POVORKA PONOSA: Netrpeljivost prema homoseksualnim – odakle dolazi?

Indira Nović i Asim Haračić
Autor 6.8.2020. u 10:26

POVORKA PONOSA: Netrpeljivost prema homoseksualnim – odakle dolazi?

Foto: Arhiv

Pišu: Indira Nović, klinički psiholog i Asim Haračić, psihijatar

Čemu služe ove godišnje parade na kojima se maše zastavama duginih boja, pitaju se mnogi… neki zbunjeno, drugi s neodobravanjem. Povorka ponosa je protest protiv nejednakosti i predstavlja borbu za bolji položaj lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans, interspolnih i kvir (LGBTIQ) osoba u bosanskohercegovačkom društvu, kažu organizatori druge Bh. povorke ponosa koja treba da se održi 23. augusta u Sarajevu. Ove godišnje Pride parade podižu vidljivost koju nijedan drugi događaj ne može postići, i moćan su instrument kojim se vrši pritisak da se suzbije diskriminacija i nasilje nad LGBTIQ osobama, piše na njihovoj web stranici. Da se suzbije diskriminacija i nasilje… Još uvijek i u svakoj državi na zemaljskoj kugli mogu se pročitati vijesti kao što je ova: “Napadi na homoseksualne i biseksualne osobe porasli za 28 posto u odnosu na prošlu godinu. Prošle godine je evidentirano 29 ubojstava zbog spolnih predrasuda, što je najviša brojka u posljednjih deset godina. Osim porasta zločina zbog spolnih predrasuda, što posebno zabrinjava, ističe se i njihova okrutnost… Sve brojniji istospolni brakovi također su potaknuli porast nasilja…“ Otkud tolika agresija prema onima koji nisu heteroseksualni?

Homofobija – o čemu je to?

Izraz homofobija – strah i averziju prema homoseksualnosti – uključuje riječ fobija, a to znači iracionalni strah. Iracionalni strah od čega?

Postoji vjerovanje da su muškarci koji napadaju homoseksualce u stvari i sami prikriveni homoseksualci. Mrze sebe zbog vlastitih homoseksualnih sklonosti… ne žele da se suoče s tim jer se plaše… pa projektuju mržnju na druge homoseksualne muškarce i tuku njih, kad već ne mogu sebe. Ali ova teorija nije tačna. Naravno, postoje ljudi koji su i ‘homofobični’ i skrivaju vlastite homoseksualne sklonosti, ali oni su u manjini. Velika većina gaji skrivenu averziju ili otvoreno mrzi muškarce koji nisu heteroseksualni iz potpuno drugačijih razloga.

Ljudi zauzimaju različita mjesta na skali netrpeljivosti prema homoseksualcima – od male netrpeljivosti do intenzivnog poriva da “ubiju boga u njima!“ Ali bez obzira na stepen, svi netrpeljivi bi se mogli svrstati u nekoliko relativno odvojenih grupa. U prvu grupu spadaju oni koji na homoseksualce (a često i na žene) gledaju kao na inferiorna ljudska bića. O čemu je riječ?

Jedan tip muškarca dobro pazi da se na njemu i u njemu ne pojavi ništa što ‘smrdi na žensko’. Žensko za njega znači ranjivost, intelektualnu i karakternu slabost, submisivnost i inferiornost… pa čim primijeti u sebi crte, sklonosti ili karakteristike koje podsjećaju na ženu, iščupa ih kao korov iz bašte. A ako ih ne može iščupati, krije ih kao zmija noge. Nekad se dešava da vlastitu ‘inferiornost’ (recimo zato što osjeća strah; nije dovoljno muškarčina – mekan je ili se ponaša kao slabić; čezne za majkom ili ženinom ljubavlju…) prvo potisne ili negira, a onda je projektuje na muškarce koji djeluju ‘ženstveno’. Nađe homoseksualca ili mladića duge kose, i onda njega mrzi, vrijeđa ili fizički napada. Tako vanjska borba ‘pravog’ muškarca protiv ‘ženstvenih’ drži ogledalo borbi za prevlast muškog nad onim što se opaža kao žensko u sebi.

Prezir koji neki heteroseksualni muškarci osjećaju prema homoseksualnim nije neprijatno osjećanje. Naprotiv, može biti vrlo prijatno. Još je prijatnije kad je prezir popraćen uvredljivim komentarima. Ispaljivanje komentara (otrovnih uvreda) ima samo jedan cilj – pogoditi metu, što znači degradirati homoseksualnog muškarca. Zašto? Kad se spusti i ponizi homoseksualni, heteroseksualni se podigne. I tako se heteroseksualni muškarac pretvori u energetskog vampira koji se hrani na osjećaju poniženja, straha, bola i stida homoseksualnog.

Zanimljivo je posmatrati šta se u tim trenucima dešava u tijelu i mozgu ‘komentatora’. Njegov mozak – stimulisan osjećajem da je on taj koji je ‘pravi’ muškarac pa, prema tome, superioran – pojačano luči serotonin. Serotonin je neurotransmiter koji pomaže da se izborimo sa depresijom, popravimo raspoloženje, čak i pojačamo osjećaj zadovoljstva sobom. Luči se u različitim životnim situacijama, uključujući i socijalne situacije kad dominiramo ili naređujemo drugima šta treba da rade, kad nam ljudi iskazuju poštovanje, plaše nas se jer smo moćniji, itd. Kao i dopamin koji se dovodi u direktnu vezu sa problemima ovisnosti o drogama ili kockanju, i serotonin igra ulogu u formiranju ovisnosti. I, stvarno, neki ljudi zaista djeluju kao da su postali ovisni o vrijeđanju i omalovažavanju drugih kako bi izgledali superiorni u vlastitim očima i tako sebi podigli raspoloženje. Ne mogu se suzdržati, i koriste svaku priliku da gađaju metu… naročito otrovnim porukama na društvenim mrežama. Kao otrov iz žaoka roja osa, uvredljivi komentari se ubrizgavaju u svijest napadnutih… napadnuti se osjećaju degradirani i povrijeđeni… i time, makar za trenutak, pomognu odašiljačima uvreda da se osjećaju bolje. “Na dan kada je najavljena druga Bh. povorka ponosa, za samo nekoliko sati društvene mreže vrvile su porukama nasilja, netrpeljivosti, otvorene mržnje…,“ kažu organizatori Povorke.

Muška i ženska energija – Muška i ženska strana ljudskog bića

Vanjska realnost često drži ogledalo unutrašnjoj (i obratno – unutrašnja vanjskoj), pa tendenciju nekih ljudi da žene, homoseksualce ili ljevoruke doživljavaju kao inferiorne u odnosu na muškarce, heteroseksualne osobe ili dešnjake jungijanski psihoanalitičari tumače kao vanjsku refleksiju unutrašnjeg konflikta između muške i ženske strane vlastitog bića.

Svako od nas, bez obzira na pol, ima lijevu i desnu hemisferu mozga. Taj podatak je vrlo dobro poznat, ali je manje poznato da se lijeva hemisfera opisuje kao ‘muška’, a desna kao ‘ženska’.1 Razlog? Za desnu hemisferu mozga se vezuju atributi kao što su intuicija, kreativnost i umjetnost, sposobnost da se prepoznaju osjećanja druge osobe, sposobnost prepoznavanja lica poznatih osoba (desna hemisfera opaža geštalt – cijelu slika, ne samo niz elemenata). Za ovu stranu mozga se vezuju i atributi kao što je emocionalna i socijalna inteligencija, kooperacija i horizontalno povezivanje ravnopravnih. (Na primjer, kad su izložene opasnosti, majke sa malom djecom se lako i brzo udruže kako bi formirale prijateljsku mrežu ravnopravnih žena/majki – mrežu na koju se mogu osloniti i tako biti pomoć i podrška jedna drugoj).

I dok je desna ‘ženska’ hemisfera sjedište duhovnog, intuitivnog, emotivnog, kreativnog… lijeva hemisfera je zadužena za racionalno razmišljanje. Opisuje se kao analitička i praktična, asociramo je s logikom, sekvencijalnim (riječ-po-riječ) načinom izražavanja, obrađuje informacije linearno, jednu po jednu… Asociramo je i sa linearnim modelom produktivnosti koji nalazimo na mnogim radnim mjestima, sa vertikalnom hijerarhijom i kompeticijom, sa građenjem strukture, akcijom i stavom koji glasi ‘hajde da uradimo posao!’ Ovi atributi i kvaliteti asociraju na ‘muško’, i zato se naziva muškom stranom mozga. Lijeva hemisfera mozga kontroliše desnu stranu tijela, pa je desna strana tijela muška i, ako je vjerovati poznavaocima akupunkture i istočne filozofije, kroz nju protiče ‘muška’ energija koja se u kineskoj medicini naziva Yang. Aktivna je, kreće se prema vani, orijentisana je prema cilju, na bateriji je označena kao ‘plus’ i zato je zovu pozitivna energija. Muška energija je solarna – Sunce je simbol muških bogova. Ženska energija, koja protiče lijevom stranom tijela, je lunarna – Mjesec se vezuje za boginje, za plodnost i menstrualne cikluse, emocije… Ženska energija je Yin – receptivna je, kreće se izvana prema unutra, obilježena je kao ‘minus’ na bateriji. Doživljava se kao meka, senzualna, kreativna i intuitivna. Svako od nas ima izvjestan procenat i jedne i druge, tvrde stručnjaci za kinesku medicinu, i te dvije energije nemaju mnogo veze sa socijalnim konceptima muškosti i ženskosti. Imati puno muške energije ne znači izgledati kao muškarčina, niti imati puno ženske energije znači da će muškarcu biti oslabljena muškost. Nažalost, još uvijek je rasprostranjeno vjerovanje da će maskulini identitet biti sabotiran ženskom Yin energijom – doživljenom kao osjetljivom, ranjivom i inferiornom. Ili da će žena izgubiti ženstvenost ako radi ‘muške’ poslove. Muška i ženska energija – kao i lijeva i desna hemisfera mozga – trebalo bi da budu usklađene i uravnotežene, ali nažalost, s pojavom patrijarhata došlo je do poremećaja i ravnoteže i sklada. Jedna strana je postala dominantna, sklad je postao nesklad… i umjesto u ljubavi, muško i žensko – u svakom od nas i u vanjskom svijetu – često su u sukobu. Ideja da bi išta žensko (emotivno, umjetničko…) moglo biti ravnopravno sa muškim (racionalnim, analitičkim…) direktno se suprotstavlja sistemu vrijednosti u patrijarhalnom društvu, pa se već hiljadama godina izmišljaju razne ‘metode dezinfekcije’ svega što podsjeća na žensko u muškarcu. Prezir prema ženama i onima koji nisu ‘pravi muškarci’ onda dođe kao nešto sasvim razumljivo, a nasilje nad njima – uključujući i krajnje nehumane ‘terapijske metode odvikavanja homoseksualaca od homoseksualnosti’ – opravdano. Ali postoje i drugi razlozi zbog kojih heteroseksualni ne tolerišu one koji nisu heteroseksualni.

Uloga religije

Homoseksualnost nije mentalna bolest niti devijacija. Američka psihijatrijska asocijacija je još 1973. izbacila homoseksualnost kao diagnostičku kategoriju. Isključena je i iz Američkog dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne bolesti (DSM – ‘Biblija’ američke psihijatrije) i iz ICD (Svjetska klasifikacija bolesti). Do promjene u načinu na koji se gleda na homoseksualnost došlo je u vrijeme kad su socijalna jednakost i borba za zaštitu ljudskih prava, naročito manjina, postali važne teme u zapadnom svijetu. Promjena reflektuje novi i evolutivno viši nivo svijesti, ali i bolje razumijevanje istospolne seksualne orijentacije kao varijante ljudske seksualnosti koja se pojavljuje regularno kroz historiju čovječanstva. Naučna istraživanja dokazuju da nije u pitanju slobodan izbor, kako se to pogrešno navodi u napadima na LGBT populaciju, a ustanovljeno je i da je određeni niski procenat homoseksualnih osoba iznenađujuće konstantan svuda na svijetu i u različitim kulturama, bez obzira na različite moralne vrijednosti i standarde određene kulture ili društvene zajednice. Studije u oblasti socijalne psihijatrije pokazuju da heteroseksualni nisu mentalno zdraviji od homoseksualnih, ali je stopa suicida veća kod ljudi homoseksualne orijentacije.

Dobro, možda nije patologija, ali bez obzira… religiozni ljudi vjeruju da je homoseksualnost grijeh. Naravno, stajališta se razlikuju, ne samo između religija, nego i u okviru iste religijske grupe – zavisno od toga da li je riječ o starim i konzervativnim moralnim načelima ili onim modernijim i liberalnijim, ali neka pravila koja se tiču seksualnog života vjernika ipak ostaju ista. Na primjer, tri vodeće religije u zapadnom svijetu, judaizam, kršćanstvo i islam, imaju isti stav prema seksu – seks treba da služi za prokreaciju (rađanje djece). Temeljne vrijednosti koje ove tri religije zagovaraju su brak i porodica, i zato se na sve što ne dovodi do produžetka vrste – abortusi, seksualne veze ljudi istog spola, kontracepcija, masturbacija (‘rasipanje sjemena’) – ne gleda nimalo blagonaklono. U katoličkoj Irskoj, na primjer, tek odnedavno je dozvoljen abortus. Prije maja 2018., žena u Irskoj nije mogla abortirati čak i ako je do trudnoće došlo nakon silovanja ili incesta, u nekim slučajevima čak i kad je utvrđeno da plod ima malformacije. Kazna za ilegalni abortus je bila 14 godina zatvora, a u Sjeverenoj Irskoj nekad čak i doživotna robija. Na djecu se gleda kao na mlade potomke koji treba da nastave religijsku tradiciju, i sve što je vezano za rađanje djece regulisano je striktnim pravilima. Seksualni odnosi su dozvoljeni samo između bračnih partnera, žena mora ući u brak nevina kako bi muškarac bio siguran da je dijete zaista njegovo, i zato su žene uvijek strožije kažnjene za predbračne i izvanbračne veze nego muškarci. Vjerska doktrina se smatra Bogom data, ona je zapisana u svetim knjigama, i mijenjati dogmu znači suprotstavljati se Bogu. Za to se ide u pakao!

“Ja nisam izabrao da budem homoseksualac! Sve bih dao da nisam… Zašto me onda Bog napravio homoseksualcem ako će me poslati u pakao?!“ pita mladić kojeg je na psihoterapiju dovela majka – religiozna žena, očajna što joj je sin homoseksualac. Otkad joj je priznao da je zaljubljen u muškarca ona plače, ne spava, obilazi stručnjake za mentalno zdravlje za koje zna da su iste vjere kao i ona, traži savjet od vjerskih službenika… Kaže da živi u stalnom strahu, ne samo zato što će joj sin gorjeti u paklu, nego će “oboje gorjeti od stida i sramote do kraja ovozemaljskog života!“ Treba razumjeti ovu ženu. Odgajana je u sredini gdje se isticala važnost očuvanja tradicionalne porodice, i usađeno joj je vjerovanje da se mora suprotstaviti nametanju načina života ili običaja stranih njihovoj etničkoj i vjerskoj zajednici. Sin pokušava da je uvjeri da ni njoj ni njenoj religijskoj grupi niko i ništa ne nameće, i da nema razloga za strah, ali to njegovoj majci ne pomaže. Osjeća se kriva i odgovorna za taj “strašni grijeh svog sina“ jer ga nije spriječila niti izliječila. Vjeruje da Božja kazna čeka ne samo homoseksualce, nego i sve one koji podržavaju homoseksualnost. “Ako se ne boriš aktivno protiv grijeha, onda i ti podržavaš grijeh!“ objašnjava ova žena zašto se osjeća dužna da javno izrazi svoje neodobravanje, i pridruži se skupovima na kojima se osuđuje homoseksualnost.

Mogu li oni koji protestuju protiv održavanja Povorke ponosa razumjeti one koji Povorku podržavaju, i obratno? “Homofobija je prisutna i među političarima/kama koji nerijetko, bez ikakvih sankcija, iznose negativan stav prema postojanju LGBTIQ osoba, produbljujući sve navedene probleme sa kojim se LGBTIQ osobe suočavaju,“ kažu organizatori druge Bh. povorke ponosa. Postoji li mogućnost dijaloga između političara koji “iznose negativan stav prema postojanju LGBTIQ osoba“ i članova organizacionog odbora Bh. povorke ponosa? Postoji. Ali nije dovoljno reći “treba da se čuje mišljenje obje strane!“ Profesionalni medijatori znaju koliko je važno čuti ne samo kako razmišlja čovjek koji ima suprotan stav, nego i zašto misli to što misli.

Neki javno izrečeni stavovi, ma koliko da su otvoreni i iskreni, proizilaze iz nejasnih ili netačnih vjerovanja. Recimo, postoji vjerovanje da će se homoseksualnost – viđena kao karakterna devijacija, mentalna bolest ili jednostavno kao ‘slobodni izbor’ devijantnog ponašanja – proširiti u društvu kao neka opasna zaraza, ako se toj zarazi ne stane ukraj. “Ako se podržavaju njihove parade… ako televizija to prenosi… homoseksualci će negativno uticati na heteroseksualne mladiće jer sad je cool biti homo! Hodaš po paradama, skrećeš medijsku pažnju na sebe…,“ kažu ljudi kojima se nimalo ne dopada ideja da se homoseksualnost ‘reklamira’. Nema nikakvih dokaza koji bi potvrdili ovo vjerovanje (u pitanju je predrasuda), ali ljudi koji ovako misle smatraju da im je dužnost da javno iskažu svoje negodovanje, osude Povorke ponosa i tako spriječe da homoseksualnost postane nešto “normalno ili čak poželjno“. “Svako ima pravo da radi sa svojim životom šta god hoće i da bude šta god želi, ali ne prihvatam da moram to što neko radi prihvatiti kao normalno ili čak poželjno,“ kaže bosanskohercegovački političar. Treba mu odati priznanje jer otvoreno i iskreno iznosi razlog zbog kojeg ne podržava Povorku ponosa LG ljudi: “A sve i da želim, ne smijem, jer mi moja vjera i moj svjetonazor jednostavno to zabranjuju. Radi toga, neću ni šutjeti, pa ću osim srcem, isto osuditi i riječima. Pa kom pravo, a kom krivo.”

Nažalost, mnogi se ne zadržavaju samo na verbalnom osuđivanju onih koji nisu heteroseksualni. Nekima premlaćivanje ljudi pričinjava zadovoljstvo. Nanošenje bola može postati prijatna navika, pa mnogi čak razviju i ovisnost o zlostavljanju.2 Događaji kao što su godišnje Povorke ponosa su onda baš dobra prilika da se ovisnici drogiraju ljudskom patnjom, strahom i poniženjem. Organizatori Povorke ponosa u Sarajevu kažu da su prošle godine morali platiti desetine hiljada maraka za betonske barijere i metalne ograde kako bi se zaštitili od njihovih napada. Hoće li i ove godine?

  1. BRAČNA SVAĐA ili NASILJE U PORODICI?

https://www.tacno.net/kultura/bracna-svada-ili-nasilje-u-porodici-1/

https://www.tacno.net/kultura/bracna-svada-ili-nasilje-u-porodici-2/

  1. RASIZAM, NACIONALIZAM I VIRUS UMA

https://www.tacno.net/novosti/rasizam-nacional izam-i-virus-uma/

Indira Nović i Asim Haračić
Autor 6.8.2020. u 10:26