Umjetnost zna i može legitimirati etničko čišćenje

tačno.net
Autor 5.4.2016. u 09:16

Izdvajamo

  • Osim iracionalnog velikog slova 'p' u sintagmi 'Prvi hrvatski predsjednik', u izjavi se tvrdi da arhitekt možda može osmisliti i realizirati takvo djelo, ali pošto mu nedostaje temeljno likovno obrazovanje, za pretpostaviti je da će to djelo biti jalovo i da neće postići "sličnost s likom i djelom Prvog hrvatskog predsjednika". Zanki je konstatirao da su arhitekti trebali "odbiti organizaciju izrazito kiparskog natječaja 'Spomenika dr. Franji Tuđmanu' i uputiti Grad Zagreb na HDLU koji predstavlja gotovo sve najvažnije kipare i multimedijalne umjetnike koji rade u mediju site-specific instalacija u Hrvatskoj."

Povezani članci

Umjetnost zna i može legitimirati etničko čišćenje

Foto: Slobodna Dalmacija

Pristati na prijedlog i poziv kninske gradonačelnice da se kip prvog mrtvog predsjednika Hrvatske postavi u tom gradu znači da je predsjednik HDLU-a morao uložiti značajan napor da očekivanja oko 300.000 protjeranih Srba također budu zadovoljena. Možda tako što kipova desna ruka neće biti podignuta suviše visoko.

Piše: Stjepan Grbić

U studenom prošle godine Grad Zagreb je raspisao natječaj za spomenik prvom mrtvom hrvatskom predsjedniku kao i natječaj za spomenik domovini. U nedavno završenoj anketi Jutarnjeg lista, u kojoj su čitatelji glasali za predložena rješenja tog spomenika, pobijedio je rad Kažimira Hraste. Njegov kip bi trebao biti visok osam metara. Taman za metropolu koja nije zaslužila ništa manje. Kao ni mrtvi model.

Josipa Rimac, tadašnja gradonačelnica Knina, ranije te godine je u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika (HDLU) raspisala javni natječaj također za spomenik mrtvom predsjedniku, koji se trebao nalaziti ispred zgrade Gradske uprave u Kninu. Natječaj je uskoro poništen i zatim ponovo raspisan, ovaj put za lokaciju na Kninskoj tvrđavi.

A ono što je zajedničko ovim natječajima je da su ih pratile različite nesuglasice, nedoumice i sporovi. Prvi kninski natječaj je bio poništen jer “niti jedan od autora nije uspio osjetiti i kroz svoj rad utjeloviti snagu dr. Franje Tuđmana koju smo mi željeli pokazati”, obrazložila je radnica iz kninske gradske pravne službe. “Nedvojbeno je da spomenik dr. Franji Tuđmanu u Kninu mora biti poseban, drugačiji od svih do sada podignutih obzirom na važnost dr. Franje Tuđmana za Grad Knin i Oluju”, dodala je. U obrazloženju se navelo kako je razlog poništenja natječaja to što “prepoznatljivost fizionomije i pokreta nije postignuta”, te da su “pokreti prenaglašeni ili nenaglašeni, a ni anatomska korektnost nije uvijek dosegnuta.” Kao suorganizator natječaja, predsjednik HDLU-a, Josip Zanki, svojom je šutnjom potvrdio navedenu ocjenu pristiglih radova. Podbačaj prijavljenih umjetnika da utjelove snagu dotičnog lika nije ga dirnuo.

U kolovozu iste godine u zagrebačkoj galeriji Bačva održana je izložba prijavljenih radova ponovljenog kninskog natječaja. Povodom izložbe objavljeno je priopćenje HDLU-a u kojem se navodi: “Dr. Franjo Tuđman (1922.- 1999.) bio je povjesničar, državnik i prvi predsjednik suverene i samostalne Republike Hrvatske. Temelji njegove politike bili su: ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, obnavljanje hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti.” Predsjednik tog istog HDLU-a bio je i još jest Josip Zanki.

Povodom zagrebačkog natječaja prvom mrtvom hrvatskom predsjedniku, predsjednik HDLU-a se ipak oglasio. Napisao je pismo predsjednici Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) Sanji Cvjetko Jerković u kojem joj zamjera raspisivanje natječaja mimo HDLU-a. Osnovna primjedba ticala se primata i/ili suradnje između arhitekata i kipara pri izradi javnog spomenika. Argument je bio da arhitekti možda mogu biti nadležni za projektiranje i izradu javnog spomenika, ali da bi u proces trebala biti uključena i osoba s obrazovanjem Likovne akademije. Zanki je to obrazložio ovako: “Kod javne spomeničke plastike koja prikazuje određeni ljudski lik zainteresirani korisnici iste, u ovom slučaju građani Grada Zagreba, očekuju sličnost s likom i djelom Prvog hrvatskog predsjednika. A da bi se to postiglo treba minimum klasičnog školovanja u području portretne plastike na Likovnoj akademiji, bez obzira u kojem se mediju umjetnik izražava.” Osim iracionalnog velikog slova ‘p’ u sintagmi “Prvi hrvatski predsjednik”, u izjavi se tvrdi da arhitekt možda može osmisliti i realizirati takvo djelo, ali pošto mu nedostaje temeljno likovno obrazovanje, za pretpostaviti je da će to djelo biti jalovo i da neće postići “sličnost s likom i djelom Prvog hrvatskog predsjednika”. Zanki je konstatirao da su arhitekti trebali “odbiti organizaciju izrazito kiparskog natječaja ‘Spomenika dr. Franji Tuđmanu’ i uputiti Grad Zagreb na HDLU koji predstavlja gotovo sve najvažnije kipare i multimedijalne umjetnike koji rade u mediju site-specific instalacija u Hrvatskoj.”

Unatoč ispravnosti Zankijevog prigovora da bi kipari i multimedijalni umjetnici također trebali sudjelovati u spomenutom natječaju, valja pažljivo promotriti njegovu formulaciju o građanima koji “očekuju sličnost s likom i djelom Prvog hrvatskog predsjednika”. Iako mišljenje umjetnosti nalaže kontinuirano educiranje i reeduciranje publike, u ovom slučaju imamo primjer retrogradnog mišljenja umjetnosti. Kao takvo, ono se vodi očekivanjem publike i zadovoljenjem tog očekivanja. Osim što time iskače iz sadašnjosti i katapultira se u anakronost, takvo ‘mišljenje’ obesmišljava samu umjetnost i podcjenjuje njezine recipijente. Dakle, ni umjetnost kao ideja, ni umjetnost kao konflikt, ni umjetnost kao materijalizacija slobodne ekspresije, ni umjetnost kao de-konstruktivna praksa, ni umjetnost kao re-konceptualizacija. Već umjetnost kao servilna proizvodnja društvene tuposti koja glorificira vrhovnog zapovjednika ratnih zločina.

Da bi Zankijeva dosljednost bila izraženija, pobrinuo se on sam. Kada je natječaj za zagrebački spomenik završio na način da je Ocjenjivački sud odabrao četiri jednako vrijedna rada, Zanki je izjavio kako smatra “neozbiljnom odluku Ocjenjivačkog suda jer nisu izabrali samo jedan rad. Prepuštanje izbora građanima grada Zagreba, o čemu još nema službene potvrde, za njega je vrlo populistički”. Dakle, ideja i umjetnička realizacija spomenika moraju zadovoljiti ukus i očekivanja građana koji “očekuju sličnost s likom i djelom Prvog hrvatskog predsjednika”, a prepustiti tim istim građanima da odaberu kakav spomenik žele u svom gradu za Zankija je populizam. Možda ne bi bilo populistično da je Zanki osobno za izradu spomenika mrtvom predsjedniku zamolio trebinjskog kipara Milivoja Bokića koji je devedesetih prošao šest logora, od Dretelja do Lore.

Svjedočenja žrtava hercegovačkih koncentracijskih logora Dretelj, Heliodrom, Vojno, Čapljina, Ljubuški, Gabela, Široki brijeg i ostalih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju potvrđuju da su na tim područjima bili i pripadnici Hrvatske vojske. Osim njihovih, postoje i druga svjedočenja, na primjer umirovljenog generala HV-a Luke Džanka. Neospornost prisustva hrvatske vojske na području hercegovačkih logora je važna za ovaj kontekst iz prostog razloga što je njihov vrhovni zapovjednik bio prvi mrtvi hrvatski predsjednik, zbog čijeg su se spomenika spomenuti natječaji raspisivali. Pa kada HDLU s predsjedavajućim Zankijem piše da su “temelji njegove politike bili ujedinjenje svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti, političko-nacionalni pokret čiji je cilj bio samostalna država, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug, obnavljanje hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti”, Josipa Zankija valja pitati da li “samostalnost države, ponovni ulazak u srednjoeuropski civilizacijski krug te obnavljanje hrvatskih tradicija, kulture, jezika i povijesti” podrazumijeva i zatvaranje ljudi u koncentracijske logore. Da li se hrvatska tradicija, kultura, jezik i povijest obnavljaju tako da se Srpkinje i Bošnjakinje te Srbi i Bošnjaci batinaju, prebijaju, siluju, izgladnjuju, zlostavljaju, muče i ubijaju?

Žrtve su također svjedočile o uvjetima i posljedicama zatočeništva u navedenim logorima. Jedna od njih je govorila o neprepoznatljivosti vlastitog fizičkog izgleda nakon što je prošla batinanje, mučenje i zlostavljanje. Da li se u tom slučaju također očekuju “prepoznatljivost fizionomije i pokreta” i “anatomska korektnost”? Da li građani Zagreba i Knina i u tom slučaju očekuju sličnost s likom i djelom? Da li “anatomska korektnost” podrazumijeva i reprezentaciju krvnikovih etničkih aspiracija? Ili se uspjelost spomeničke plastike mjeri zadovoljenim očekivanjima građana? Iz pozicije Josipa Zankija ispada da site-specific instalacija prvog mrtvog predsjednika ima samo jedan problem: je li joj autor arhitekt ili kipar. Žrtve svoju site-specific traumu mogu oblikovati bez natječaja.

Estetička uskoumnost Josipa Zankija nije nimalo čudan. Pristati suorganizirati natječaj za izradu spomenika jednom od glavnih inicijatora i protagonista ratova na području bivše Jugoslavije znači zainteresiranim korisnicima ponuditi legitimaciju zločina i podvaliti skulpturalno slavljenje zločina pod umjetnost. Istodobno, žrtve koncentracijskih logora ni dvadesetak godina nakon traume ne smiju obilježiti mjesta na kojima su zlostavljane i mučene. Stoga je velika šteta što Zanki u svom pismu nije problematizirao i ostale umjetničke nedoumice. Moglo se, na primjer, govoriti o odnosu volumena i prostora, površine kipa u odnosu na postolje, u odnosu na okolni prostor, i tako dalje. Što više umjetničkih problematiziranja, to bi neosjetljivost i šutnja o zločinima i žrtvama bila vidljivija.

Pristati na prijedlog i poziv kninske gradonačelnice da se kip prvog mrtvog predsjednika Hrvatske postavi u tom gradu znači da je predsjednik HDLU-a morao uložiti značajan napor da očekivanja oko 300.000 protjeranih Srba također budu zadovoljena. Možda tako što kipova desna ruka neće biti podignuta suviše visoko.

tačno.net
Autor 5.4.2016. u 09:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija