Vinko Grgurev: Komunizam – I dio

Vinko Grgurev
Autor 10.6.2018. u 10:09

Izdvajamo

  • Ozloglašavanjem komunizma stavljanjem u isti niz s fašizmom i nacizmom nerijetki su sami sebe, gledajući na njihovu prošlost, i svoje bližnje, promaknuli u fašiste/naciste, pa je ta tragikomična blasfemija krajnji motiv da se racionalno pristupi poimanju komunizma, naime, da se eksplicira što jest komunizam, odnosno po čemu komunizam jest komunizam.

Povezani članci

Vinko Grgurev: Komunizam – I dio

Foto: publicradiointernational

Kruna svega u tom “tranzicijskom” lutanju od nemila do nedraga jest – komunizam. Ako je očita oprečnost u mišljenju i ponašanju bezbrojnih pojedinaca, naime, da je komunizam bio pojam s kojim su se poistovjećivali, pa i bili članovi nominalno komunističkih organizacija, nerijetki i na njezinu čelu, a potom isti oni postali najžešći antikomunisti ne prezajući da predlože otvaranje muzeja “komunističkog totalitarizma”, u kojem bi na javno sramoćenje i zgražanje bilo izloženo sve što je “veličalo komunizam”, onda se ispostavlja disjunktivni sud: ili je istinito ono što je bilo prije ili je istinito ono do čega su sada dospjeli kafkijanskim preobražajem?

Polukružni zaokret u odnosu prema imaginariju lijevog idejnog i političkog spektra, u proklamaciji demokracije na prijelomu osamdesetih/devedesetih godina, bez sumnje, postavlja pitanje o povijesnoj legitimaciji tih promjena.

Kamo vodi to što je, nasuprot kritici, kao plauzibilnoj metodi dospijevanja do istine i njezina tumačenja, do srditog izražaja došlo dijabolično etiketiranje?

Tome je izvrgnuto ono što je globalnog i ono što je lokalnog karaktera: marksizam, komunizam, socijalizam, samoupravljanje, nesvrstanost,…

Nijedan od tih pojmova nije izvorno ni srpski, ni jugoslavenski, pa, logično, ni hrvatski.

Nesumnjivo su zbog određenih atavizama dospjeli na udar pojmovi iz novije povijesti južnoslavenskih (jugoslavenskih) naroda: jugoslavenstvo, hrvatstvo (u nekih Srba), srpstvo (u nekih Hrvata), Narodnooslobodilački pokret, narodni heroji, Tito,…

Na tom decenijskom prijelomu bilo je govora kako bi se Hrvatska trebala radi vlastita povijesnog emancipiranja udaljiti od onoga što je tobože obilježavalo istočnu Europu, odnosno vratiti se u “svijet zapadne civilizacije”, kojem je, eto, pripadala stoljećima. Međutim, taj “neoromantički” zahtjev je pokazao svoju ironičnu crtu.

Naime, reafirmiranje “zapadnih vrijednosti” zahtijeva, između ostalog, i primjeren odnos prema Marxu i marksizmu.

Povodom dvjestote obljetnice rođenja Karla Marxa otkriven je njemu u čast spomenik u Trieru. Riječ na otvorenju je imao predsjednik Europske komisije Jean Claude Juncker.

Zaprepaštenje diljem mnogih europskih zemalja, pa i u nekim hrvatskim krugovima, i prosvjedi pokazali su kako su na europskom kontinentu uvriježena dijametralna stajališta o Marxu i marksizmu: indignacija, gotovo u pravilu, na nekadašnjem “socijalističkom istoku” i uvaženost (gdje jest i gdje nije) na “kapitalističkom zapadu”.

Sama ta ritualna činjenica, štoviše, u zemlji, u kojoj, aktualno, na vlasti nisu socijalisti, nego demokršćani, jedno je od upozorenja svjetskoj javnosti na to da marksizam nije svih svjetskih zala kaljužno leglo koje valja isušiti radi duhovne opstojnosti i prosperitetne budućnosti, nego da je marksizam temelj respektabilnog mišljenja vrijednog u kritici postojećega i uspostavljanju čovjeku primjerena svijeta.

Taj spomenik simbolički pokazuje da Marx i marksizam nisu bili toliko i tako udomaćeni ondje gdje mnogi predmnijevaju da jesu te da nisu bili odbačeni, za razliku od današnje Hrvatske, ondje gdje ona nastoji biti. Radi razumijevanja i nadilaženja oprečnosti u vezi s tom filozofijom koja je nastala u putanji europskog duha modernoga vremena – marksizam – zahtijeva da se u raspravi o njemu izvede definicija pojmova (otuđenje, postvarenje,…) prisutnih u njegovu kontekstu.

Nisu ni samoupravljanje ni nesvrstanost “jugoslavenske izmišljotine”.

U otkrivanju i izlaganju bitnih obilježja socijalizma značajna je novokantovska tvrdnja Rose Luxemburg da bez demokracije nema socijalizma ni socijalizma bez demokracije.

Demokracija je razlog opstojnosti – ratio essendi – socijalizma koji iznosi na vidjelo mogućnost, pa je, stoga, razlog spoznaje – ratio cognoscendi – učinaka demokracije.

Međuuvjetovanje demokracije i socijalizma svjedoči o smislu samoupravljanja.

Samoupravljanje je najviši stupanj demokracije!

Za pojam demokracije mjerodavna je Hegelova formulacija i formula: bitak jest ništa (Das Sein ist das Nichts).  

Uvrštenjem pojma demokracije na mjesto bitka sud bi glasio: demokracija jest ništa. To “ništa” u predikatu znači da je demokracija samo čovjekova nulta točka, puko polazište, startna pozicija,… u oblikovanju svijeta (povijesti).

Sintagma “tranzicija iz socijalizma u demokraciju” nepromišljena je i nekonzistentna.

Kako se može prijeći iz nečega u nešto – iz socijalizma u demokraciju – ako je demokracija bitan uvjet konstituiranja socijalizma iz kojeg se tobože izišlo a da logično nije ni postojalo?Uostalom, prijelaz iz socijalizma u demokraciju nije moguć ni zbog toga što ti pojmovi ne pripadaju istom najbližem rodnom pojmu.  

Da, za formalnu pretpostavku, to jest demokraciju, ali u upiranju svim silama da se suzbiju njezine konzekvenije, u socijalizmu, smućuje značenje i demokracije i socijalizma. Time je dan ustupak svakojakom vrludanju u vezi s njima.

Kako građanski subjekt – čovjek – nije bitno određen ni po čemu izvan sebe, nego samim sobom, to jest svojim autonomnim djelovanjem, onda ni demokracija ni socijalizam nisu dani sami po sebi, nego jesu po čovjeku, u njegovu konstituiranju odnosa između demokracije i socijalizma.

Odgovornost je ključan činitelj bifurkacije ka djelovanju po načelu slobodne volje i prema načelu samovolje. U njezinu temelju je svjesno i savjesno djelovanje koje do izražaja dolazi u iskazivanju slobodne volje. Lišavanjem odgovornosti slobodna volja se svodi na privid, na samovolju, očitu u nepoštivanju interesa drugih i njihovu podčinjavanju vlastitima.

Diskreditiranjem samoupravljanja dospijeva se do osebujnog logičkog paradoksa, do uklanjanja konzekvencija demokracije imanentnim potenciranjem njezine formalnosti. Nije to bez razloga, naime, ostajanje samo pri demokratskim zahtjevima, koncesija je samovolji.

Izuzimanjem odgovornosti između formalne pretpostavke, to jest demokracije, i onoga na što je ona upućena, to jest na mogućnost socijalizma, legalnost gubi legitimnu (moralnu) osnovu, pa je, stoga, raskrčen put ozakonjivanju “voluntarizma” povlaštenih krugova.

Zbog izbjegavanja odgovornosti neminovne su manipulacije s pojmom demokracije.

Demokracija se pritom najčešće svodi na periodično izborno nadmetanje više-manje kompatibilnih stranaka, bolje reći, na partitokraciju, u službi domaćih i stranih moćnika. Načelna vladavina naroda izokreće se u vladavinu nad narodom izostajanjem komunikacije između ljudi u izbornoj bazi i zastupnika koji bi trebali artikulirati njihove interese.

Može li država biti demokratska ako je radnik lišen prava na kontrolu proizvodnog procesa, zacijelo i prava na upravljanje vrijednostima vlastita rada?

Do apoteoze je dovedeno tržište, međutim, ne postavlja se pitanje ni čijom je voljom i čijim interesom ono “nadodređeno” ni jesu li nužne žrtve njegovih “spontanih silnica”.

U državama “liberalne demokracije” nijedna se odluka u poduzeću ne smije donijeti mimo odobrenja sindikalnog (radničkog) predstavnika, a u nas, suprotno tom našem uzoru, ozloglašena  je ideja samoupravljanja kao tobožnji prežitak “komunističkog totalitarizma”.

Po čemu država može biti samostalna i suverena ako je nemoćna osloboditi vlastiti narod od financijske nesigurnosti? Ona se očituje u blokadama  računa  mnogih građana koji su pod prijetnjom ovrhe ili/i pod njom samom?

Nije riječ o dopuštanju prekomjernog zaduživanja ni o popuštanju pri vraćanju novca, naprotiv, nego u tome da se bude, u čemu bi trebala biti uloga (demokratske) države, u uspostavljanju modaliteta poslovanja po kojima čovjek ne bi mogao doći u neprilike.

Ako (hrvatska) država podrazumijeva institucionalnost odnosa među građanima na određenom području, u čijoj je i kakvoj funkciji ona po tome što nema ni građanske kontrole?

Gubi li država time što su depopulacija i egzodus poprimili kritične razmjere, velikom nezaposlenošću, zapuštanjem nekoć bogatih krajeva, ulaganjem u instant-industriju, koja ne zahtijeva, u globalu, radnu snagu osobito visoke kvalifikacije i koja izaziva devastaciju prostora –  svoju supstanciju?

Knjiženjem društvene, odnosno javne imovine kao državne, institucije državne vlasti, ministarstva, makar je prepuštali lokalnoj samoupravi, u postojećim okolnostima, u kojima je većina ljudi na margini ekonomskog i političkog života, niti kao najamni radnici, jesu, pod firmom demokracije, u službi onih koji su se etablirali vlasnički i na vlasti.

Vladajuća klasa, u Hrvatskoj, otuđivanjem društvene imovine, pod izlikom situiranja na tržištu, međunarodnom, na kojem je razmjerno inferiorna, nije samostalna, da bi mogla artikulirati nacionalne interese. Ona je u međunarodnoj komunikaciji objekt i sredstvo onih kojima je podčinjena. Riječ je, dakle, o kompradorskoj buržoaziji (birokraciji).

Pojmovi samostalnosti, suverenosti, demokracije,… u traženju izlaza iz začaranoga kruga vlastitih proturječnosti, naime, da se bude samostalan i suveren potvrdom svega onoga zbog čega se dospijeva u takvo stanje, reduciraju se na ideološke kategorije kojima se htjeli-ne htjeli opravdava i potvrđuje spomenuta nepovoljnost.

Replika na konstataciju kako se samoupravljanje nije pokazalo u praksi postavlja pitanje o tome je li praksa bila i koliko je mogla biti moćna/nemoćna u realizaciji ideje. Kakva bi praksa i po čemu bi gledom otpora njezinu ostvarivanju mogla potvrditi da jest/nije postalo izvjesno ono što je u ideji? Tko je i po čemu mjerodavan suditi o odnosu ideje i prakse (u gledanju ideje spram prakse i prakse u odnosu na ideju)? Nije li, uostalom, uklanjanje i ozloglašavanje samoupravljanja, inače povijesne i svjetske ideje, otvaranje vrata vladajućima da potvrde neprijepornost vlastita (vlasničkog) mjesta u društvu naspram kojima je puka najamnička (čak ni takva) klasa?

Zbiljnost je u odnosu na ideju dvojbena, naime, pokazuje se ideja u praksi onoliko koliko se ne pokazuje. Povijesni je čovjekov zadatak da svjesnom i savjesnom upravljenošću na posljedak svakoga čina razluči u njemu ono što je i po čemu vrijedno u oblikovanju svijeta i ono što može biti upozorenje na to što bi i zašto bi trebalo zaobilaziti ili/i prevladavati.

Rješavanje problema represijom, kakve je bilo i kakve ima još uvijek, trebalo bi, ne samo načelno, nadomjestiti argumentiranom polemikom. U mnogim sudskim sankcijama bi se država trebala ogledati u pitanju zašto ih poduzima i kamo smjera tim poduzimanjem budući da je (bila) dužna učiniti u samom početku razumnim odlukama to da devijantnosti ne budu moguće ili da se pojave u podnošljivoj mjeri.

Samoupravljanje se konstituiralo na idejnoj baštini europske demokratske misli i u pozitivnim postignućima radničkoga pokreta. Nužno je definirati pojmove demokracija – samoupravljanje – socijalizam radi dopiranja do biti i spram biti do otkrivanja bitnih otklona. Nužno je definirati svaki pojam i ustanoviti njegovo značenje. To je bitan uvjet smislenih, logičkih odnosa među njima.

Dok se postojeća globalizacija temelji na interesima svjetskog ekonomskog i političkog “centra”, u funkciji reprodukcije njegova kapitala kojem su “marginalne” zemlje objekt, logično proizlazi zahtjev za njihovim emancipiranjem, za alternantom, da i one budu subjekt.

Nesvrstanost je ideal alternativne globalizacije.

Njezinu ideju, kao izražaj antikolonijalističke tendencije, promaknuli su između dvaju svjetskih ratova Xhou Enlai i Jawaharlal Nehru. Konferencija u Bandungu 1955. godine bila je osobito značajna u promociji njezine politike. Iduće 1956. godine su na Brijunima Tito, Nehru i Jamal ´Abd An-Nãşer odlučili i u čemu su im se na Konferenciji Ujedinjenih naroda 1960. godine Kwame Nkrumah te Ahmed Sukarno pridružili u inicijativi da ideja neangažiranosti (nesvrstanosti) bude politički pokret koji se aktivirao na Prvoj konferenciji 1961. godine u Beogradu.

Uistinu, taj raznorodan planetarni pokret nije ni mogao biti kompaktan. Međutim, ipak je imao i ima potencijala da svjetske probleme sagledava sa stajališta “prezrenih na svijetu”, te da u sinergiji s intelektualnim i političkim snagama u takozvanim razvijenim zemljama konstituira politiku u kritičkoj opoziciji prema etabliranoj u središtima svjetske gospodarske i vojnopolitičke moći. NB To nije protivno ni politici ni statusu u Europskoj uniji.

Ali, mora li Hrvatska biti potrošač amortizirane vojne opreme i “strateški partner” unutar najjače svjetske militarističke korporacije u njezinim “kampanjama”?

Nije li prihvatljiviji politički postulat: biti dobar sa svakim i ni s kime loš?

Ne bi li se nacionalni čvor jednostavno mogao razdriješiti pomoću aksiomatskog suda da se ni nacionalna ni “transnacionalna” kategorija ne mogu legitimirati same po sebi i iz sebe, pa su, stoga, hrvatstvo, srpstvo, jugoslavenstvo,…  načelno jednaki?

Protuljevičarsko bjesnilo dotaknulo je eminentne intelektualne ličnosti marksističke filozofije i radničkoga pokreta, pa je uklonjena spomen-ploča s rodne kuće Rose Luxemburg, u Zamośću, na istoku Poljske. Uklanjanje spomen-obilježja nije mimoišlo, u Budimpešti, ni osnivača Budimpeštanske filozofske škole, akademika Györgya Lukácsa. Što ti čini otkrivaju i na što ukazuju u poljskoj odnosno mađarskoj (kulturnoj) politici?

Dokrajčivanje svega lijevoga postavlja pitanja o iznošenju autentičnih činjenica i konstatacija. Ideju prava naroda na samoodređenje promovirao je Thomas Woodrow Wilson, ali, istodobno i Lenjin. Rudolf Hilferding je među prvima razjasnio imperijalistički domašaj financijskog kapitala, ali, ne samo on sam, nego i Lenjin, koji je također među prvima ukazao na značenje Hegelove filozofije u primjerenom razumijevanju Marxa?

Ako ne pijetet, onda, umjesto prijezira i mržnje izdignute na rang principa i principa svedenoga na destruktivne emocije, pristojno je iskazati barem primjereni obzir prema pokojniku i njegovu spomeničkom, odnosno grobnom mjestu. U “tranzicijskim” zemljama, čini se, toga nema, pa je u Sofiji srušena, službenom odlukom vlasti, grobnica Georgija Dimitrova, a u Budimpešti je, u noćnoj tami, oskrnavljen grob Jánosa Kádára. Nesumnjivo je u toj liniji, u Zagrebu, postavljanje/uklanjanje biste Ive Lole Ribara te uklanjanje – s određenog trga – imena Josipa Broza Tita koji je mnogima postao metonimija za svako zlo (nanijeto hrvatskom narodu) i predmet odgovarajuće fiksacije.

Kruna svega u tom “tranzicijskom” lutanju od nemila do nedraga jest – komunizam.

Ako je očita oprečnost u mišljenju i ponašanju bezbrojnih pojedinaca, naime, da je komunizam bio pojam s kojim su se poistovjećivali, pa i bili članovi nominalno komunističkih organizacija, nerijetki i na njezinu čelu, a potom isti oni postali najžešći antikomunisti ne prezajući da predlože otvaranje muzeja “komunističkog totalitarizma”, u kojem bi na javno sramoćenje i zgražanje bilo izloženo sve što je “veličalo komunizam”, onda se ispostavlja disjunktivni sud: ili je istinito ono što je bilo prije ili je istinito ono do čega su sada dospjeli kafkijanskim preobražajem?

Isti takav sud prisutan je u razrješavanju dvojbe između zamišljanja da je komunizam određeni “sistem”, pa se pod njime, kao sadržaj, umeće sve ono kako se kome proizvoljno čini u “realnom” funkcioniranju pojedinih režima.

Da čovjeka bitno određuje “sistem”, to jest tlo i motiv čovjekova nastojanja, tim bi se konzerviranjem postojećih relacija determinirala egzistencija i imobiliziralo rješavanje mnogih prijepora. Zato valja naglasiti kako čovjek bitno sam, u interakciji s drugima, oblikuje društvene odnose za koje bi razmjerno svojem učinku trebao biti odgovoran i priznat.

U disjunkciji nekadašnje apologije komunizma, odnosno smatranja kako je on izražaj najvećega dobra, i sadašnjega najbezobzirnijega obescjenjivanja, kao oličenja najvećega zla, nijedan od tih dvaju sudova nije a priori istinit, pa je, u nastojanju da se otkrije istina, neophodno fenomenološkom redukcijom “staviti u zagrade” sve ono što potiče, lišeno svakoga znanja, lumpenintelektualno iživljavanje te se usmjeriti na samo podrijetlo pojma radi racionalnog otkrivanja i iskazivanja njegovih bitnih obilježja. Uostalom, koji je motiv i koja je svrha obrata prema dijaboliziranju komunizma?

Ozloglašavanjem komunizma stavljanjem u isti niz s fašizmom i nacizmom nerijetki su sami sebe, gledajući na njihovu prošlost, i svoje bližnje, promaknuli u fašiste/naciste, pa je ta tragikomična blasfemija krajnji motiv da se racionalno pristupi poimanju komunizma, naime, da se eksplicira što jest komunizam, odnosno po čemu komunizam jest komunizam. 

Bjelovar, mjeseca svibnja 2018.

I.

Kasnoga poslijepodneva, bilo je to 20. ožujka 1990. godine, u Zagrebu – u podužem razgovoru, u Petrovoj ulici, u njegovu stanu, s filozofom Milanom Kangrgom, nametne mi se sljedeće pitanje: “Što biste Vi, profesore, rekli o bjesomučnostima protiv komunizma, o kojem se počelo govoriti gore nego što se ikada govorilo o fašizmu?”.

Konstatiram pritom: “Nekidan sam pročitao u zapadnonjemačko-švicarskom Histrisches Wörterbuch der Philosophie ono što piše o pojmu komunizam. Piše, štoviše, ono što se ‘tradicionalno’ poima ili se poimalo o njemu odnosno onako kako ga Vi interpretirate u svojim djelima.”

Ugledni filozof izusti odlučnim glasom:

“To pišu građani!”

Ta kratka rečenica ilustracija je prilika i neprilika (hrvatske) duhovnosti.

Što je Kangrga mislio rekavši kako građani pišu u toj enciklopedijskoj publikaciji?

Mislio je kako je građanin, u biti, moralan čovjek, jer sudi, protivno vulgarnoj pragmatici i iracionalnoj impregnaciji, prema kriterijima koji vrijede za svakoga. Logična konzistencija i dosljednost njegova su načela. Intencija je građanina razlikovanje privida (laži) i istine (i njezina afirmacija). Nije li to ono što nedostaje hrvatskoj inteligenciji? Mnogima nedostaje, ali, mnogi se kreću protiv toga.

kangrga

Što je komunizam? Po čemu on jest? Po svojem pojmu. Što je pojam? Pojam jest misao o biti bića. Ta definicija je iskon filozofije. Bilo kojem predmetu mišljenja, jamačno, i komunizmu moguć je dvojaki pristup: filozofski i nefilozofski.

Filozofski put, u uspostavljanju i otkrivanju biti, vodi do istine.

Put koji mimoilazi filozofsko jest u području privida makar slučajno doveo do istine (jer isto tako može i do neistine). Povijesna i logična konzistencija presudna je u promišljenom načinu da se dospije do granice između istine i neistine, na kojoj je moguće otkriće istinitoga i odluka o njegovu prihvaćanju.

Suprotno tome je zaobilaženje biti koje vodi u sferu nerazlikovanja istine i neistine.

Sudeći prema medijskim istupanjima mnogih političara, publicista i znanstvenika, dojam jest kako je komunizam “aksiomatski” dijaboličan pojam i da nema potrebe raspravljati o njegovu temelju. Smatrajući da je to njegova istina, oni koji je promiču, svjesno ili nesvjesno, neizravno obračunavaju s kompleksom onoga vremena kada je komunizam imao vrlo povoljnu konotaciju. U disjunktivnom sudu nužno je samo jedan od njih istinit, dakle, drugi je neistinit.

Kako je zacijelo riječ o krajnostima, onda nijedno stajalište o komunizmu, ni ono uvriježeno prije – meliorativno – ni ono koje dominira danas – pejorativno – nije nužno ni istinito ni neistinito. Zato treba krenuti s onu stranu tih krajnosti kako bi se ustanovljavanjem biti moglo dospjeti do mjerodavnih rješenja.

Salto mortale pojma komunizma potkraj osamdesetih godina intrigantan je za to da mu se pristupi po filozofskim načelima jer ne bi bilo valjano a priori prihvatiti jednu krajnost, nasuprot drugoj, nego, u konstituiranju i ekspliciranju pojma (komunizma), otkriti razloge i dosege svakog kraka njegove upravljenosti prema suprotnim točkama. Dospijevanjem do pojma otkriva se bit određenog bića, svakako, i bitan otklon od njegove istine.

Što se tiče komunizma bio sam se obratio filozofu, sociologu i psihologu Rudiju Supeku pitajući ga ostaje li i nadalje pri svojem poimanju komunizma i mogu li citirati njegov zapis iz članka “Proturječnosti i nedorečenosti jugoslavenskog samoupravnog socijalizma” koji je objavio u broju 3/4 Praxisa 1971. godine.

Uz čestitku, Supek mi je 10. siječnja 1992. godine odgovorio na božićno-novogodišnje pismo da, naravno, ostaje pri tome svojem stajalištu koje je potom potvrdio pretiskom vlastita članka u knjizi Društvene predrasude i nacionalizam ponovno izdane iste godine.

Ističući kako se komunizam uspinje do najbližega rodnog pojma svakoga pojedinca i svake zajednice: čovjeka kao čovjeka, Supek je istaknuo da komunizam, u biti, nadilazi i klasno i nacionalno.

Ima tvrdnji kako su pojmovi klasni odnosi i klasna borba relikti “retrogradnog” marksizma te da su neprilični “liberalističkom” prosperitetu (hrvatskoga društva). Međutim, nije li Kantovo učenje o antinomijama komplementarno poimanju klasnih odnosa i nije li njegovo učenje o postulatu prevladavanja antinomija sukladno zahtjevima klasne borbe?

Inače kako mimo teorije klasnih odnosa i klasne borbe razumjeti situaciju u nekadašnjoj jezgri zapadne kulture – Sredozemlju – koje je danas, kao svjetska “margina”, poligon svega najgorega – političkog fundamentalizma, u vjerskoj isključivosti, na afričkom sjeveru, kao rezultat “arapskog proljeća”, rata svakoga protiv svakoga u Siriji, potmulog terorizma, izbjeglištva koje poprima epohalne razmjere (refleksija u zemljama “centra” onoga što su izazvale u “marginalnima”), manipuliranja u odnosu između Izraelaca i Palestinaca, ulaganja u djelatnosti nižega kvalifikacijskog stupnja, visoke stope nezaposlenosti u financijski slomljenima Španjolskoj i Grčkoj,…? Kako sve to dodiruje Hrvatsku, zašto u njoj učenje o klasnim odnosima i klasnoj borbi ne bi bili značajni u nacionalnom samoosvještavanju?

Nije li to rječito svjedočenje egzistiranja klasnih odnosa između pojedinih blokova zemalja te, bez sumnje, naroda među njima i u svakome narodu posebno? Po čemu bi bilo sablažnjivo nastojanje na ljudskoj emancipaciji (klasnom) borbom da se ne otuđuje vrijednost rada, nego da svaki čovjek raspolaže njome kao osnovom upravljanja društvom?

Staljinistički marksizam nije priznavao otuđenje, pa, logično, ni klasnu borbu smatrajući da su klasni odnosi prevladani proklamacijom socijalizma i da se društvo reproducira po inherentnim pretpostavkama. Ne ponavlja li se to u merkantilnom fundamentalizmu, u fantazmama o samoregulaciji tržišta (Hobbesova Leviathana)?

Komunizam nadilazi klasno po tome što podrazumijeva da se čovjekova bit ne očituje ni u prisvajanju viška vrijednosti ni u radu za nj mimo vlastita prava na upravljanje njime.

Ideja komunizma, u očitovanju samosvijesti, otkriva domašaj klasne (proleterske) svijesti, naime, otkrivajući diskrepanciju između radne snage i rada, mogućnosti i aktualnosti, onoga proizvedenoga i prava nad njime otkriva i tendenciju da se prevlada to razmimoilaženje usklađivanjem čovjekove opstojnosti i biti.

Istaknuo je i to da komunizam ne uklanja nacionalna obilježja niti potiskuje nacionalne osjećaje. Nije li Marxova kritika političke ekonomije, odnosno razotkrivanje biti kapitala i njegovih tendencija, ujedno i uvjet razmatranja činjenice da je kapital apstrahirao svaku (nacionalnu) posebnost njezinim svođenjem samo na objekt vlastite ekspanzije? Logično je da komunizam inzistiranjem na afirmaciji posebnoga potvrđuje i nacionalne posebnosti.

Ideja komunizma upozorava na to da je nacionalni fundamentalizam (nacionalizam) privid razrješavanja nacionalnog pitanja i emancipiranja nacionalnog. Refleksija sklada u vlastitoj naciji koji on zahtijeva zacijelo radi potvrde postojećih privilegija vladajuće klase obično se očituje u neprijateljstvu prema drugim nacijama ili/i u solidariziranju nacionalnih birokracija radi zaštite svojih podudarnih interesa. Potiskivanje klasnih razlika unutar nacije svodi čovjeka (radnika) na njezinu funkciju i nju samu na instrument povlaštenih.

Konstatacija da su otkrivanje i prevladavanje klasnih odnosa (otuđenja) najznačajniji elementi u poimanju komunizma ključ je za razumijevanje “razloga” huljenja kako je komunizam oličenje svega onoga što se protivi njegovu bitnom obilježju: nastojanju da se od mogućnosti slobode dospije do njezine zbiljnosti. Ponavljanje mantre o zlima komunizma radi njegova pretencioznog dijaboliziranja, umjesto suprotstavljanja tome, zasljepljuje pogled na bit same stvari prikazujući istinu kao privid i privid kao istinu.

(Idući utorak II. dio )

Vinko Grgurev
Autor 10.6.2018. u 10:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija