Vinko Grgurev: Komunizam – III. dio

Vinko Grgurev
Autor 26.6.2018. u 10:22

Izdvajamo

  • Komunizam nadilazi klasne odnose
  • fašizam, pak, potvrđuje klasne odnose. Komunizam potvrđuje nacionalne posebnosti kojima je čovjek kao čovjek supstancija. Fašizam manipulira nacionalnim posebnostima radi homogeniziranja vlastita naroda. Fašizam svođenjem čovjeka na funkciju (nacije) činjenično opravdava suprotnost nacionalne elite i mase (najamnih radnika).

Povezani članci

Vinko Grgurev: Komunizam – III. dio

Foto: publicradiointernational

Komunizam stremi prema općim ljudskim vrijednostima, to jest prema onima koje su u osnovi posebnoga (nacionalnoga) i pojedinačnoga (svakoga čovjeka) jer je čovjek kao čovjek njegovo bitno obilježje.

Bilo je onih koji su htjeli Trg maršala Tita u Zagrebu nazvati po “žrtvama komunizma” dovodeći ih u “logičnu” vezu s Josipom Brozom Titom.

Sintagma “žrtve komunizma” besmislena je zbog toga što je najbliži rodni pojam komunizma čovjek kao čovjek. Kakvih žrtava može biti, u nadilaženju klasnog i nacionalnog, u tendenciji čovjeka da bude to što jest po svojoj biti: čovječan?

Kao ideja solidarne komunikacije principijelno jednakih pojedinaca, komunizam je bitno upravljen protiv fašizma koji nastaje u putanji etabliranja klasnih odnosa kao načela društvene opstojnosti. Pritom se izbjegava ili ostaje samo “apstrakcija” zahtjev da čovjek bude identičan samome sebi budući da se u klasnim odnosima potvrđuje superiornost povlaštenih nasuprot onima (radnicima) koji su lišeni upravljanja društvenim procesom unatoč tome što društveni proces jest odnosno može biti samo po njihovu radu.

Zbog nemogućnosti ozbiljavanja građanskog ideala čovjeka kao čovjeka – u kontekstu kapitalističke eksploatacije – ostajanjem u “reformističkom” začaranom krugu, naglašava se prioritet nacionalnih interesa koji se promeće u ideologiju potvrde postojećih proturječnosti.

Postavljanjem nacionalnoga kao temelja svega svodi se svaki pojedinac na funkciju nacionalnoga “mikrokozmosa” u kojem vladajući i nadalje vladaju nad svojim podčinjenima.

Kao međuljudsko komuniciranje u kojem se svakome čovjeku omogućuje da se potvrdi u društvu s obzirom na svoje posebnosti i da mu se jamči odgovarajući opstanak, komunizam bitno podrazumijeva čovjeka kao svrhu.

Kao međuljudsko komuniciranje u kojem je svaki čovjek lišen svoje autonomije, odnosno koja je supstituirana podvrgavanjem nacionalnim interesima, zapravo, interesima nacionalne buržoazije, podrazumijeva, očito u fašizmu, čovjeka kao funkciju.

Komunizam nadilazi klasne odnose; fašizam, pak, potvrđuje klasne odnose.

Komunizam potvrđuje nacionalne posebnosti kojima je čovjek kao čovjek supstancija.

Fašizam manipulira nacionalnim posebnostima radi homogeniziranja vlastita naroda.

Fašizam svođenjem čovjeka na funkciju (nacije) činjenično opravdava suprotnost nacionalne elite i mase (najamnih radnika).

Kako je ta funkcija čovjek kao pojedinac (radnik) pa i vlastiti narod, onda jest, bez sumnje, funkcija i vlastita domovina, kao objekt eksploatacije (svojih) i instrument ekspanzije (na druge).

Komunizam stremi prema općim ljudskim vrijednostima, to jest prema onima koje su u osnovi posebnoga (nacionalnoga) i pojedinačnoga (svakoga čovjeka) jer je čovjek kao čovjek njegovo bitno obilježje.

Komunizam i fašizam se račvaju upravljajući se svaki na svoju stranu.

Autonomija volje svakoga čovjeka svrha je komunizma u kojem se sintetiziraju bit čovjeka i njegova opstojnost.

Funkcionalnost čovjeka ekskluzivnom načelu (poistovjećenosti klasnog i nacionalnog) inklinira fašističkoj orijentaciji. Pritom do izražaja dolazi usredotočenost čovjekove svijesti na ono čemu se pojedinac podvrgava, lišavajući se samosvijesti, a koja se inače potvrđuje u okrenutosti prema svijetu, odnosno budućnosti.

Idealizacija malograđanske uskogrudnosti protivna je komunizmu koji nacionalno sagledava kao posebnost u svjetskom povijesnom mozaiku. Protivni njima su oni kojih se “patriotizam” iskazuje u poimanju nacionalnog kao sredstva ovladavanja drugima (pri čemu  daje ustupak drugima da bude podčinjen vlastiti narod).

Prividna dobrobit vlastita pritom pacificiranog naroda koji se šalje u pogibelj svrha je imperijalističkog ekspanzionizma nacionalnih buržoazija.

Razumljivo je da to generira zločine, pa kako je to obilježje fašizma, nužne su, stoga – žrtve fašizma.

Postuliranjem zajednice slobodnih ljudi, komunizam negira zločine, pa nisu moguće “žrtve komunizma”, odnosno “komunistički zločini”. Bilo je u (proklamativnoj) promociji komunizma žrtava, međutim, nije pritom, iako su posljedično sve žrtve jednake, riječ o komunizmu, nego o nečemu što (pod njegovim imenom) odstupa od njegove bitne nakane.

Pretenciozno dijaboliziranje komunizma je konverzija njegove nekadašnje staljinističke zloupotrebe u pokrivanju onoga što je u otklonu od njegove biti.

Isto vrijedi i za sintagmu “komunistička diktatura”, jer, ako je diktatura imanentna komunizmu, onda bi ponajprije trebalo definirati to što je diktatura i dokazati može li ona biti kompatibilna s pojmom komunizma. Ima li “sistema” kojima nije imanentan totalitarizam, pa, ako li ima, po čemu se oni bitno razlikuju od “komunističkog”?

Oni koji smatraju da se komunizam podvodi pod totalitarizam trebali bi legitimirati svoju “hermeneutiku” očitovanjem biti komunizma. To je prijeki zadatak (moralnih) intelektualaca koji, makar ne favorizirali komunizam, prihvaćaju mjerodavnu raspravu o njemu. Ali, mnogi se priklanjaju radije politikantskoj frazeologiji nego da inzistiraju na tome što doista jest komunizam.

Kako među zastupnicima blasfemija “žrtve komunizma” i “komunističkih zločina” ima podosta ljudi iz crkvenih krugova, neka se zamisle kako bi zvučala sintagma “žrtve kršćanstva (katoličanstva)” ili “kršćanski (katolički) zločini”, koju implicite zastupaju u svojim antikomunističkim invektivama.

Bi li bila prihvatljiva sintagma “hrvatski zločini” ili “zločini hrvatstva”, pri čemu bi se postupci nekih, u posebnim neprilikama, iznovice pripisivali čitavom narodu? Bilo je i tih insinuacija, ali, zlokobnost njihovih (pretencioznih) posljedica upućuje na potrebu da se ozbiljno raspravlja o svakome pojmu, svakako, i o pojmu komunizma.

Tragikomično je što nije malo nekadašnjih nominalnih komunista koji prednjačenjem u kompromitiranju komunizma srozavaju sebe na objektivno niži rang od fašista i nacista, jer, ako je po njihovu današnjem isticanju komunizam gori od fašizma i nacizma, a sami su se pozivali na komunizam i izgrađivali karijeru kao članovi nominalno komunističkih organizacija, onda ili nisu bili svjesni što je komunizam ili su – žrtvujući se kao komandosi –  lukavim “maršom kroz institucije” napokon stigli do postavljenoga cilja.

Ako nisu bili svjesni što je komunizam, po čemu su onda svjesni danas i po čemu je vjerodostojno njihovo “prosvjetljenje” na pomolu devedesetih godina? Ako su se pozivom na komunizam lukavo skrivali u “maršu kroz institucije”, po čemu je onda upravo taj cilj nužno mjerodavan u njihovu hodu, te nije li, avaj, riječ o (nemoralnoj) instrumentalizaciji i same ideje (komunizma) i institucije (Savez komunista Hrvatske/Jugoslavije)? Nije li to najbliže pojmu “staljinizam”?

(Idući utorak IV. dio)

Vinko Grgurev: Komunizam – I dio

Vinko Grgurev: Komunizam – II dio

Vinko Grgurev
Autor 26.6.2018. u 10:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija