Uskraćivanje svijesti vlastitoj djeci

tačno.net
Autor/ica 13.11.2015. u 10:58

Izdvajamo

  • U rujnu ove godine Institut za društvena istraživanja, GOOD inicijativa i GONG su proveli istraživanje političke pismenosti među učenicima završnih razreda srednjih škola. Istraživanje je provedeno na nacionalnom reprezentativnom uzorku, a pokazalo je kako "gotovo tri četvrtine učenika završnih razreda srednjih škola ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina". Ako za taj veliki broj hrvatskih srednjoškolaca na pragu punoljetnosti NDH nije bila fašistička tvorevina, i ako slijede svoj kućni fašistički odgoj ponavljajući nasilne manire svojih roditelja, i ako država ne sankcionira takva krivična djela, što mislite, žive li Srbi u Hrvatskoj u svakodnevnom strahu?

Povezani članci

Uskraćivanje svijesti vlastitoj djeci

Foto: metafilter

Ako proustaški mediji zagovaraju daljnju eliminaciju Srba iz društvenog života, javne sfere i države, zašto njihovi mladi čitatelji ne bi slijedili po(r)uke njihovih tekstova?

Piše: Stjepan  Grbić

U životu nekog, vjerojatno ne svakog, djeteta postoji susret s jednom knjigom, s jednim tekstom nakon kojeg mlado doba više ne mora biti isto. Umjesto jednom, takav susret se može dogoditi i više puta. Tekstovi, uostalom, tome i služe – da mijenjaju svijest čitatelja proširujući je. U Republici Hrvatskoj nije tako.

Vijest objavljena 10.11.2015. glasi: “Učenike Srpske pravoslavne opće gimnazije u Zagrebu kamenjem je napala grupa njihovih vršnjaka iz obližnje zagrebačke škole. Fizičkom napadu je prethodilo vrijeđanje na nacionalnoj osnovi u autobusu javnog prijevoza, a nastavljeno je gađanjem kamenjem na ulici i po ulasku u dvorište Gimnazije.”

Tko je, osim samih nasilnika, odgovoran za ovo nasilje? Roditelji? Učitelji i profesori? Fratri i popovi? Filmovi i video igre? Facebook i Twitter? Masturbacija i marihuana? Možda bismo lakonski mogli zaključiti kako su se učenici malo porječkali te konflikt u afektu pokušali riješiti na delikventan način. No sintagma “na nacionalnoj osnovi” bi nam pokazala da smo u krivu, jer ona govori nešto sasvim drugo. Zbog nje se moramo vratiti u školske klupe i među knjige. Naročito među one otpisane, uništene i spaljene.

Marljivi čovjek Ante Lešaja istražio je mnoštvo materijala da bi došao do broja 2,8 milijuna knjiga što su uništene 1990-ih godina u Hrvatskoj. Dva milijuna i osamsto hiljada ukoričenih svijesti stvorenih i otvorenih da mijenjaju svijest svojih čitatelja. Kako mladih, tako i starih. Pravovjerni i domoljubni sljeditelji HDZ-ovih fašista ’90-ih su godina u skladu s nacionalnom “duhovnom obnovom” počeli uskraćivati svijest vlastitoj djeci. Sužene svijesti, njihovi mladi potomci nam danas pokazuju rezultate te uskrate. Zašto?

Zato što je među 2,8 milijuna uništenih knjiga, osim marksističko-socijalističke i antifašističke literature, prevladavala literatura koja je imala neke veze sa Srbijom. Ili je pisac bio Srbin, ili je imao neke veze sa Srbijom, ili je izdavač bio srpski, ili je knjiga bila na ćirilici, ili nešto slično srpski kužno, smrdljivo i opasno. Kako 1990-e nisu razdoblje iz vakuuma, tako se praksa eliminiranja srpskih knjiga nastavila i kasnije. Godine 2004. nekoliko stotina knjiga beogradskih izdanja iz knjižnice zagrebačke Gornjogradske gimnazije uništeno je prema naputku iz 1992., istom onom naputku prema kojem je dotad bilo uništeno 2,8 milijuna knjiga. I tadašnji se civilizirani ministar znanosti i prosvjete Dragan Primorac oglušio na poziv da povuče barbarski dokument.

Kako su tadašnje desničarske političke elite eliminirale oko pola milijuna Srba i 2,8 milijuna srpskih knjiga, tako današnja mladež nasrće na srpske vršnjake pokazujući dobar odgoj u prepoznavanju mete. Tako nekako današnji učenici u Hrvatskoj zamišljaju ekavicu i ćirilicu. Umjesto Branka Ćopića, šaka u glavu. Umjesto Desanke Maksimović, noga u jaja. Umjesto Branka Radičevića, pljuvačka u lice. Umjesto Miloša Crnjanskog, koljeno u zube. Umjesto Oskara Daviča, cipelarenje. Umjesto Marka Ristića, bokser u arkadu. Umjesto Borislava Pekića, kamen u potiljak. Umjesto Vladimira Tasića, čakija u stomak. Metak u čelo umjesto Danila Kiša?

U rujnu ove godine Institut za društvena istraživanja, GOOD inicijativa i GONG su proveli istraživanje političke pismenosti među učenicima završnih razreda srednjih škola. Istraživanje je provedeno na nacionalnom reprezentativnom uzorku, a pokazalo je kako “gotovo tri četvrtine učenika završnih razreda srednjih škola ne smatra da je NDH bila fašistička tvorevina”. Ako za taj veliki broj hrvatskih srednjoškolaca na pragu punoljetnosti NDH nije bila fašistička tvorevina, i ako slijede svoj kućni fašistički odgoj ponavljajući nasilne manire svojih roditelja, i ako država ne sankcionira takva krivična djela, što mislite, žive li Srbi u Hrvatskoj u svakodnevnom strahu?

Uostalom, ako roditelji skidaju i lome ćirilične table diljem države, zašto djeca ne mogu kamenovati svoje srpske vršnjake? Ne trebaju li djeca, poštivajući roditelje, slijediti njihov primjer? Da dugo žive i da im bude dobro na zemlji. Ako predsjednica “Srbe po nacionalnosti” naziva Hrvatima, zašto njeni mladi sugrađani taj preobražaj ne bi pokušali izvesti silom? Ako proustaški mediji zagovaraju daljnju eliminaciju Srba iz društvenog života, javne sfere i države, zašto njihovi mladi čitatelji ne bi slijedili po(r)uke njihovih tekstova?

Ako su roditelji istrijebili Dušana Radovića, Anicu Savić-Rebac, Branka Miljkovića, Isidoru Sekulić, Branislava Nušića i Danila Kiša, zašto njihova djeca ne bi zatukla svoje srpske vršnjake, a među njima i nekog mladog Dušana, Anicu, Branka, Isidoru, Branislava i Danila. Nakon zločina, možda jednog dana postanu direktori knjižnica i pročelnici katedre za svjetsku književnost.

tačno.net
Autor/ica 13.11.2015. u 10:58