Viktor Ivančić: GROBOGLASNIK

Viktor Ivančić
Autor 12.12.2013. u 22:16

Viktor Ivančić: GROBOGLASNIK

Predan svetim interesima demokracije, humanizma i hrvatske nacionalne opstojnosti, pisac i vjerni predsjednikov savjetnik svoju je povijesnu ulogu vidio uz streljački stroj, s blagotvornom komandom na usnama

 Piše: Viktor Ivančić

Dogodilo se ono što nitko nije mogao zamisliti, istinska senzacija: Ivan Aralica kritički je progovorio o Franji Tuđmanu premda nije prošlo ni desetljeće i pol otkako je ovaj umro! Ni najodaniji štovatelji hrvatskoga književnog velikana nisu očekivali takvu provalu hrabrosti. Intelektualni bard naoštrio je pero i tvorca hrvatske države izložio kritici, riziku usprkos, iako se obožavani politički vođa nije pošteno ni raspao.

Dobro, „izložio kritici“ je možda odviše teška fraza, prije je riječ o blagonaklonome prigovoru, no za Ivana Aralicu, čija se politička esejistika kroz protekla desetljeća u svakoj nijansi podudarala s mislima i željama preminulog vladara, to je itekako veliki iskorak, razotkrivanje koje ima snagu prvorazrednoga kulturnog događaja, pa ga je autor s pravom nagovijestio uskličnikom na kraju rečenice. „Ako je to važno, evo stvari oko koje se Tuđman i ja nismo slagali!“

Ispovijest Ivana Aralice tek je započela i ne znamo koliko će trajati, jer ovaj osvrt nastaje nakon drugog nastavka njegova feljtona u Večernjem listu, sročenog povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana i opremljenog, kako je to kod njega uobičajeno, sudbinski dramatičnim naslovom: „Uzroci, tijek i lijek hrvatskog postkomunističkog ideološkog kaosa“. Književnik, naime, drži da spomenuti postkomunistički ideološki kaos „ovih dana ulazi u svoj klimaks“, te bi se, „ne unesemo li u njega svjetlo razuma, mogao pretvoriti u mrak“, a to će reći da je odlučio spisateljski intervenirati kao neka vrsta hitne službe, skromno računajući kako je svojim razumom i iluminacijom koja se tim putem odašilje kadar spasiti Hrvatsku.

Prava je šteta što zbog termina tiskanja Novosti nismo mogli sačekati i treći nastavak feljtona, pošto je najavljen tako efektno („Obljetnica pada Vukovara – što se dogodilo i zašto?“) da je gotovo sigurno kako se intenzitet bljeskanja samo povećao. No, stvar je valjda ipak urgentna ako kaos „ulazi u svoj klimaks“ i ako je u igri ništa manje od spasa voljene nam domovine.

Oko čega se dakle Tuđman i Aralica nisu slagali? Nisu se slagali oko lustracije, to jest oko odstranjivanja komunista iz javnoga i političkog života Hrvatske. „On je“, piše Aralica, „u većoj mjeri nego ja vjerovao u nacionalno i demokratsko osvješćivanje komunista i, kad mu se očekivanja ne bi ispunila, izražavao je čuđenje što se ne ispuniše; ja u to osvješćivanje, ako se radilo o boljševiku a ne o formalnom članu partije, gotovo da nisam vjerovao, pa se u konkretnim slučajevima nikad ničim nisam iznenađivao, pogotovo ne činjenicom da su Mesić i Račan komunisti i da će takvi u svim slučajevima ostati i djelovati“.

Tuđman, prema Aralici, nije razumio „da je komunistički mentalitet, kao i svaki drugi, postojaniji od komunističkoga političkog sustava“ i da ga „minimalnim mjerama nije bilo moguće upokojiti“, a kad isti nije bio upokojen, nanio je nesagledivu štetu voljenome pokojniku i njegovoj političkoj ostavštini. Da se njega pitalo, Ivan Aralica bi to rješavao sasvim drugačije: Račana i Mesića je „trebalo administrativno lustrirati“, i to u skladu s Rezolucijom Vijeća Europe iz 1996. godine, a također i Ivu Sanadera. „Jer je Sanader, što se mentaliteta tiče, od istog štofa krojen, s tom razlikom što su njih dvojica krojeni od komunističkog štofa crvene boje, a on od komunističkog štofa crne boje. Ili su sva trojica krojena od istog štofa s crvenim i crnim naličjem!“

Prema tome, čak i daltonist može prepoznati komunista, jer je komunistički mentalitet raznobojno identičan. Umjesto da se pozvao na Rezoluciju Vijeća Europe i svu tu crveno-crnu  marvu temeljito „lustrirao“, prigovara Aralica, Tuđman je svojom bolećivošću i dobrohotnom naivnošću zadao smrtni udarac vlastitome zagrobnom trajanju i – posljedično – stvorio preduvjete za nastanak „ideološkog kaosa“ u Hrvatskoj. „Mentalni komunisti“, upravo stoga što nisu bili na vrijeme „administrativno lustrirani“, odmah po sahrani upustili su se u udruženi zločinački projekt „detuđmanizacije“ zemlje, i to sa strateški moćnih pozicija: Račan i Mesić kao predsjednici vlade i države, a Sanader u svojstvu šefa pokojnikove partije.

Iz feljtona nije baš najjasnije na koji bi to način Aralica u tehničkome smislu proveo „administrativnu lustraciju“. Kako bi, na primjer, dokumentirao zločinačku ulogu Mesića u totalitarnom komunističkom sustavu, ako je on, premda član partije (kao i Tuđman, kao i Aralica), u vrijeme komunističke strahovlade bio i politički zatvorenik (kao i Tuđman, za razliku od Aralice)? Ili – ako već Račanov slučaj drži notornim – kako bi se u kriterije Rezolucije Vijeća Europe uklopilo to što Sanader kao stipendist Katoličke crkve nije imao niti formalnih veza sa Savezom komunista (za razliku od Aralice), osim što je pisac kod njega prepoznao zlokobni komunistički mentalitet i smatra ga, logično, „mentalnim komunistom“?

Međutim, to su lažne dileme. Već iz letimičnog čitanja feljtona u Večernjem listu postaje jasno da je „lustracija“ kod Ivana Aralice samo drugi izraz za smaknuće. „Lustracija“ je tek šifra, kodni naziv, pokušaj da se klasična likvidacija opskrbi aromom antikomunističke romantike, dok je „mentalni komunist“ svatko tko ne iskazuje slijepu lojalnost Ocu države i njegovom misionarskom pohodu. Predan svetim interesima demokracije, humanizma i hrvatske nacionalne opstojnosti, pisac i vjerni predsjednikov savjetnik svoju je povijesnu ulogu vidio uz streljački stroj, s blagotvornom komandom na usnama.

Danas, nakon što je ta šansa odavno propuštena, on iskreno žali zbog nedosljednosti slavnoga hrvatskog autokrata. Silno mu je krivo što prije smrti Tuđman nije uklonio svoje političke protivnike – s javne scene ili s lica zemlje, svejedno – ponajprije one koji će biti toliko raskalašeni da posmrtno nasrću na njegov imidž i njegove tekovine. Trebalo je biti na visini povijesne zadaće, jada se književni klasik, trebalo je stisnuti zube i oglašavati se plotunima, napokon, bez eliminacije nema demokracije. I to je taj „lijek“ koji bi – ako već nije jučer, a onda možda ipak sutra – mogao sanirati „hrvatski postkomunistički ideološki kaos“.

Aralica, dakle, boreći se s nemanima komunističkog totalitarizma, Tuđmanu zamjera što nije do kraja ostvario svoje diktatorske potencijale, što je ostao nedovršeni tiranin, invalidni mesija, satrap ograničena dometa, pa je time ugrozio posthumnu eru svoje vladavine. A na taj je način ugrozio i samog Aralicu, koji je za vođina života intelektualno djelovao kao njegov „unutrašnji glas“, progovarajući iz dubine vladajućeg bića, katkad i iz debelog crijeva, dok je nakon državnikove smrti – koja je, razumije se, bila zamišljena takvom da Izabrani poživi vječno, a ne da ga mahniti „detuđmanizatori“ buše glogovim kolcima – osuđen da se javlja iz zapuštena groba, kao glasnik nedovoljno živahnog leša, što umnogome derogira piščev socijalni značaj, marginalizira njegov pripovjedački talent i sili ga da, umjesto manifestnih tekstova u slavu hrvatske državnosti i njenih veličanstvenih pokolja, drlja nečitljive feljtone u Večernjem listu.

Da, tužan je život preživjelih. Kao i u slučaju Slobodana Novaka, za Ivana Aralicu svijet se srušio zajedno sa statuom Vrhovnika. Toplina Tuđmanovih skuta zamijenjena je hladnim razvalinama, „hrvatskim postkomunističkim ideološkim kaosom“, a visoki predstavnik nacionalne inteligencije po stare dane nije očekivao tako neudoban društveni položaj.

Normalno da kipti od srdžbe. Čekajući nekoga tko bi bio voljan obnoviti spomeničku baštinu i u društvenu stihiju unijeti nešto policijskog reda, iz očaja se bavi čistom intelektualnom alkemijom, pretvara likvidaciju u lustraciju, kuje nasilje u demokraciju, da bi naposljetku izumio „lijek“ koji će dugoročno zajamčiti nacionalno zdravlje, kapsulu u vidu hrvatskog antitotalitarnog poučka: samo „mentalni komunisti“ ne priznaju monumentalnog vođu.

 Novossti

Viktor Ivančić
Autor 12.12.2013. u 22:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija