Antidržavna politika: Opasna budućnost sukoba Izetbegović – Čović

Enver Kazaz
Autor 12.2.2018. u 14:57

Izdvajamo

  • No, dok Čović krizom pokušava spasiti svoju propalu politiku, Izetbegović nastoji spasiti svoju političku glavu. Pri tom, Čović ima na raspolaganju sve institucionalne mehanizme pomoću kojih može upravljati krizom, a Izetbegović nema niti jedan, jer će biti siguran gubitnik na narednim izborima.

Povezani članci

Antidržavna politika: Opasna budućnost sukoba Izetbegović – Čović

Negdašnji uglađeni Čović s proevropskom retorikom, pretvorio se u neku vrstu hercegovačkog Dodika s izrazito nacionalističkom, ratobornom retorikom u kojoj čak demonizira ukupnu bošnjačku naciju, te tzv. građansku političku opciju optužujući i jedne i druge da imaju namjeru stvoriti bosanski kalifat. To Čovićevo provincijalno klizanje u izolaciju na međunarodnom planu praćeno je i obnovom ustaške simbolike, te veličanjem ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja. Već viđen model preobražaja umjerenog u rigidnog nacionalistu na Dodikovom primjeru, Čović je hrvatski nacionalni interes u BiH isporučio najprije Dodiku, a potom i ostvarenju Putinovih interesa u BiH. Shvativši da je potpuni politički gubitnik, njemu je radikaliziranje političke krize u BiH ključni interes

Politička kriza u BiH otvorena padom Aprilskog paketa 2006. godine klizi pred ovogodišnje oktobarske izbore svom vrhuncu. Ona je imala nekoliko bitnih transformacija. Otvorena kao kriza Dejtonskog sporazuma, ona je prerasla u onu ustavnu, da bi za dvanaest godina spala na krizu Vašingtonskog sporazuma i sukob bošnjačkih i hrvatskih nacionalističkih stranka, SDA i HDZ-a. A to znači da je u tih dvanaest godina od pada Aprilskog paketa naovamo republičkosrpska nacionalistička politika porazila bošnjačku i hrvatsku i RS pretvorila u neupitnu i nedodirljivu administrativnu jedinicu u BiH, odnosno ekskluzivno srpski entitet koji se sve više poima kao država u državi, tj. druga srpska država na Balkanu. Takva transformacija ustavne krize od one na državnom nivou do ove sadašnje na razini Federacije BiH, pokazuje nesposobnost i nemoć SDA da se iz nacionalističke stranke transformira u državotvornu, ili barem onu koja na politici državotvornosti, kakvu je vodio Sulejman Tihić, razvija viziju postdejtonske BiH. Tihićev nasljednik na čelu SDA svojom nesposobnošću i plitkošću čini se da je zauvijek ukinuo šanse ovoj stranci da razvija državotvornu viziju. Takvu politiku Bakira Izetbegovića odavno sam odredio kao batrganje političkog kepeca koji ne razumijeva krizni trenutak zemlje, pa namjesto državotvorne vodi uskostrančku klanovsku politiku, uništavajući i vlastitu stranku i državu u cjelini. O neizbježnosti njegovog sukoba sa Draganom Čovićem pisao sam početkom prošle godine, dok taj sukob nije bio javno vidljiv, a potom sam polovinom prošle godine obojicu odredio kao grobare nacionalnih politika. [1]

U međuvremenu, Čović i Izetbegović sve dublje i dublje su padali u međusobni sukob. Pri tom je prvi izgubio međunarodnu podršku koju mu je diplomatskim igrama osiguravala Hrvatska, pa je zbog tog saznanja potpuno promijenio svoju retoriku. Negdašnji uglađeni Čović s proevropskom retorikom, pretvorio se u neku vrstu hercegovačkog Dodika s izrazito nacionalističkom, ratobornom retorikom u kojoj čak demonizira ukupnu bošnjačku naciju, te tzv. građansku političku opciju optužujući i jedne i druge da imaju namjeru stvoriti bosanski kalifat. Uspostavljajući savez sa Dodikom na secesionističkim političkim osnovama, hercegovački vožd je klizio pod skute ruske politike, ostvarujući Putinove interese u BiH, što je razlog da mu EU potpuno okrene leđa. I dok je nekada imao izravnu podršku Angele Merkl, Čović danas može doći tek do Putinovog predsoblja. To Čovićevo provincijalno klizanje u izolaciju na međunarodnom planu praćeno je i obnovom ustaške simbolike, te veličanjem ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja. Već viđen model preobražaja umjerenog u rigidnog nacionalistu na Dodikovom primjeru, Čović je hrvatski nacionalni interes u BiH isporučio najprije Dodiku, a potom i ostvarenju Putinovih interesa u BiH. Shvativši da je potpuni politički gubitnik, njemu je radikaliziranje političke krize u BiH ključni interes. A u kojem smjeru će voditi tu krizu, ne ovisi više o njemu, nego o hirovitom spletu političkih odnosa.

Na sličan način i Izetbegović je izgubio podršku zapadnih političkih faktora. Vežući svoju politiku za autoritarni Erdoanov režim, on je udaljio EU od sebe, radikalizirao svoju retoriku, sve više i više uvlačio islamocentrične fantazme u svoje kljaste ideološke istupe, da bi na kraju počeo otvoreno lagati na javnoj sceni. U međuvremenu, otvarajući iracionalne političke ratove, najprije s Fahrudinom Radončićem, a onda npr. s Ivanićem i Vučićem, on je izgubio svaki, i uz to potpuno uništio koalicioni kapacitet svoje stranke. Istodobno, borba klanova u njegovoj stranci je narasla do maksimuma, pa su je počeli napuštati mnogi uticajni članovi, Šepić, Konaković, Ahmetović, ali i mnogi negdašnji općinski načelnici i zastupnici u kantonalnim i općinskim vijećima. Pored toga, vrh njegove stranke, čak dva potpredsjednika i generalni sekretar optuženi su za korupciju i kriminal, a članovi koji su stranku napustili optužuju je za formiranje sistemskog kriminala i korupcije. Namjesto državotvorne politike, Izetbegović je vodio nepotističku, pa je bezrezervno braneći hirovite i autoritarne odluke svoje supruge na čelu KUCS-a Koševo, dozvoljavajući joj čak i da satire mnoge ljekare, a pogotovo Ismeta Gavrankapetnovića, otvorio rat i s mladomuslimanskim nasljeđem na čijem simboličkom kapitalu je SDA gradila svoj imidž u vjerskim krugovima i među vjerničkom muslimanskom zajednicom. Izetbegović je na toj osnovi postao najveći politički gubitnik, nesposoban za bilo šta osim za proizvodnju sukoba u koje ga gura i mediokritetska skupina novinarčića okupljenih u Stavu i Faktoru. I njemu baš kao i Čoviću odgovara rasplamsavanje političke krize u BiH.

No, dok Čović krizom pokušava spasiti svoju propalu politiku, Izetbegović nastoji spasiti svoju političku glavu. Pri tom, Čović ima na raspolaganju sve institucionalne mehanizme pomoću kojih može upravljati krizom, a Izetbegović nema niti jedan, jer će biti siguran gubitnik na narednim izborima. Čak i pod uvjetom da mu stranka bude relativni pobjednik izbora u Federaciji BiH, što se, barem u ovom trenutku, čini nemogućim, Izetbegović neće moći formirati koaliciju niti s jednom političkom partijom, jer mu zbog njegovih laži i ratova više niko ne vjeruje na političkoj sceni u BiH.

Jednostavno rečeno, oba lidera nastoje po svaku cijenu izbjeći usvajanje promjena Izbornog zakona po apelaciji Bože Ljubića pred Ustavnim sudom BiH. Čović time nastoji stvoriti maksimalnu krizu i gotovo izvjesno, u slučaju da ne bude zadovoljan rezultatima izbora i u minimalnoj mjeri, ili mogućim načinima formiranja vlasti poslije njih u oktobru ove godine, on će blokirati provođenje njihovih rezultata, čak će i vjerovatno u takvom scenariju proglasiti neustavnim. Izetbegoviću takav razvoj situacije, u kojoj može biti blokirana čitava država, potpuno odgovora. On na taj način zadržava vlast u tehničkom mandatu, i dalje drži sve ekonomske resurse pod svojom kontrolom, te se nada scenariju sličnom u slučaju grada Mostara, gdje se nikako ne želi dogovoriti s Čovićem oko načina provođenja izbora. Na taj način Izetbegović postaje najopasniji političar po budućnost BiH i potpuno antidržavni vlastodržac.

Mogućnost da se izbori ne održe, ili da njihove rezultate ne bude bilo moguće implementirati, odnosno da se teret implementacije svali na Izbornu komisiju BiH, čiju odluku može odbaciti svaka nezadovoljna politička partija, vodi zemlju u najopasniju moguću krizu. Ta kriza može imati nesagledive posljedice, a ne samo usporavanje tzv. reformskog puta zemlje kojeg je zasnovala EU na osnovu poznate Britansko-Njemačke inicijative. Nastojanje da se u tu krizu uvuče OHR su uzaludna, jer će se OHR-ovim rješenjima suprotstaviti Rusija, a po njenom nalogu zasigurno i Milorad Dodik, ako njegov režim izgubi izbore u RS-u. A to znači da je u takvoj krizi na kocki sve – čak i opstanak Dejtonske BiH. Takvoj krizi se, gotovo izvjesno, nada Dragan Čović, jer mu institucionalni mehanizmi blokade formiranja vlasti stoje na raspolaganju, a uvijek pred međunarodnom zajednicom može optužiti one koje on naziva bošnjačkim političkim faktorom za izazivanje krize i neodrživost dejtonske konstrukcije zemlje. Uz to, Izetbegovića osim Erdoana ne međunarodnoj sceni neće podržati niko.

Odbijanjem da podrži prijedlog Izbornog zakona kojeg su sačinili SDP i DF, Izetbegović je dokazao koliko mu nije stalo do državotvorne politike i s njom usklađene vizije razvoja zemlje. Taj prijedlog Izbornog zakona još uvijek je u igri, a kao dobar kompromis između onoga što su Čovićevi i Izetbegovićevi maksimalistički zahtjevi, on je spas za zemlju u ovom trenutku. Na njegovim osnovama dala bi se rješavati i ukupna ustavna kriza zemlje u čijem centru je svakako slučaj Sejdić-Finci. Na koncu, takvom državotvornom politikom SDP i DF vraćaju povjerenje građana u mogućnost zasnivanja postdejtonske multietničke BiH. Jasno je da ni Čović ni Izetbegović ne žele ostvarenje takve mogućnosti, jer bi izgubili svoje feude i neograničenu vlast nad sopstvenim narodima. Međunarodna zajednica, pak, morala bi pod hitno podržati SDP-ov i DF-ov prijedlog promjena Izbornog zakona, jer bi na taj način mogla spasiti zemlju od krize čije posljedice u ovom momentu niko ne može pretpostaviti. A to bi bio i put kojim bi se riješio sukob između hrvatskih i i bošnjačkih nacionalističkih partija i njima oduzelo prigrabljeno pravo na parolaško zastupanje nacionalnih interesa, jer iza tih parola ne stoji rješavanje nacionalnih pitanja, nego otvaranje međunacionalnih sukoba u BiH.

[1] Vidjeti: Enver Kazaz, Neizbježnost političkog sukoba Izetbegovića i Čovićawww.prometej.ba, 31. 1. 2017;  i Enver Kazaz, Izetbegović i Čović, grobari svojih etnopolitika, www.prometej.ba,18.5.2017.

Enver Kazaz
Autor 12.2.2018. u 14:57