zatim, u Belgiji, pozdravilo ga je jedva nekoliko tisuća njih). Tuđman, pak, u Vatikanu vidi “najveći moralni autoritet” današnjeg svijeta, s kojim Hrvate povezuje tvrda vjera i obostrano živa želja da se baš na sjevernim obalama Jadrana zaustavi plimni val lijevih i ex-komunističkih stranaka, koje su osvojile vlast u većini evropskih zemalja, uključujući i one najveće.

Ovim je završila faza najveće srdžbe Franje Tuđmana prema Crkvi, koja je kulminirala u nekoliko programatskih govora polovicom devedesetih, u kojima se kršćanski univerzalizam tretiralo jednako pogubnim kao univerzalizam liberalnih zapadnih ideja, pa čak i kao univerzalizam komunističkog predznaka. Sada je stjecaj političkih okolnosti, uz ostalo rast socijaldemokracije i u samoj Hrvatskoj, ipak izbacio na prvo mjesto omraženosti lijeve ideje, a univerzalizam Crkve maknut je s indeksa zazornih i opasnih ideja. No, antiuniverzalistički diskurs pisca i državnika Tuđmana toliko je temeljito usađen u Bespućima, pa i u prije objavljenim knjigama, da se s velikom sigurnošću može reći da je nakon drugog Wojtylinog dolaska u Hrvatsku samo površinski napušten. Već u knjizi Velike ideje i mali narodi (1969.) Tuđman podvlači da se “svaka velika ideja”, a tu on ubraja sve univerzalističke ideje, od marksističkih do religijskih, “uvijek pokušava iskoristiti od vladajućih i velikih protiv podređenih i malih naroda”.[7] U ono vrijeme ova tvrdnja još nije isijavala nacionalističkom isključivošću, vjerojatno zato što je još nosila tragove Titove ideje nesvrstanosti, koja se također suprotstavljala dominaciji velikih s Istoka i Zapada, ali bez ksenofobnih primjesa.

Drugim riječima, Tuđman u to vrijeme još nije bio ni idejno dovoljno spreman za veliki i otvoreni juriš protiv, kako ih je već tada ironično nazvao, “univerzalnih sverješavajućih ideja”. Dvadesetak godina kasnije taj problem više nije postojao i on se u Bespućima pojavljuje kao već iskusni apostol nacionalne ideje, koji toliko žarko nasrće na sve vrste internacionalnih nazora kao da i sâm ima neki univerzalni, svjetski mandat da ih prokaže i uništi. Polazeći od toga da je povijest kružno kretanje uvijek iste matrice događaja, Bespuća uopće ne priznaju da bi neka nadnacionalna ideja mogla imati nešto progresivno u sebi, štoviše ona ne priznaju ni sam pojam progresa, na kojem počiva racionalistički svjetonazor zapadnog svijeta. Tuđman, naime, doživljava povijest kao zatvoreni krug, kojim dominiraju nepromjenjivi zakoni univerzuma, a jedan od tih fiksiranih zakona jest da je čovječanstvo otvoreni ring nepomirljivih civilizacija, religija i ideologija, u kojem već stoljećima traje jedna ista, iscrpljujuća bitka. Jer, „niti je stoljetno trajanje rata za međusobno uništenje suprotstavljenih svjetskih civilizacija, uklonilo međuetničke i društvene sukobe između njih, niti su pojavnosti između civilizacijskih nasilja, glede načina i sadržaja zlodjela, bile i po čemu manjih razmjera. Čak naprotiv.”

S tog hobbesovskog vidikovca, podignutog na debelim stupovima skepse prema miru i napretku, Tuđman strogo presuđuje čitavim narodima, a nije se libio da okrene ubojiti kritički žalac ni prema Isusu Kristu. Tuđmanovi nesporazumi s Kristom dio su šire polemike sa Židovima, koju on vodi kroz nekoliko poglavlja knjige, uvjeren da je pretežni dio njihovog hoda kroz povijest bilo smušeno glavinjanje, kojim su teško naštetili sebi ali i drugima. Autor Bespuća uvjeren je, naime, da je židovski narod propustio sve do najnovijeg doba učiniti ono što je bilo “preduvjetom i njegovog opstanka i ponovne uspostave njegove države”, a to je “korjenito (se) odvojiti od drugih, tuđinskih naroda”. Ova greška ide velikim dijelom na dušu baš Isusu Kristu, jer su Židovi bili i žrtvom činjenice da nije bilo “rješenja proturječja između Kristova židovskog ishodišta i nauma njegova kršćanskog univerzalizma”. Štoviše, Krist se posredno tereti što se “od iskona do danas odnosi Izraela i drugih naroda – svejedno bili oni srodni ili ne – mogu uspostaviti ako ne jedino, a ono pretežito i prije svega, na razini neprijateljstava”.[8] Ovo strasno kritiziranje židovstva na kraju je Tuđmana odvelo ravno u nevolje. Na snažan pritisak svjetskih židovskih organizacija, morao je izbaciti iz Bespuća dio koji prikazuje Židove u Jasenovcu kao prijetvornu i egoističnu skupinu zatočenika koji su se otvoreno uključili u mehanizam logorske represije, pa i egzekucija.

No, ova opravdana intervencija povrijeđenih Židova pokazala se višestruko manjkavom. Prije svega, njome se zahtijevalo brisanje iz knjige ovog pasusa samo u engleskom izdanju Bespuća, kao da čitateljima na hrvatskom jeziku taj pasus manje smeta, ili im uopće ne smeta. Još je ozbiljniji propust što se inzistiralo na izbacivanju jedino ovog pasusa, iako je riječ samo o jednoj od poanti velikog tematskog sklopa, tako da je taj pasus sve samo ne slučajan antisemitski eksces. Tuđman, naime, tereti univerzalističke ideje, a židovstvo posebno, da su same skrivile svoje patnje kroz povijest, i to tako što su provocirale svoje progonitelje, bez čega progoni navodno ne bi bili tako tragični, a možda se uopće ne bi ni dogodili. Kako su, dakle, Židovi sami režirali svoju strašnu sudbinu, “logično” je da ih je pisac Bespuća na nekim mjestima čak izjednačio sa svojim progoniteljima. Tako se oni u Jasenovcu pojavljuju kao dio mehanizma torture i istrebljenja – iako je to dio dobro poznate logorske “demokracije” koju su “uživali” i drugi – a više je nego očito da se to događa točno u mjeri u kojoj Tuđman želi amnestirati one koji su stvarno vršili zločine u Jasenovcu, i koji su jedino zbog toga i otvorili ovaj zloglasni logor. To reduciranje i prebacivanje ustaške krivnje za Jasenovac iskazano je toliko jasnim i izravnim rečenicama da je jedva moguće zamisliti da se to može napraviti otvorenije.

Jasenovac se u knjizi opisuje kao “sabirni i radni logor” i samo “promicatelji jasenovačkog mita” mogu tvrditi da je on otvoren s “izričitom svrhom likvidacije svih zatočenika”. Ohrabren ovakvim viđenjem, poslije će jedan od Tuđmanovih adlatusa, Nedjeljko Mihanović, izjaviti i da su jasenovački logoraši imali razvijen kulturni i zabavni život u krugu logora. Skarednosti ovakvog viđenja jasenovačkog stratišta ništa ne oduzima činjenica što se Tuđman u Bespućima izjašnjava kao protivnik antisemitizma, i što žali zbog židovskih žrtava. Otprve je vidljivo da je to njegovo suosjećanje toliko usputno i površno da je trebalo poslužiti samo kao krinka navodno dobronamjernog sagledavanja uzroka židovskih stradanja iznutra, da bi se sve ono što je dolazilo izvana predstavilo isključivo kao posljedicu toga, ili naprosto poništilo. Uostalom, antižidovstvo je za Tuđmana samorazumljiva konstanta u povijesti, pa čak ni za Auschwitz ne treba tražiti izravne krivce, jer je on samo u “izvršenju” bio “njemačka stvar”, a u “misaonom izvršenju” bio je “dio povijesti Zapada”. Obol antisemitizmu dale su i sve druge velike evropske ideologije, ponajprije marksizam, pa i liberalizam, koji je zapravo bio rodilište fašizma, jer je bio “instancija preko koje je on pobijedio”.

Ovo Tuđmana navodi na zaključak da će “židovsko pitanje postojati i nadalje (i poslije Drugog svjetskog rata), kao nepromijenjeno kužno pitanje kužne mržnje prema Židovima”[9], čime se samo potvrđuje da antisemitizam zapravo zrije i kvasa ispod kore samog židovstva. Doduše, istu tu crtu pisac Bespuća vidi i kod “bilo koje nacionalne manjine”. Ali tipično je da imenuje samo neke od tih manjina – “ovdje Židovi i Cigani, tamo Crnci ili drugi obojeni narodi” – pa je očito da problem masovnih stradanja vezuje isključivo uz izrazito “dijasporične” narode, koji strše u stranim sredinama i provociraju ih. Zato on taj problem postavlja vrlo oštro i, treba li sumnjati, s dvosmjernim putokazom krivnje i odgovornosti. Tako je po njemu do “progona Židova sa strane fašističke diktature došlo u sklopu krize onog kapitalističkog sustava kojeg su Židovi bili najizrazitiji predstavnik”. Ili, kako “analitički” hladno zaključuje: “današnje žrtve postaju sutrašnje ubojice (i obrnuto)”.[10]

Što nakon svega da urade Židovi kako bi se izvukli ispod ovog mlinskog kamena mržnje i masovnih nesreća, koje drugi nanose njima ali i oni drugima? Pa to je barem jasno! Oni bi trebali sami sebi priznati da su tražeći mjesto pod suncem u bezdomovinskoj “internacionalističkoj svejednakosti” i sami “posredno, a neki i izravno, pridonijeli održavanju pače i raspirivanju protužidovskog raspoloženja”. Za Tuđmana je to toliko nesumnjivo i jasno da on ovim tumači i osobne tragedije istaknutih Židova u prošlosti, zadržavši se posebno na sudbini Lava Trockog i drugih ruskih i neruskih revolucionara židovske narodnosti (Buharin, Zinovjev, Kamenjev, Kaganovič, Tomski, Luxemburg, Bauer, Rajk, Rakosi…). Tako za Trockog kaže da je jednostran kada s prezirom govori o “Staljinovoj mržnji prema Židovima”, jer ne vidi da je židovstvo njega, Buharina i ostalih zapravo “opredijelilo njihovu sudbinu”. Da se ne bi pomislilo kako je riječ o apstraktnoj tvrdnji, Tuđman je i detaljnije obrazlaže, tvrdeći da se Trocki, a isto vrijedi i za ostale židovske “uzgrednike” (Tuđmanov prijevod riječi “autsajderi”), nije mogao srasti ni sa sovjetskim ruskim društvom. Zato ga je i gurao u avanturu permanentne svjetske revolucije, što Staljin, dakako, nije mogao tolerirati.

Zbog ovoga Tuđman uzima kao razumljivo samo po sebi što su se sovjetski revolucionari našli na udaru sudskih progona i staljinskih čistki. Pritom očito smatra olakotnom okolnošću što ti progoni nisu bili motivirani borbom za vlast, različitim političkim opcijama ili nečim trećim, nego su bili “zapravo ustrojeni kao procesi Židovima”. Kada se podvuče crta pod ovo iscrpno bavljenje Trockim i drugim revolucionarima židovskog podrijetla, vidi se da u opsesivnosti kojom on to radi ima nekog sistema. Za njega je židovstvo svojom internacionalnom “uzgrednošću” i iskorijenjenošću zapravo drugo, etničko lice komunističkog internacionalizma. Tako se njih dvoje javljaju u simbiozi žido-komunizma, koju Tuđman izrijekom ne spominje, ali se ona u Bespućima jasno implicira gotovo kao u suvremenoj replici antisemitskih knjiga u Njemačkoj tridesetih godina. No, i u paru tih dviju anacionalnih tvorevina jasno je naznačeno tko čini lošiju polovicu. To je židovstvo – koje, vidjeli smo, zna biti previše internacionalno čak i za komuniste – premda Tuđman inače komunizam smatra jednim od najgorih usuda svih naroda, posebno malih, u vrijeme kada se bore za nacionalno oslobođenje.

Ovdje se vrlo živo nameće usporedba s jednom drugom etničko-političkom kovanicom koju je smislio Tuđman, i kojom je sasvim sigurno bio zaokupljen i kada je pisao o “žido-komunizmu”. Riječ je o “srbo-komunizmu”, jezičnom bastardu hrvatskog novogovora, koji je skovan s namjerom da u najkraćem izrazi “đavolju dušu” bivše, socijalističke Jugoslavije. U “srbo-komunizmu” su sparena dva smrtna neprijatelja hrvatstva u ovom stoljeću, s tim da je i ovdje redoslijed njihove pogubnosti čvrst i jasan kao i kod “žido-komunizma”, ili čak i čvršći. Komunizam je unazadio Hrvatsku, jer ju je ovih nekoliko desetljeća otrgao od ozbiljenja sna o hrvatskoj državi. Ali, šteta od toga unekoliko je umanjena ponajprije time što je vođa jugoslavenskog komunističkog pokreta bio Hrvat Tito, te još i time što je komunistički Ustav tolerirao Hrvatsku kao republiku i tako joj ostavio neki rudimentarni oblik državnosti.

U slučaju srpstva tih olakotnih amortizera nije bilo. Ono je snažnom višestoljetnom “dijasporom” u Hrvatskoj, te nametnutom ustavnom klauzulom o podijeljenom suverenitetu između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, prijetilo sasvim poremetiti i rastrojiti hrvatsko nacionalno biće. Osim toga, Srbi su, kao narod s daleko najvećim brojem stanovništva koje je živjelo izvan matične domovine, bili “najinternacionalniji” narod bivše države, i zato i najveća smetnja u njenom demontiranju i stvaranju nacionalnih država. Ukratko, Srbi su bili u jugoslavenskim okvirima otprilike ona i onakva vrsta “uzgrednika” kakvu su u svjetskim razmjerima činili Židovi. Zato u svim dijelovima Bespuća gdje Tuđman govori o Židovima, čitalac može uz minimalne preinake konotirati i Srbe, a onoliko koliko odbijaju da se etnički ranžiraju u Hrvate, i Muslimane. Uostalom, Tuđman je i simbolički “vjenčao” odbojnost prema Židovima i Srbima poznatom predizbornom izjavom iz 1990. da mu supruga “srećom nije ni Židovka ni Srpkinja”.

Na takve paralele navode posebno oni dijelovi knjige u kojima Tuđman uopćava iskustva evropskih naroda u borbi za nacionalno oslobođenje, podvlačeći da je uz to nužno išao i određeni stupanj averzije prema strancima, a posebno prema Židovima. Židovi su svojim kozmopolitskim idejama objektivno figurirali kao antipatrioti, ali iako je odatle proizišlo puno nasilja nad njima, to uopće ne pada na dušu oslobodilačkim pokretima. Oni su im, naime, ostavljali alternativu, tj. mogućnost da izbjegnu progone, a to je “pokrštavanje”. Ono je “znak voljnosti Židova za stapanje s domorodnim pučanstvom, njihove spoznaje da samo dobrovoljnim pristankom na asimilaciju mogu izbjeći povijesnu sudbinu izdvojenih naroda i ožigosanih inovjeraca, progona i pogroma”. Tuđman ne okoliša da u ovome pozove u pomoć i Karla Marxa, pa uzima njegov poznati aksiom da je emancipacija Židova uvjetovana “emancipacijom društva od židovstva” kao nepobitan dokaz da se židovstvo može održati jedino ako se odrekne samo sebe, tj. deuniverzalizira (iako Marx ovim iznosi stav koji se tiče svih religija, a židovstvom se koristi samo kao metaforom). Ovo kljaštrenje Marxa očito ima za cilj da pokaže kako je čak i očevima klasne borbe, kojima je nacija bila daleko od svetinje pred kojom padaju ničice, židovstvo bilo strano i zazorno (čak i ako su sami bili Židovi, kao u ovom slučaju).

To je, ujedno, i “krunski” dokaz da je u svim razdobljima povijesti, i u svim ideološkim sistemima koji su nastajali tokom nje, židovstvo izazivalo averziju, koju možda nije moguće uvijek opravdati, ali se svakako može razumjeti. Ne čudi stoga što Tuđman i nacistički arijevski rasizam i antisemitizam tretira kao “ništa novo i svojevrsno, već skup od prije poznatih ideja i teorija”.[11] Također ne čudi što to relativiziranje i bagateliziranje rasne isključivosti, te posebno progona Židova, postaje još stepenicu više kada Tuđman govori o NDH. Posve je jasno da on ovako velike ekskurzije u povijest, iz koje čupa brojne primjere percipiranja Židova kao anacionalnih “monstruma”, i radi samo zato da bi primjer NDH ispao manje uočljiv, i dakako manje zločinački. Ohrabreni tim blagonaklonim pogledom na Pavelićev režim, brojni desničarski epigoni Tuđmana tvrdit će poslije 1990. da nikakvog fašizma ni rasizma u NDH nije ni bilo – navodno je najbolji dokaz za to što u NDH nije dozvoljeno osnivanje nacističke partije – nego da joj je to bilo nametnuto iz tadašnjeg nacističko-fašističkog okruženja.

Sam Tuđman će, pak, u nekim javnim istupima premašiti i samog sebe iz Bespuća. U intervjuu za bečki Der Standard, 1992. godine, pozvat će se na “jedan njemački dokument iz 1942., u kojem navodno stoji da je “židovsko pitanje u Jugoslaviji riješeno samo na području Srbije”, dok “u Hrvatskoj Židovi uživaju zaštitu naroda, crkve, pa čak i pripadnika kvislinškog režima”. No, iako se takvo što, kako rekosmo, ne može pročitati čak ni u Bespućima, sasvim je jasno da ovako bezočno bagateliziranje židovskih žrtava prirodno izranja baš iz te knjige. Ona je, naime, napisana s jasnom namjerom da zlodjela ustaške vlasti opiše kao samo mali otkucaj na povijesnoj uri, čije klatno neumitnom historijskom logikom na jednoj strani dodiruje zlo, kao što na drugoj dodiruje dobro. Štoviše, ta prirodna zastupljenost zla u ljudskoj povijesti dobiva impulse time što na njegovom obnavljanju podjednako zdušno rade i oni koji zlo rade i oni koji ga podnose.

U slučaju Židova to je vrlo jasno izrečeno i na jednom mjestu u knjizi gdje Tuđman konstatira da su oni bili puno dublje integrirani u “njemačko društveno biće nego li u francusko ili englesko”, a također i nesrazmjerno više u “hrvatsko nego li u srpsko”.[12] Bespuća, dakle, živo sugeriraju da se zločini nad Židovima mogu, štoviše moraju, razmatrati i sa stanovišta iznevjerenog gostoprimstva u zemljama koje ugošćuju dijaspore drugih naroda. Utoliko ova knjiga doista može poslužiti kao vrlo pouzdan vodič kroz Tuđmanov oklopljeni sistem agresivnog nacionalizma, koji svadljivo nudi svoj usukani i kapriciozni kampanilizam kao preporoditeljsku formulu ponajprije “malim narodima”, ali i svima ostalima. Na nižoj, lokalnoj razini, Tuđmanova knjiga može se, pak, shvatiti kao objava “obrambenog” rata iz kojeg se treba roditi prva samostalna hrvatska država pod njegovim vodstvom. Dakako, bez obzira na žrtve koje će za to morati pasti.


[1] Franjo Tuđman: Bespuća povijesne zbiljnosti (V. izdanje), Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., str. 599.

[2] Ibid., str. 240.

[3] Ibid., str. 230.

[4] Ibid., str. 98.

[5] Ibid., str. 187.

[6] Ibid., str. 353.

[7] Franjo Tuđman: Velike ideje i mali narodi (II. prošireno izdanje), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1970., str. 75.

[8] Bespuća povijesne zbiljnosti, str. 183.

[9] Ibid., str. 417.

[10] Ibid., str. 416.

[11] Ibid., str. 368.

[12] Ibid., str. 418.

Marinko Čulić
Autor 24.2.2014. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija