Vjera u Boga i hrvatska sloga!

 Ivo Anić
Autor 1.5.2017. u 10:14

Vjera u Boga i hrvatska sloga!

Reformisti, HNS, IDS i predstavnici manjina supotpisnici su smjene Bože Petrova i uklanjanja MOST-a, te tim činom i formalno postaju svojevrsni koalicijski partneri Andreja Plenjkovića i HDZ-a. Ako uzmemo u obzir da su SDP, IDS i HNS u koaliciji dolazimo praktički do konačnog konsenzusa, tj. i formalne sprege takozvane oporbe u Hrvata i HDZ-a.

Svega mi, odvratna mi je iti kakva pomisao na takvu ” Koaliciju nacionalnog jedinstva“, zapravo ta me pomisao ispunjava neskrivenom nelagodom, jer se tim činom u konačnici legalizirao, čak prikazalo normalnim, jedan sustav koji nas je sve stajao zapravo normalnog života. Sustav koji nas je skupo stajao i socijalnog standarda i vremena na ovom svijetu, bilo koga od nas, naših zimovanja i ljetovanja na koja nikada nismo otići mogli, plaćenih godišnjih odmora i krstarenja, dakle svega onog što normalni ljudi u normalnom svijetu koji rade sebi mogu priuštiti.

U trideset godina, da vam malo pojasnim kontinuitet o kojem pričam, na vlasti su bili komunisti, koji su iznenada postali bivši i pretvorili se u demokrate i liberale. Ti „bivši“ komunisti tj. bivši članovi KPJ uveli su kapitalizam i osigurali izvršnu vlast akumulacijom kapitala prozvavši je demokratskom, u kojoj su se međusobno smjenjivali uz klerikalnu politiku i antikomunističku histeriju, da bi nam u konačnici ponudili kapitalističku i liberalnu konzervativnu neovisnu koaliciju koja bi nas, hvalim te Bože, ujedinila u konačnu nacionalnu i jedinstvenu Vladu spasa. Kojoj bi na čelu bio Andrej Plenković i njegova vizionarski moderna demokršćanska, umivena inačica HDZ-a bez rigidnih desničara.

Sumrak oporbe u Hrvatskoj, oporbe koja nikada zapravo ni formalno, ni institucionalno nije ni postojala, dogodio se danas, ulaskom tzv. “lijevog spektra” u koaliciju sa HDZ-om, danas kada su sve maske pale, danas kada je sasvim jasno da Vlada RH, kako ono reče Vrdoljak, “Treba zaštititi nacionalni interes prije svega.”

Vlada koja je zapravo, od početka i jedina naša opcija, skup komunista koji su postali desničari, kao i desničara koji su postali liberali, zajednička klika složna da napokon sjedne za isti stol i dogovori se oko nacionalnog interesa. Da vam dočaram kako bi to trebalo izgledati, pokušat ću ispričati iz kavanskog kuta gledišta, kao i uvijek. Otprilike ovako: netom smo gospodi ili drugovima – svejedno, pokupili janjetinu i donijeli kavu, svećenik se nakašljao i ustao započevši „Rajska djevo, kraljice Hrvata“, na što su svi okupljeni ustali i uhvatili se za ruke. Andrej Plenković, pogleda usmjerenog negdje u plafon, i Ivan Vrdoljak, ganuto su pjevali u pratnji slavonskih tamburaša koje je platio Branimir Glavaš.

I to jedinstvo nama običnim i jadnim ljudima koji sve to promatramo je sasvim normalno i sasvim uobičajeno gadljivo jer nagledali smo se mi bratstva i jedinstva za dva života, ljubavi za Hrvatsku na tone na takvim svečanostima na kojima svi uz čašicu zaborave da su desni ili lijevi, razdragano se sjećajući uz hitove Novih Fosila kako su jednom, na početku, svi zapravo bili komunisti pa je nekako red, nakon toliko godina, da danas ponovo zajednički zavrnu rukave i daju sve od sebe, ovaj put zajedno za viši cilj jer to u ovom povijesnom trenutku narod i domovina od njih traže.

Čak se i u predizbornoj kampanji prošle godine dalo naslutiti kako stvari stoje, predizborno – domoljubni nastupi i jednih i drugih bili su u dlaku isti. Problem s molitvom velečasnog dok se toči rizling već su uspješno apsolvirali gotovo svi pa u pravilu svi nešto mrmljaju pogleda prikovanih za vrhove svojih cipela. SDP rezervira prve klupe u katedrali za Božić, umiveni Plenković trkelja o socijali, nepravdi i egzodusu mladih.

Ako mene pitate, to i takvo nacionalno jedinstvo ljudi koji su nas svojim kameleonstvom, svojim licemjerjem i svojom pohlepom, mijenjanjem „bandira“, doveli u situaciju da radimo, a nemamo za kruh, takvo nacionalno jedinstvo meni je odbojno, gadljivo i ja ga prezirem kao što prezirem sve njih, svu tu bandu koja obnaša bilo kakvu funkciju vezanu za politiku bilo koje vrste i boje. Zbilja kada bolje pogledate koji će nama kurac njihovo bratstvo i jedinstvo? Zašto bi se mi, na primjer, morali veseliti njihovom jedinstvu i takvu jednu nakaradu, koja traje trideset godina ( jer vrana vrani oči ne kopa), prihvatiti kao nešto spasonosno i potrebito?

Zašto bismo, ljudi moji, mi Hrvati uopće trebali i bili jedinstveni?

To je diktatorski ideal, da smo svi dio domoljubnog kolektiva, da svi marljivo radimo pod budnim okom jedne partije ili jedne koalicije? Meni je sasvim fino i ugodno da sam izvan toga, da me to ne veseli, kao i to da u tome ne vidim nikakva spasonosna rješenja. Nimalo me ne uzrujava da se s golemom većinom Hrvata i Hrvatica ne slažem gotovo ni u čemu, niti oko potrebe da budem domoljuban niti oko pregnuća da mi ta patriotska stavka u životu znači koliko crno ispod nokta. Niti što će me krdo optužiti da ne volim njihovu zajedničku slogu koju su ponovo istoj kukavelji prodali kao nadu, nadu pod krinkom zajedništva. Meni je super biti bijela ovca, među crnima.

Dapače, meni savršeno odgovara da se velika većina Hrvata i Hrvatica i ja međusobno ne trpimo i razilazimo oko svih ključnih pitanja za isto društvo u kojem živimo. Ponosan sam na tu činjenicu. Ponosan sam da se ne trpim s ljudima koji za homoseksualce smatraju da su bolesni, za antifašiste da su zlikovci, a za pobačaj da vodi u pakao. Ponosan sam što se ne trpim s bivšim komunistima koji su danas desničari i s desničarima koji se danas predstavljaju kao socijalisti pa čak i komunisti, kao što sam ponosan što se već odavno ne trpim s antiliberalnim konzervativcima ispuzlih ispod kojekakvih hrastova i mostova, a koji bi me u zanosu zajedništva trebali povesti u svijetlu budućnost bez tih sitnih trica i kučina kao što su ljudska prava, sloboda novinarstva i medija, i sloboda drugih i drugačijih od njihova svjetonazora. Ponosan sam što nisam takav Hrvat, što ne ljubim zastave, što ne držim ruku na srcu i što mi ova ljigava država dobrano – ide na kurac.

I u HDZ-u i u IDS-u i u SDP-u i u HNS-u, svi će, vjerujte mi, složno i spremno ući u tu i takvu koaliciju koja zapravo egzistira trideset godina uz sitne i zanemarive razlike.

Sva će vjera u Boga i hrvatska sloga konačno sjesti na pravo mjesto i to ono koje se vrti oko vlasti i vrti oko novca, kapitala i njih samih, a čiju ćemo cijenu ponovo platiti svi mi, porezni obveznici, kojima će mudrijaši nametnuti još veće poreze i smanjiti plaće da zbrinu svoje parazite koje će se sada još nakotiti pohlepom ovih iz HNS-a koji će tražiti za lojalnost uhljebljivanje svojih ljudi.

Nitko od tih gramzivih gmazova kurcem neće mrdnuti za one najugroženije i one socijano najosjetljivije, one obespravljene i one koje se napada u ovom društvu, one slabe i nezaštićene, one koje nikakav zakon nacionalnog jedinstva ne štiti.

Pa da s tim i takvima se ja trpim? Da s tim i takvima ja tražim suživot, mirnu koegzistenciju pisanja o njihovim uspjesima i duševni mir na njihovim večerama uz molitve za domovinu? Neka mene tamo gdje jesam, neka me uvijek na istom mjestu, onom na kojem se mi fino ne podnosimo. Vi, dragi moji zajednički Hrvatice i Hrvati, i ja, zajednički s beskućnicima, homoseksualcima, radnicima bez firmi, ženama bez dostojanstva i djecom bez budućnosti.

 Ivo Anić
Autor 1.5.2017. u 10:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija