Vrtnja ukrug

Marinko Čulić
Autor 6.11.2015. u 12:22

Izdvajamo

  • Nadzor koji je vršen iz Bruxellesa olabavio je i praktički ga više nema, a ni Evropa ne izgleda uzorno kako je tada izgledala. Tako da se zbilja teško oteti dojmu da se Hrvatska u punom krugu vraća ondje odakle je krenula, da u neku ruku dakle kreće ispočetka. Kada bi čovjek bio zločest tražio bi da se, kada je već tako, ponovi i referendum o državnoj neovisnosti iz 1991. godine. Ne, ne mislim da bi rezultat tog izjašnjavanja danas bio drukčiji ili bitno drukčiji, daleko bilo. Ali ponavljanje tog referenduma imalo bi sada drukčiji smisao, jer bi se s novom, dubljom argumentacijom stavilo na vagu je li stvaranje hrvatske države imalo smisla ili se uludo mrčilo gaće.

Povezani članci

Vrtnja ukrug

Ovi izbori ispražnjeni su od svakog životnog sadržaja, kao da je Hrvatska poslije samo 25 godina iscrpla svoju supstancu, vraća se unatrag i kreće ponovno ispočetka. Kada bi čovjek bio zločest, tražio bi da se onda ponovi i referendum o hrvatskoj neovisnosti

Piše: Marinko Čulić, portalnovosti

I ako na prvi pogled djeluju zastrašujuće, ne treba se bojati topovskih udara koje razmjenjuju ‘crni’ i ‘crveni’ u ovoj izbornoj kampanji. To je postalo uobičajeni folklor i drugdje, ponekad s još više barutnog punjenja. Baracka Obamu je tvrda desnica optuživala da nije rođen u Americi, što je uvjet za predsjedničko mjesto, čak i da je senatorsku zakletvu položio držeći ruku na Kuranu a ne Bibliji. Silvio Berlusconi napadao je ujedinjenu talijansku ljevicu koja ga je zamijenila na vlasti da su sljednici komunista koji se ‘ne peru’ i ‘jedu djecu’. Aleksis Cipras kršen je i skršen optužbama da je teški ‘boljševik’ koji bi radije odlazio u Caracas nego u Bruxelles. Dakle sve se to već više puta čulo, pa sočne objede kojima se u ovoj kampanji i ranije časteTomislav Karamarko i Zoran Milanović, da je prvi ‘crnokošuljaš’, a drugi udbokomunistički premijer ‘umanjene Jugoslavije’, treba uzeti kao dosadnjikavo ponavljanje već viđenog. Pa ipak, moram priznati da me jedan detalj iz predizbornog spota umirovljenog generala Željka Glasnovića trgnuo iz drijemeža. Taj povratnik iz emigracije, kojeg je HDZ stavio na listu za dijasporu, obećao je biračima da će nakon što ga izaberu u Sabor uništiti ‘komunistički kalifat’ koji, biva, danas vlada Hrvatskom.

Što je, dođavola, komunistički kalifat, to čovjek ne može dokučiti ni da dubi na glavi. Bit će da se tu komunizam, koji je za ovog bivšeg legionara proustaških stavova gola grozota, pokušava učiniti još groznijim tako što ga se sparuje s ISIL-om, kojem je u ovoj izbjegličkoj krizi Milanović, kao, otvorio vrata. I dobro, ne možeš Glasnoviću zabraniti da sa svoja dva strašila radi što ga je volja. Ali grohotna je ironija da su radikalni islamisti povijesno imali puno bliskije, bratskije odnose s nacistima nego s komunistima, što će reći da se Glasnović i ne znajući zapravo ruga prvima, dakle svojoj ideološkoj svojti, a ne drugima. Pa ipak, i to ulazi u sumnjivi intelektualni inventar ovih izbora. Oni uvelike izgledaju kao strahovito bučna, ali isto toliko i lupetava demonstracija stanja nacije koja prvi put izlazi na izbore a da joj nije jasno zašto. Kažem prvi put zato što je na svim dosadašnjim izborima bilo bitno drukčije, jer im je agenda bila unaprijed zadana i poznata. Na izborima ranih devedesetih faktički se glasalo o stvaranju neovisne države, zatim su slijedili izbori na kojima je HDZ učvršćivao vlast, onda su došli izbori na kojima opozicija preuzima državno kormilo i na kraju oni na kojima se Hrvatska uključuje u evroatlantske integracije. Nakon toga nastupa rez i potpuno nova situacija. Nema se više o čemu odlučivati. Osim, naravno, o tome hoće li naredne četiri godine voditi zemlju HDZ ili još jednom SDP.

A to, jasno, nije dovoljno, a nije bogami ni normalno. Ispada, naime, da je Hrvatska ispunila sve supstancijalne razloge i ciljeve svoga nastanka i u svojoj nedovršenoj 25. godini izgleda kao krepka starica koja više nema što na sebi raditi. Naravno da to ne može, ne smije biti tako. Čak i ako se pođe samo od temeljnih načela hrvatskog Ustava, po kojima je ona ‘demokratska i socijalna država’, jasno je da ovo nije kraj nego tek početak puta. Ako se to odbija vidjeti, pa se u tapkanju u mjestu traži formula napretka, onda čak i zgužvanim tipovima kao što je Glasnović može pasti na pamet da su oni barjaktari napretka. Ali pustimo Glasnovića, sve kada bi i htio, šteta koju on može napraviti ograničena je. Puno je gore što i vodeće političke stranke ove izbore vide isključivo kao poprište bespoštednih crno-crvenih svađa, bez obzira na to što je nedvojbeno da su Milanović i SDP ovdje prava, a Karamarko i HDZ kriva, retrogradna strana. Jer samo zahvaljujući ovako suženoj optici izbora moglo se dogoditi da Branimir Glavaš postane umalo pa ključni, zaglavni faktor izborne kampanje, štoviše da slovi kao najizgledniji jezičac na vagi u stvaranju nove parlamentarne većine. I to čak prije na strani SDP-a nego HDZ-a, jer je potonji osudio postrojavanje njegovih crnokošuljaških manekena (iako očito samo zato da ocrni Milanovića, jer ni njegovo koaliranje s Glavašem nije isključeno).

To je golem, džinovski korak unatrag. Dosad su ulogu jezičca imale samo stranke desnog ili lijevog centra (HSS, HSLS, SDSS), a sada bi to mogla biti stranka koja napadno podsjeća na slavonsku repliku fašističkog Jobbika, a vodi je sumnjivo oslobođeni ratni zločinac. Istinabog, i u ovoj priči ima boljih trenutaka, ali samo u okviru poznatog pitanja o svjetlu u mraku. Je li to kraj tunela ili dolazi vlak? SDP je u posljednjih dva-tri mjeseca uspio stišati napasno domoljublje HDZ-a koje se sve u šesnaest pozivalo na zajedništvo, ali je kiptjelo tolikom mržnjom prema svemu lijevom i lijevoliberalnom da je jasno da se to zajedništvo može realizirati samo alatima desnog totalitarizma. No zatišje nije dugo trajalo. Čim je Glavaš izveo na ulicu svoje crnokošuljaše, Karamarko je ubacio u svoju ‘Domoljubnu koaliciju’ HČSP, stranku koja najotvorenije koketira i slini nad NDH. Očito nije mogao podnijeti da na političkoj sceni postoji itko zaljubljeniji u Pavelićeve ustaše od njegovih koalicijskih ultraša. S druge strane, SDP je u stišavanju HDZ-ovog raspomamljenog domoljublja i sam otklizao u treš patriotskog japajakanja, što bi se, hajde, uz nešto truda možda i moglo podnijeti. Ali je onda, njušeći se s Glavaševom strankom, doveo na rub propasti sve što je postigao.

Tako ova najnovija operacija obuzdavanja razgoropađenog nacionalizma sliči na jurenje za vlastitim repom, i to toliko da nisu u pravu čak ni oni koji govore o povratku u devedesete. Stvar je još gora. U ono vrijeme, i kada je stanje izgledalo najcrnje i najbeznadnije, još je ostajala mogućnost i nada da će se to popraviti kroz stroge pristupne pregovore o ulasku u Evropsku uniju. Sada toga nema. Nadzor koji je vršen iz Bruxellesa olabavio je i praktički ga više nema, a ni Evropa ne izgleda uzorno kako je tada izgledala. Tako da se zbilja teško oteti dojmu da se Hrvatska u punom krugu vraća ondje odakle je krenula, da u neku ruku dakle kreće ispočetka. Kada bi čovjek bio zločest tražio bi da se, kada je već tako, ponovi i referendum o državnoj neovisnosti iz 1991. godine. Ne, ne mislim da bi rezultat tog izjašnjavanja danas bio drukčiji ili bitno drukčiji, daleko bilo. Ali ponavljanje tog referenduma imalo bi sada drukčiji smisao, jer bi se s novom, dubljom argumentacijom stavilo na vagu je li stvaranje hrvatske države imalo smisla ili se uludo mrčilo gaće.

 

Marinko Čulić
Autor 6.11.2015. u 12:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija