Vinko Grgurev: Komunizam – IV. dio

Vinko Grgurev
Autor 3.7.2018. u 09:17

Izdvajamo

  • Ako se sasvim opravdano najstrože inzistira na razlici između nacizma i njemstva, fašizma i talijanstva, ustaštva i hrvatstva, četništva i srpstva,… i postulira afirmacija njemstva u prevladavanju njegove historijske (nacističke) degradacije, a što razmjerno vrijedi i za talijanstvo, hrvatstvo, srpstvo i za svaki sličan entitet, nije li proturječno, pa, stoga, i lažno što se to ne čini i u odnosu između staljinističkih izobličenja i komunizma, koji se, kao i spomenuti pojmovi nacionalnoga, konstituira također u doba romantizma, u tendenciji građanske revolucije?

Povezani članci

Vinko Grgurev: Komunizam – IV. dio

Foto: publicradiointernational

Ako se komunizam poistovjećuje s najgorim iskazivanjima staljinističkoga političkog utilitarizma i onim situacijama u Solženjicinovoj književnosti, logično bi onda bilo oličavati u Auschwitzu njemstvo svodeći ga na nacizam ili tvrditi, kako su neki i tvrdili, da je Jasenovac paradigma hrvatstva. Po toj bi “logici” fašizam bio mjera talijanstva onako kako bi četništvo bilo izjednačeno sa srpstvom. Ne bi li razmjerno tome bilo lišavanje kršćanstva Kristove ljubavi kao njegove iskonske ideje i njegovo stezanje u inkvizicijske garote?

Kao repliku famoznoj Rezoluciji 1481 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe objavili su članak “Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku” u Novom listu (Rijeka) 18. veljače 2006. godine Milan Kangrga i Saša Blagus.

Premda je spomenuta dvojica izrijekom upozorila na političku pretencioznost i lažnost poistovjećivanja ideje komunizma sa staljinističkom pragmatikom, ipak je Sabor Republike Hrvatske, na inicijativu Hrvatske stranke prava i uz potporu Hrvatske demokratske zajednice – donio 30. lipnja 2006. godine Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine, kojom se podupire svaka antikomunistička manifestacija.

Preventivno susprezanje opozicije politici ostvarivanja profita po cijenu propasti (pojedinih dijelova) svijeta i svođenja čovjeka na funkciju odgovarajuće nakane – kako ustanovljavaju Kangrga i Blagus – poanta je te glasovite “europske rezolucije”.

Nije logično pojedine režime kvalificirati kao komunističke naprosto zbog toga što se komunizam bitno potvrđuje u horizontu budućnosti kao načelo prevladavanja onoga što jest.

Poimanje komunizma nužno je da bi se u historijskom toku eksplicirale povijesne vrijednosti kao temelj na kojem je moguće oblikovanje ljudskoj biti primjerene egzistencije.

U iskušenje da se identificiraju s predmetom svoje “kritike” koja se pritom izokreće u demagogiju dospijevaju oni koji nastoje diskvalificirati komunizam (načelo prevladavanja onoga što jest) poistovjećivanjem sa staljinizmom (motivom prevladavanja).

Nisu li nostrificiranjem te “europske rezolucije” Hrvatska stranka prava i Hrvatska demokratska zajednica zaglibile u proturječnost sa sobom budući da se pozivaju na pravaštvo kao svoje povijesno-političko utemeljenje?

Naizgled disparatnima – pravaštvu i komunizmu – ipak, u jezgri je njihovo zajedničko podrijetlo: europski duh modernoga vremena kao izražaj građanske revolucije.

U skladu s time je zahtjev Miroslava Krleže iz Deset krvavih godina da se utemeljitelji politike nacionalnog i državnog konstituiranja hrvatskoga naroda na osnovi povijesnoga prava – Ante Starčević i Eugen Kvaternik, svakako, u svrhu istraživanja dosega njihovih vrijednosti i odgovarajuće povijesne potvrde, razmatraju u obzoru Marxovih i Engelsovih Novih rajnskih novina.

Krleža misli da je legitimacija hrvatskih (nacionalnih) vrijednosti prihvatljiva samo u internacionalnoj perspektivi jer su subjekt i svijet  konzekvencija modernoga europskog duha.

Riječ je o čovjeku, koji je, nadilaženjem posebnih (konfesionalnih, etničkih,…) određenja, postavio samoga sebe na to da bude bitan činitelj u uspostavljanju svijeta.

Pravo čovjeka i građanina podrazumijeva čovječnost, kao bit svakoga čovjeka, odnosno legitimaciju samim sobom, po autonomiji volje.

To dolazi do zbiljskoga izražaja u odnosu prema drugima, u mogućnosti autentičnoga čina, u kojem se potvrđuje vlastita specifičnost. To pretpostavlja svijet, to jest područje iskazivanja čovjekove subjektivnosti, u kojem je čovjek, kao građanin, njegovo središte.

Pravo čovjeka i građanina podrazumijeva priznanje autonomije svake posebnosti: bilo kojega kruga, u kojem se “konkretizira” čovjekova sloboda, u koncentričnosti od čovjeka do svijeta. Na toj je liniji nastojanje da se određena posebnost – i narodna zajednica – uspostavi na načelima građanskoga društva. Riječ je, dakle, o nacionalnom konstituiranju.

Pravaška ideja, kao ideja prava hrvatskoga naroda da bude subjekt u svijetu, smislena je samo u tom kontekstu, u kojem se, uostalom, uspostavlja i ideja komunizma!

Ako se komunizam poistovjećuje s najgorim iskazivanjima staljinističkoga političkog utilitarizma i onim situacijama u Solženjicinovoj književnosti, logično bi onda bilo oličavati u Auschwitzu njemstvo svodeći ga na nacizam ili tvrditi, kako su neki i tvrdili, da je Jasenovac paradigma hrvatstva. Po toj bi “logici” fašizam bio mjera talijanstva onako kako bi četništvo bilo izjednačeno sa srpstvom. Ne bi li razmjerno tome bilo lišavanje kršćanstva Kristove ljubavi kao njegove iskonske ideje i njegovo stezanje u inkvizicijske garote?

Bez mladonjemačke ideologije ne bi bilo nacizma, ali, zar bi bilo istinito Hitlerov holokaustični imperijalizam poistovjetiti s težnjama njemačkoga političkog romantizma? Isto se tako može tvrditi kako ne bi bilo fašizma bez talijanskoga preporoda, međutim, nije li između Garibaldia i Mussolinia bitna razlika gledajući ih u njihovu historijskom kontekstu?

Ne bi bilo britanskoga imperija bez građanskih ideala proklamiranih u engleskoj (britanskoj) političkoj misli, međutim, nije li ta politička misao dala ustupak koloniziranim narodima da osvijeste svoj položaj u svijetu i otkriju mogućnost vlastite emancipacije?

Artikuliranje osobnih i političkih prava svakoga čovjeka, kao tekovine Francuske revolucije, u okvirima vlastite nacije dala je koncesije stabiliziranju klasnih odnosa i francuskoj kolonijalističkoj ekspanziji.

Nije li Pariška komuna bila, u ukidanju tih proturječnosti, rehabilitacija ideje Francuske revolucije i pokušaj njezine realizacije?

Američka deklaracija je proklamirala prava svakoga čovjeka, dapače, kao politički aksiom. Nije li on najprihvatljiviji u prosudbi kako je američki angažman od Vijetnama do Iraka, od Afganistana do Libije, bitna suprotnost američkim političkim idealima?

Nije li to motiv da se tvrdi kako je osporavanje takve američke (vanjske) politike bitan uvjet afirmacije iskonskoga amerikanizma?

Ustaški nacionalni fundamentalizam poziva se na pravaštvo, kao svoj historijski korijen.

Međutim, iskonsko pravaštvo je postavilo pitanje o mogućnosti da Hrvati budu povijesni subjekt. Zahtjev iskonskih pravaša da Hrvati ne budu servilni prema svjetskim moćnicima u bitnoj je suprotnosti s ustaškim pokretom koji je protusrpstvo i antisemitizam postavio kao politički “princip” i sveo Hrvatsku na instrument imperijalističkog projekta nacifašističkih sila. Kao osebujna involucija uspostavljanja srpske nacije u ustancima prije dvjestotinjak godina koje je bilo u skladu s onodobnim europskim političkim strujanjima nesumnjivo je simetrično tome četništvo.

Povijesna odgovornost za to što je nacizam u historijskom opsegu njemstva, fašizam talijanstva, ustaštvo hrvatstva, a četništvo srpstva, mjerodavna je za budućnost – za to da se ne dogodi ono što se događalo protiv ljudskog prava i dostojanstva. U tom nastojanju moguće je suočiti se s krivicom koja je, svakako, u području historijskoga, to jest onoga što je bilo.

U skladu sa Spinozinom spoznajnom koncepcijom da je istina mjera same sebe i odstupanja od nje, zapravo, lažnosti, povijesna odgovornost se očituje u nadilaženju diskontinuiteta između bitnih obilježja (istine) i onoga što im se suprotstavlja unatoč pozivu na njih.

Budući da prema tome nacizam ne bi bio bitno obilježje njemstva, ni fašizam talijanstva, u razmjeru spram čega je razumljiv odnos između ustaštva i hrvatstva, četništva i srpstva, onda bi u tome nizu, logično, trebalo sagledavati svođenje svakoga općega pojma na njegovu partikularnost i postavljanja partikularnosti kao temelj svega.

Ako se sasvim opravdano najstrože inzistira na razlici između nacizma i njemstva, fašizma i talijanstva, ustaštva i hrvatstva, četništva i srpstva,… i postulira afirmacija njemstva u prevladavanju njegove historijske (nacističke) degradacije, a što razmjerno vrijedi i za talijanstvo, hrvatstvo, srpstvo i za svaki sličan entitet, nije li proturječno, pa, stoga, i lažno što se to ne čini i u odnosu između staljinističkih izobličenja i komunizma, koji se, kao i spomenuti pojmovi nacionalnoga, konstituira također u doba romantizma, u tendenciji građanske revolucije?

Izražaj istinskoga njemstva su klasični njemački idealizam i marksizam, u čijem se sklopu konstituirao pojam komunizma. To su i mnogobrojna umjetnička postignuća i znanstvena otkrića u njihovoj tehničkoj realizaciji za mogući boljitak čovječanstva, dakle, sve ono u čemu su pojedinci određene historijske i kulturne zajednice afirmirali ideju svijeta i čovjeka kao subjekta.

Promoviranjem nacionalne partikularnosti u temelj svega, nacizam se, u nacionalnom fundamentalizmu, pokazao kao degradacija njemstva, u ustoličivanju nacionalne elite, u podvrgavanju svijeta njezinim (očekivanim) profitnim (birokratskim) interesima.

To važi i za odnos talijanstva i fašizma, bez sumnje, i za južnoslavenske nacije u kojima je s obzirom na posebnosti “provincijskih” ograničenosti “malih” naroda također riječ o postavljanju nacionalne partikularnosti kao temelja svega. Riječ je ovdje o “zakašnjelim nacijama” (Plessner), međutim, one se nadovezuju u svojim historijskim kompleksima i nastojanjima na kolonijalizme zapadnoeuropskih nacija.

Sukladno tome je “emancipiranje” elite postavljanjem partikularnosti vlastitoga interesa u temelj društva i društva u vlastitu funkciju, u ime ideje komunizma. Međutim, riječ je, u biti, o staljinizmu koji se bitno udaljava od komunističkoga zastupanja općega interesa.

Prema Spinozinom spoznajnom mjerilu, izjednačavanje staljinizma i komunizma, bez sumnje, jest laž.

(Idući utorak V. dio)

Vinko Grgurev: Komunizam – I dio

Vinko Grgurev: Komunizam – II dio

Vinko Grgurev: Komunizam – III dio

Vinko Grgurev
Autor 3.7.2018. u 09:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija