U službi svoje domovine

Ivo Anić
Autor 6.10.2018. u 10:07

U službi svoje domovine

Dok ovo pišem duboko sam svjestan da oni ne osjećaju mržnju prema meni kao pojedincu, kao niti ja prema njima. Većina njih su, ne sumnjam, ljudi koji se drže slova zakona, koji ne mogu niti zamisliti da u svom životu brutalno ubiju drugu osobu. S druge strane, ako me samo jedan od njih uspije raznijeti bačenom bombom, svjestan sam da zbog toga neće gubiti sna. U službi je svoje domovine, koja ima moć odriješiti ga od grijeha.

George Orwell

U našem je interesu da golemo povijesno i socijalno pitanje Kako se ovo moglo dogoditi? zadrži svoju težinu, svu svoju okrutnost, sav svoj užas, kazao je na suđenju Eichmannu Gershom Scholem. Sliku holokausta mojoj generaciji usadila je škola, tj. antifašistički socijalizam, koji se brinuo da zlo koje je počinjeno nad nedužnim i bespomoćnim nikada ne bude zaboravljeno. Učili smo o holokaustu kao o svijetu sumanutih, podivljalih ubojica opsjednutih ludilom i zlom. Žrtve su išle mirno na klanje jer se nisu mogle mjeriti sa moćnim i teško naoružanim neprijateljem. Svijet, zbunjen, neinformiran, mogao je samo gledati neizmjernu ljudsku patnju kakvu do tada nije vidio. Holokaust je bio židovska tragedija. Iako smo znali da Židovi nisu bili jedini, o našim zločincima uglavnom je slušala samo moja generacija.

Ne zaboravimo, holokaust je proveden u našem modernom racionalnom društvu, na visokom stupnju naše civilizacije. Holokaust je osmišljen i proveden na samom vrhuncu ljudske kulturološke povijesti, te je današnja negacija holokausta grubo zanemarivanje povijesnog sjećanja. Ako smo išta naučili od povijesti, to je da je ona u svom cikličkom ponavljanju, i da su demoni među nama i u nama. Najgori demoni, pokazalo se, došli su iz uljuđene, kulturne i civilizacijske sfere. Najgori demoni samo su obavljali svoju dužnost, tj. samo su bili u službi svoje domovine koja ima moć da ih odriješi od grijeha.

Naša civilizacija danas, među svojim materijalnim i duhovnim projektima, ima i logore smrti.

Jedan je način holokaust prikazati kao nešto što se dogodilo Židovima. To holokaust čini atipičnim i sociološki nekonzekventnim. No kolektivni antagonizam i sistematičnost ubijanja bez presedana odvijala se paralelno i u našoj nacionalnoj ogradi. Antisemitizam naše vrste bio je neizreciv. Potpuno prilagođen balkanskoj prirodi. Po sistemu vrtlarstva, kao metafore dakako, modeli aktivnosti razdvajanja i izdvajanja korisnih elemenata rase kojima je suđeno da uspijevaju i štetna i bolesna korova, kojem je suđeno da bude počupan, na našem su području dobili nov i nesvakidašnji smisao.

Potpuno nepoznat i samim nacistima po svojoj brutalnosti. Kako po selekciji, tako i po načinu egzekucije.

Toj selekciji, na takav način, kao i interpretaciji nacističke doktrine, čudili su se nacisti. Duboka, iskonska mržnja svoj je cvat doživjela upravo na ovim prostorima iskoristivši trendovsku doktrinu u svijetu. Da je ona i dan danas itekako prisutna govore nam brojni primjeri o kojima mi kao društvo zatvaramo uši, i uglavnom šutimo. Kultu domovine i u našem je vremenu dominantno prisutan, a rehabilitacija zla provodi se pomno, smišljeno i planski. Danas, skoro trideset godina od samostalnosti, možemo rezimirati i zaključiti činjenično stanje. Patologiju društva i zajednica koje su nas u to stanje ideološke matrice doveli. Politika je, ne zaboravimo, generator društva, a našu politiku uglavnom kreirali su ljudi bliski ustaškoj ideologiji, čak i njeni gorljivi pregaoci.

Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, govorio je u više navrata Franjo Tuđman. To je politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i u dijaspori, citirajući od slova do slova Maksa Luburića i njegovu ideologiju „Nacionalnog pomirenja.“ Djelatna veza „općehrvatskog jedinstva“ i izmirenja objavljena je u Luburićevoj „Drini“ 1964. koja svrstava ljubav prema domovini kao borbu svim raspoloživim sredstvima.

Ono što nećete vidjeti u Manjkasovom „Ratu prije rata“ koji se emitira u udarnom terminu, prva je Tuđmanova turneja po Kanadi 1987, u kojoj se ostvaruje fizička veza hercegovačko – franjevačke zajednice i tvorca moderne hrvatske povijesti na doktrini i idejama Maksa Luburića. Maks Luburić, iako nekonzekventan, ima itekakvu ulogu u događajima kojima se aktivno bavimo danas. Skandaloznim ispadima fašizma i rehabilitaciji ustaštva na svim razinama. Ono što je započeto Franjom Tuđmanom i njegovim „puzajućim fašizmom“ danas dobija sasvim konkretne ideološke okvire i zaslužni pijedestal za koji se pripremala scena dobrih trideset godina, te s pravom možemo zaključiti kako je dramaturška obrada jedne ideje dobila i svoj konačni manifestacijski smisao. Ustaštvo kao pojam, u modernoj Hrvatskoj, slijedom mehanizma desetljetne rehabilitacije, postalo je iskaz domoljublja, služba za svoju domovinu, koja kako znamo, ima moć oslobođenja od grijeha.

Rehabilitacija ustaštva kao i samog Luburića nije nikakva novost, već je ona duboko ukorijenjena u programu same Hrvatske Demokratske Zajednice temeljem „svehrvatskog pomirenja“ koji će po nečuvenom sistemu Franje Tuđmana „izmiješati“ kosti partizana i ustaša te tim činom zatvoriti i simbolički pitanje podjela koje kao društvo nismo u stanju prevazići i koje nam zadržava prosperitet. Sam čin holokausta u toj nakani namjerno je izostavljen kao bitan. Da živimo u društvu koje nastavlja tu zacrtanu tradiciju govore nam brojni pokazatelji, istupi političara kao i skandalozna rehabilitacija ustaštva koja se provodi na svim razinama, u školskim programima, na nacionalnoj televiziji. Franjevci, tj. njihovo tvrdo hercegovačko krilo, duboko njeguju ustaštvo, kao i ideološku platformu na kojoj je djelovao Maks Luburić, tako da nije čudno što se upravo promocija knjige o tom „najvećem hrvatskom generalu“ upravo namjerava održati u samostanima diljem zemlje, pod pokroviteljstvom franjevačke bratije.

Miroslav Filipović, znan i kao „fra Sotona“ dolazio je iz istih redova franjevaca koji će kasnije iza Drugog svjetskog rata naći utočište po samostanima u Kanadi koje će pohoditi Franjo Tuđman. Fra Sotona, rođen u Jajcu, pripada tvrdoj struji koja se okuplja oko Maksa Luburića. Već u veljači 1942. postaje pobočnikom ustaške vojnice „Maksovih koljača“ kako su ih zvali, te sudjeluje u pokolju 2300 civila u Banja Luci. Brutalnost obavljenog zločina impresionirala je do te mjere Luburića da je Filipovića držao kao simbol zajedništva hrvatskog naroda i franjevaca. Najimpozantniji zločin franjevca koji je prilikom zločina pozivao ustaše da slijede njegov put i da brutalno masakriraju svoje žrtve urlajući kako on osobno prima sve te grijehe na sebe, i time ih u ime domovine čisti, odvio se u selu Šargovcu kada je Filipović izveo djevojčicu Radojku Glamočanin u učionici pred učenicima i prerezao joj vrat.

Filipović je zbog tog brutalnog zločina, na nagovor nacističkih vlasti, koji su ostali zgroženi načinom ubijanja djece, završio i u zatvoru, no Luburić, tadašnji upravitelj svih logora u sustavu NDH, ga rehabilitira i raspoređuje u svoj osobni zdrug. Fra Sotona će svoj krvavi franjevačko – ustaški put nastaviti masakrima 56 bosanskih Židova koje je osobno vezao žicom i ubijao sjekirom, te masovnim pogubljenjima u Jasenovcu i u Staroj Gradiški.

Miroslav Filipović, kao i Maks Luburić, bili su poznati po svom načinu ubijanja. Vjekoslav Luburić, zvani Maks, najbolje je opisan u dnevniku Višnje Pavelić, kćeri Ante Pavelića, u kojem ga ona karakterizira kao umno bolesna čovjeka kojeg se uopće ne može kontrolirati. Višnja navodi kako je Maks utjelovljene zla, tj. demon koji se hvali u društvu počinjenim zločinima i načinu na koji su oni počinjeni. Maks Luburić imao je običaj iz grupe zatočenih logoraša izdvojiti jedno dijete, uzeti ga majci iz naručja, i bacati ga u zrak sve dok se ono ne bi dočekalo na njegov bajunet.

Vjekoslav „Maks“ Luburić zapovijedao je logorima smrti u NDH, logorima kojih su se i sami nacisti grozili. Postoje brojna svjedočanstva, depeše, koje su visokorangirani nacisti pisali osobno Hitleru o brutalnosti ustaša i njihova zapovjednika Luburića. Luburić, osim što se okružio psihopatama, na mjesta visokorangiranih oficira u logorima imenuje provjerene kadrove, tj. one koji slijede njegovu rasnu doktrinu. Tako u listopadu 1941. imenuje Ljubu Miloša, svog prvog rođaka, za upravitelja logora Jasenovac. Znamenita je Miloševa izjava o zločinima koje čini. Ljubo Miloš bio je sasvim precizan kod dijagnosticiranja svoje ljubavi za domovinu. Ljubo Miloš rekao je kako će gorjeti u paklu, ali će gorjeti sretan jer je sve to činio za svoju ljubljenu domovinu Hrvatsku.

Hrvatska, zbunjena, neinformirana, mogla je samo gledati neizmjernu ljudsku patnju kakvu do tada nije vidjela. Najgori njeni demoni, pokazalo se, došli su iz uljuđene, kulturne i civilizacijske sfere. Najgori demoni samo su obavljali svoju dužnost, tj. samo su bili u službi svoje domovine koja ima moć da ih odriješi od grijeha.

Da bi lakše spoznali zlo morate uronuti u njega. U samu njegovu nutrinu, u srž. Zlo nije fikcija. Zlo je stvarno i zlo je jedina povijesna konstanta. Holokaust je u Hrvatskoj počeo popisima. Ministarstvo unutarnjih poslova naložilo je kotarskim oblastima da precizno popišu sve Židove, Srbe i Rome. Popis je trebao sadržavati broj, ime i prezime, godine starosti i spol. Nakon mjesec dana od popisa, ustaše su dolazile u sela i odvodile mještane koje su se nalazile na spisku. Svjedočanstvo Nikolić Jelene najbolje oslikava događaje iz tih dana. U selu Negoslavcima pokupili su sve Cigane i doveli ih u Jasenovac. Izdvojili su nas petero, mene, moju majku, dvije sestre i brata. Majku su vezali žicom i tjerali je da gleda kako mi bratu vade oči bajunetom. Vjekoslav Maks Luburić prišao je mojoj sestri i prerezao joj vrat. Majka mi je klonula. Prepuklo joj srce. Svi Cigani dovedeni iz Negoslavaca tu su noć pobijeni. Luburić je vikao da štede streljivo i da nas ubijaju maljevima. Tupi udarci odzvanjali su u noć, i krici. U jutro sam čistila dvorište.

Krv i mozak mojih sestara koje su silovali kupila sam s poda u metalno vjedro.

Svjedočanstvo Jelene Nikolić jedno je od stotine tisuća koje se čuvaju po svim povijesnim knjigama i u svim Gradskim i Sveučilišnim knjižnicama. Do svih tih svjedočanstava je lako doći. Potreban vam je samo malen trud da otvorite stranice svih tih povijesnih knjiga. Ono što ćete pronaći, kao odgovor na počinjeno nezamislivo zlo, uvijek je isti i uvijek je konstantan.

Svi ti užasni zločini počinjeni su u službi svoje domovine, koja ima moć da vas odriješi od grijeha.

Kada čujete krilaticu kako je „Domovina iznad svega“ tada možete sa sigurnošću utvrditi da je izgovara jedan od hulja ili jedan od demona koji će pravdati svoj zločin. Nacionalna pomirba i postulat Hrvatske demokratske Zajednice upravo je to. Postulat svih hulja. Postulat kojeg se drže do dana današnjeg. Postulat i nakana kojoj je jedini i stvarni cilj rehabilitacija zločina. Jer je isti taj zločin počinjen dvaput. Jer se isti taj zločin i u budućnosti namjerava počiniti.

Zločin nad svojim narodom, koji ima obvezu da zgrožen šuti.

Domovina iznad svega, krilatica je svih uključenih u projekt „Domovina“ koji će na koncu rehabilitirati i njenog pravog ideološkog tvorca, Maksa Luburića koji je sve radio u službi domovine, koja ima moć da odriješi od grijeha u utjelovljenju božanskog na zemlji, hercegovačkih franjevaca koji će rado zbog domovine oprati i najgore grijehe. I na tom putu naše je društvo danas. Hrvatska moderna samo je žalostan preslik Nezavisne Države Hrvatske, impotentna država koja nije u stanju da se obračuna sa svima koji ne misle dovoljno državotvorno, tj. svima koji su naši prirodni i ideološki neprijatelji. Hrvatska moderna, i naše društvo, danas su produkt davne Luburićeve zamisli o zemlji koja će pod pojmom „ljubavi“ budno paziti na sve one koji je nemaju dovoljno. Taj segment naći ćete ako pohodite sve skupove modernih hrvatskih vitezova, franjevaca, ako se zateknete na promocijama knjiga o slavnom generalu Luburiću. Naša ljubav prema domovini uvijek i konstantno iziskuje budnost.

A od budnosti do malja, samo je korak. I to nas bojim se sve zajedno čeka. Malj koji ide svima koji dovoljno ne vole svoju domovinu. To je, povijest je pokazala, idući korak.

Onaj korak koji ide za korakom.

Ivo Anić
Autor 6.10.2018. u 10:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija