Ustanak u Srbu

tačno.net
Autor 20.7.2016. u 13:21

Ustanak u Srbu

Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske pozivaju na obilјežavanje Dana ustanka naroda Hrvatske u Srbu 27. jula 2016., s početkom u 12 sati, u podnožju Spomenika ustanku.

Podsjetimo, nakon tjedana izloženosti ustaškoj represiji, stanovništvo ličkog kraja 27. jula 1941. odlučilo je podignuti ustanak. Ustanak je buknuo koordinirano, s obje strane gornjeg toka rijeke Une, na teritoriju jugoistočne Like i jugozapadne Bosne i u roku od nekoliko dana ustanici su uspjeli osvojiti područje od Drvara, Glamoča, Bosanskog Grahova do Donjeg Lapca i Srba. Sve do raspada Jugoslavije, Dan ustanka u Srbu obilјežavao se kao dan početak antifašističkog ustanka u Hrvatskoj. Iako više nije državni praznik, danas se taj dan obilјežava u slavu antifašističke borbe kao reakcije na sustavnu represiju za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske.

U drugoj polovici juna 1941. srpska sela jugoistočnih dijelova Like i jugozapadnih dijelova Dalmatinske zagore već su krajnje uznemirena. Najveća je napetost u kotaru Donji Lapac. Tamo je od 14. do 29. juna 1941. godine uhapšeno 140 Srba. Većina uhapšenih je već tada otpremljena u logore na Pagu i u Jadovnom. U susjednoj Bosanskoj krajini progoni su još žešći. Nakon prvih hapšenja i ponekih vijesti o tome što se događa u Jadovnom, srpski seljaci više ne čekaju ustaške ophodnje iz Gračaca i Gospića, već bježe zbjegovima u šume. Dana 29. juna ustaše su osvanule pred srpskim kućama u općini Plitvička jezera. Toga jutra je oko 1 200 ljudi napustilo svoje domove. Nakon tog događaja kolona ljudi je došla u Drvar. Razmješteni su po okolnim srpskim selima s objašnjenjem da je to privremeni smještaj. Vijest o čišćenju srpskih sela u okolici Plitvičkih jezera ubrzo je prostrujila čitavom Likom. U međuvremenu su ustaše od Srba i Židova ispraznile i Bihać. Oko 1 200 ljudi bilo je razmješteno po srpskim selima u okolici Kulen Vakufa, općine koja graniči s kotarom Donji Lapac u Hrvatskoj.

Dana 30. juna 1941. godine jedna manja grupa ljudi je napala puščanom paljbom vojnu ophodnju kod sela Srb. Zato stožer Vrhbosanskog divizijskog područja traži da se uspostavi red i mir na tome području, pa šalje Maksa Luburića s posebnom misijom u Veliku župu Krbava i Psat. Za izvršenje te naredbe Luburić je imao na raspolaganju oko 150 ustaša, pomoćnog ustaškog odreda i oko 250 domobrana iz 22. pohodne bojne sa sjedištem u Gospiću. S nekoliko kamiona Luburić je 1. jula 1941. napao Suvaju  te je ondje prema poimeničnom popisu pobio 173 osobe. Naredna dva dana Luburićeva ekspedicija obavila je slične „akcije“ u selima Bubanj i Osredak. Prema oružničkom izvještaju u Bubnju je poginulo 152 ljudi. U ta tri lička sela, u samo tri dana ukupno je pobijeno najmanje 279, a najviše 330 ljudi.  Istog, 3. jula 1941. jedan manji Luburićev odred proveo je „preseljenje“ u selu Nebljusi. Ondje su pohapsili 53 osobe koje je trebalo „iseliti“. Potom su ih zatvorili u neku baraku u selu Boričevac, i zatim ih u noći likvidirali nad jamom. Tako je Luburić u Suvaji, Bubnju, Osredku i Boričevcu trasirao put prema ustanku. Nakon ovih događaja Srbi su se iz tih sela povukli u brda, u zbjegove.

Sjećanje Nikole Vidakovića, jednog od ustanika, na osnivanje i rad partijske organizacije do početka ustanka dočarava atmosferu tog vremena: „Sa svih strana stizali su glasovi o ustaškom divljanju nad srpskim stanovništvom. Bile su to vijesti, koje zdrav razum nije mogao prihvatiti, pa je narodu bilo teško u njih vjerovati. Na žalost, vijesti o ustaškim zločinima u drugim krajevima uskoro su potvrđene. U Donji Lapac počeli su stizati bjegunci iz susjednih srezova: Udbine, Gračaca i Bihaća noseći na leđima najnužniju hranu i odjeću. Ljudi su bježali ne znajući ni sami kamo, samo da nađu kutak zemlje u kojem bi mogli spasiti goli život. Pričanje svakog bjegunca bilo je i zasebna tragedija. Sve je to davalo stravičnu sliku divljanja pomahnitale zločinačke ustaške rulje. Među stanovništvom je zavladala nervoza i strah. U zraku je lebdjela teška neizvjesnost i iščekivanje.“

(Kotar Donji Lapac u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945. Historijski arhiv u Karlovcu. Karlovac, 1985.)

Nakon 22. juna 1941. tj. nakon njemačkog napada na SSSR, Kominterna je mobilizirala komuniste s naredbom da je „neophodno poduzeti sve mjere da bi se poduprla i olakšala pravična borba sovjetskog naroda“. Prema podacima koje iznosi Jakov Blažević u to vrijeme je u Lici bilo oko 240 članova KPH i barem još toliko članova SKOJ-a. Dobar dio njih, barem u kotarevima Korenica i Donji Lapac, već početkom jula je u šumama. Istovremeno, pojavili su se pojedinci koji su zastupali četnički program otpora i osvete. Po ličkim i krajiškim zaseocima osnivaju su „revolucionarni komiteti“, „gerilski odredi“ i „četnički štabovi“. Već u toj pripremnoj fazi četnici zagovaraju isključivo obrambenu taktiku s osvetničkim prepadima na hrvatska sela i paktiranjem s talijanskim okupacijskim snagama. S druge strane, komunisti zastupaju ofenzivnu taktiku – ustanak protiv ustaša i okupatora, s nastojanjem da pridobiju i hrvatsko stanovništvo. U Lici, Bosanskoj krajini, na Kordunu i Baniji ustanak vode komunisti. U dijelovima Dalmatinske zagore, istočne Bosne i Hercegovine svojim aktivnostima i brojnošću prevladavaju četnici.

Nikola Vidaković navodi aktivnosti u pripremnoj fazi ustanka:

„Postavljane su straže. Ljudi su pripremani da na prikladnim mjestima, u šumama, grade skloništa i kolibe za smještaj slabijih osoba, hrane, stoke i druge imovine. Te mjere su imale karakter pasivne obrane. Bila je to neophodna i vrlo značajna faza u pripremanju oružane borbe. Članovi KP bili su najaktivniji i uvijek u prvim redovima. Oni su bodrili narod, jačali moral, ukazivali da je perspektiva samo u borbi. Prikupljalo se i brojilo oružje. Predviđeni su mladi ljudi za prve borbene grupe… Partijska organizacija je neumorno djelovala među hrvatskim stanovništvom… Različiti su bili načini solidariziranja i pružanja pomoći srpskom narodu. Obavještavani su ljudi da bježe kad bi se saznalo za ustaški nalet. Davane su namirnice i hrana stanovništvu u zbjegovima.“

(Kotar Donji Lapac u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945. Historijski arhiv u Karlovcu. Karlovac, 1985.)

U selu Kamenici Đoko Jovanić i Dušan Mileusnić sa političkim rukovodstvom Komunističke Partije organiziraju ustanak 20. jula 1941. godine. Sa Gojkom Polovinom iz Gračaca također dogovaraju pokretanje ustanka i na tom području. U pripremi ustanka sudjeluju i Milan Šijan, Vojislav Mileusnić i Milan Tankosić iz Srba. Prije dizanja ustanka nastaju gerilski odredi u selima Podurljaj, Gornji Srb, Ajderovac i drugima, a na sam dan ustanka formira se znatno više gerilskih odreda.

Naredba za ustanak do Srba dolazi 26. jula. U 9 sati navečer Đoko Jovanić donosi naredbu Štaba gerilskih odreda za Drvar i okolinu da se digne ustanak. Naredbom se poziva narod na odlučnu borbu protiv ustaša i ostalih neprijatelja do konačne pobjede. Naređuje se zatvaranje prolaza koji je vodio od Knina preko Tiškovca za Drvar. Kasno navečer saziva se odbjegli narod te se i njima objavljuje odluka o dizanju ustanka sljedećeg dana. Ustanak je 27. jula buknuo koordinirano, s obje strane gornjeg toka rijeke Une, na kompaktnom teritoriju jugoistočne Like i jugozapadne Bosne. U roku od nekoliko dana prilično veliko područje, od Drvara, Glamoča, Bosanskog Grahova do Donjeg Lapca i Srba bilo je u rukama ustanika. Dominiralo je komunističko vodstvo, ali u ustanku su tih prvih dana sudjelovale i neke grupe pod četničkim utjecajem, koje su odgovorne za ubijanje hrvatskog stanovništva Brotnje, Boričevca, Vrtoča i Krnjeuše. Prema ustaškim izvorima, u tim je selima tih dana ubijeno 170 ljudi.

Početak ustanka i njegova širina predstavljali su veliko iznenađenje za ustašku vlast. Uništenjem žandarmerijskih stanica i ustaške vlasti na slobodnoj teritoriji, uništeni su i nosioci obavještajne službe. Ustaše su u svojim procjenama preuveličale snagu partizanskog pokreta te su na ustanak reagirale odmazdom po stanovništvu u nezaštićenim srpskim selima. Započinju masovni pokolji Srba u krajevima koji još nisu bili zahvaćeni ustankom (na Baniji, Kordunu i u dijelovima Like i Bosanske krajine). U tim krajevima su kraj jula i početak augusta upamćeni kao najkrvaviji dani četverogodišnje vladavine ustaša u NDH. Neposredna posljedica tih represalija bilo je naglo širenje ustanka iz Like prema Kordunu i Baniji, potom u Dalmaciju i Gorski kotar, Hrvatsko primorje, a zatim postepeno na područje čitave Hrvatske. Partizanske jedinice u Hrvatskoj potkraj 1941. broje 7 000 boraca, od čega ih je čak 3 500 iz Like.

Oružane borbe su počele u vidu masovnog narodnog ustanka, a ne partizanskog načina ratovanja. Dakle za razliku od ostalih krajeva Hrvatske i Bosne, u kojima je antifašistički otpor nastajao od malih logora i borbenih grupa do brojnijih četa i odreda, u drvarskom kraju Bosne i u hrvatskom kotaru Donji Lapac ustanak se dogodio stihijski i odjednom, kao općenarodni otpor ustaškim represalijama. Puna kontrola nad postupcima raznih grupa naprosto nije bila moguća, posebno kada se uzme u obzir da je diferenciranje ustanika na pročetnički orijentirane i na tzv. gerilce (partizane) bila proces koji je trajao neko vrijeme. Sve su to bili uzroci zločina na Hrvatima i muslimanima. Na žalost, takvih je osvetničkih postupaka tokom ustanka bilo na više mjesta. Više je navoda u kojima se spominju zločini koje su počinili četnici i dio partizanskih snaga poput ubojstva 37 članova/ca obitelji Ivezić iz Brotnje 28. jula. Njihove kuće su opljačkane i uništene. Unatoč nastojanjima Gojka Polovine da spriječi osvetništvo i upozori Boričevljane, u Boričevcu je 2. avgusta pobijeno 55 Hrvata koji se nisu, poput brojnih svojih sumještana, sklonili u Kulen Vakuf. Pod izlikom da je veći dio stanovnika sela učestvovao u zločinima počinjenim u Suvaji, svi su do jednoga poubijani, a cijelo selo je spaljeno. Najveća osvetnička ubijanja hrvatskih i muslimanskih seljaka i građana dogodila su se u septembru, prilikom napada ustanika na Kulen Vakuf.

Sigurno je da bi osvetničkih akcija bilo i više da se većina srpskog stanovništva nije opredijelila za partizane, a ne za četnike. U protivnom, hrvatsko i muslimansko stanovništvo bi već u toku rata bilo izloženo znatno širim reperkusijama koje su zagovarali veliki dijelovi četničkog pokreta.

Sasvim je jasno da su partizani bili pokretači i glavna snaga ustanka i da je ustanak bio jedini izlaz za srpsko stanovništvo Like, kojem je prijetilo potpuno fizičko uništenje. Unatoč nespornim zločinima koje su počinile četničke formacije i dio partizanskih snaga,  ne može se osporiti činjenica da je ustanak u Srbu 27.7.1941. postavio temelje antifašističke borbe u Hrvatskoj. Četiri godine nakon početka ustanka bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i drugih naroda je toj borbi donijelo pobjedu.

tačno.net
Autor 20.7.2016. u 13:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija